By Obzirom na to da u Hrvatskoj danas živi oko 1,2 milijuna umirovljenika, što čini gotovo trećinu ukupnog stanovništva, ne treba čuditi da teme vezane uz umirovljenike zauzimaju sve više prostora u javnosti. Kako se budu približavali parlamentarni izbori (2028.), njihov će značaj biti još izraženiji. Problemi mirovinskog sustava, veće mirovine, veće plaće i socijalni programi gotovo će sigurno biti među dominantnim temama predstojeće izborne kampanje.
S obzirom na to da je malo vjerojatno kako će ijedna od triju nacionalno prepoznatljivih umirovljeničkih stranaka na izbore izaći samostalno. Jasno je da će predizborne koalicije imati presudnu ulogu, i u tom će kontekstu suradnja sa umirovljeničkim strankama biti od posebne važnosti. Ona politička opcija koja uspije uvjeriti približno 750 tisuća umirovljenika sa mirovinama ispod ili na granici siromaštva da će u jasno definiranom roku značajno poboljšati njihov materijalni položaj, vrlo će vjerojatno steći njihovu većinsku potporu.
Ako među velikom količinom sadržaja koji se svakodnevno objavljuje izdvojimo one koji stručno i argumentirano obrađuju probleme mirovinskog sustava, odnosno raspravljaju o njima iznad razine političke demagogije i floskula, lako ćemo zaključiti da je takvih sadržaja vrlo malo. Nasuprot tome, ono što posebno zabrinjava jest činjenica da velik dio komentara, osobito na društvenim mrežama, otkriva iznenađujuće slabo poznavanje osnovnih načela funkcioniranja mirovinskog sustava, posebno među samim umirovljenicima.
To je svojevrstan paradoks koji se dijelom može objasniti činjenicom da je većina umirovljenika, posebno onih koji žive sa mirovinama na ili ispod granice siromaštva, zaokupljena svakodnevnom borbom za egzistenciju. U takvim okolnostima teško je očekivati da će pratiti česte izmjene zakona i propisa koji izravno utječu na njihova prava. Posljedica nedovoljne informiranosti, a nerijetko i potpunog nepoznavanja sustava, jesu brojni komentari u kojima se nezadovoljstvo usmjerava prema drugim umirovljenicima, najčešće samo zato što netko prima veću mirovinu, zanemarujući pritom činjenicu da je možda radio znatno dulje ili je tijekom radnog vijeka izdvajao višestruko veće doprinose za mirovinsko osiguranje.
Frustracija niskim mirovinama često dovodi i do prijedloga koji nemaju nikakvo uporište u stvarnim parametrima na kojima počiva hrvatski mirovinski sustav. Tako se, primjerice, zagovara određivanje najniže mirovine u fiksnom iznosu od 1.000 eura potpuno neovisno o duljini radnog staža ili visini uplaćenih doprinosa. Slično vrijedi i za prijedloge da se redovito usklađivanje mirovina provodi tako da svi dobivaju isti nominalni iznos, ili da se najniže mirovine usklađuju po većem postotku od viših, itd. itd. itd..
Ništa manje prijepora ne izaziva ni pitanje ukidanja poreza na mirovine. Dok jedni zagovaraju njegovo potpuno i bezuvjetno ukidanje, drugi predlažu zadržavanje poreza uz povećanje poreznog praga sa sadašnjih 600 na 1.500 eura, a postoji i prijedlog BUZ-a prema kojem bi ukidanje poreza u bilo kojoj varijanti bilo uvjetovano istovremenim i značajnim povećanjem svih „radničkih“ mirovina, dakle mirovina ostvarenih prema općim propisima.
Jedno je sasvim sigurno, ni jedan problem hrvatskog mirovinskog sustava neće se riješiti ideološkim prepucavanjima niti političkim sloganima. Jednako tako, ozbiljna rješenja ne mogu ponuditi oni koji bezrezervno opravdavaju dosadašnji odnos Vlade prema umirovljenicima ili u prvi plan stavljaju razne deklaracije ili zakon o starijim osobama, dok istodobno zanemaruju ono što bi svima kojima je doista stalo do umirovljenika moralo biti apsolutni prioritet, značajno poboljšanje njihova materijalnog položaja, dakle veće mirovine.
Svako rješenje koje ne počinje i ne završava povećanjem mirovina ostaje tek isprazna politička demagogija. Upravo zato takve prijedloge umirovljenici trebaju odlučno odbaciti i podržati isključivo one politike koje nude konkretna, provediva i financijski održiva rješenja za dostojanstven život u starosti.
U Zagrebu, 14. 07. 2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof.
