Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Hrvatska nije slobodna zemlja. Ona se nalazi u duhovnom ropstvu – a duhovno je ropstvo po mnogo čemu opasnije i pogubnije od onog fizičkog iz kojeg se izlazi lakše i uz manje žrtava. Daleko smo od jednakosti i ravnopravnosti. Imamo jednosmjernu, selektivnu i isključivu “slobodu” i “demokraciju” koja se očituje u agresivnom nametanju neoliberalnog modela društvenih vrijednosti, pri čemu je sve to kod nas u Hrvatskoj još dodatno “garnirano” društvenim “aktivizmom” u kojem glavnu riječ vode “antife”, neokomunisti, samozvani liberali, anarhisti i feminističke i LGBTIQ+ skupine. I sve se to trpa pod zajednički nazivnik “progresa” a više je nalik fašizmu nego bilo kakvom stvarnom napretku i demokraciji.

Zašto je usporedba s fašizmom najprimjerenija? Iz jednostavnog razloga – jer se nasilno, uz pomoć medija i agresivne kampanje jedan svjetonazor (kršćanski – konzervativni) agresivno potiskuje, a drugi (neoliberalni – “antifašistički”) jednako tako agresivno promovira i ultimativno nameće kao jedini mogući i pravi izbor. I tko god na to ne pristaje postaje meta i na najboljem je putu da postane “izopćenik” obilježen kao “nazadan”, “primitivan”, pa čak i “društveno štetan”.

Tako dolazimo do posve izokrenutog sustava vrijednosti u kojem je “progresivistima” u ime “ljudskih prava i sloboda” dopušteno činiti sve, pa i propagirati i primjenjivati nasilje prema neistomišljenicima, huškati i širiti mržnju, te u javni i medijski prostor uvoditi cenzuru, dok su oni na drugoj strani (konzervativci, tradicionalisti, demokršćani) u položaju dežurnih krivaca i negativaca na koje je otvoren slobodan lov.

Eto, to je u najkraćim crticama svijet u kojem živimo: svijet jednostranosti, isključivosti i dvostrukih mjerila, svijet u kojem postoji sloboda samo za jedan svjetonazor i sustav vrijednosti, svijet koji ne priznaje različitosti i u kojem se grubo gazi sve što se ne uklapa u nametnuti okvir. I sve se to čini pred našim očima  u ime “slobode”, “ravnopravnosti”, “ljudskih prava”, “demokracije” i “prava na različitost” (!?) što je cinizam kojem nema ravna.

Ovu našu otužnu i žalosnu stvarnost može vidjeti svatko tko želi i ne podliježe ispiranju mozga što ga provode vodeći mediji i naša politička, medijska i kulturna “elita”. Dovoljno je samo 24 sata pratiti što nam se događa na javnoj i političkoj sceni i sve je jasno kao dan. Imamo agresivnu manjinu koja tipičnim fašističkim metodama nameće svoja pravila ponašanja i sustav vrijednosti i farizejsku vlast koja glumi “demokršćane” a u svemu povlađuje tom trendu i omogućava destrukciju društva i dekadenciju kojoj svjedočimo.

I nema tu nikakve javne rasprave, sučeljavanja argumenata, nikakvog društvenog dijaloga. Konzervativna (demokršćanska) struja unaprijed je stavljena na optuženičku klupu i izopćena iz društva, etiketirana kao “katolibanska”, “primitivna”, “zaostala”, “ustaška”, “fašistička”, a u središtu svega na djelu su bezočni napadi na Katoličku crkvu – jedino i isključivo na ovu konfesiju, ni na jednu drugu! I sve se to čini posredstvom najutjecajnijih medija, orkestrirano i unisono, uz sudjelovanje gotovo svih radio i TV centara s nacionalnom koncesijom (od HRT-a kao “javnog servisa”, do Nove TV i RTL-a), te goleme većine vodećih listova i Internet portala od kojih se mnogi (da ironija bude potpuna) izdašno financiraju javnim (državnim) novcem jer su ti sadržaji svrstani u one od “posebne društvene važnosti i interesa”.

Kojem je to društvu na ovom svijetu najvažnije promovirati svjetonazor oprečan kršćanskom moralu – i zagovarati potpune i neograničene slobode pojedinca, pornografiju i seksualne perverzije? Je li to temelj na kojem se odgajaju zdravi naraštaji i jedinke koje čine zdravo društvo? Je li težnja destrukciji i dekadenciji progresivan trend i što u tomu ima “napredno” i “progresivno”? Dakako, odgovora na ta pitanja nema, pa čak ni rasprave. Kao gotova činjenica uzima se isključivo ono što zagovaraju predstavnici današnje “suvremene” Hrvatske i njihovi mentori, sve drugo se s indignacijom odbacuje i kvalificira kao “nazadno”, “štetno”, “ekstremno”.

Hrvatski porezni obveznici svojim novcem plaćaju čak i huškačko, šovinističko pisanje jednih ‘Novosti’ (glasilo Srpskog narodnog vijeća u kojem glavnu riječ vodi opskurni Milorad Pupovac) a koje skrivene iza “satire” pljuju na sve što je hrvatsko, grubo vrijeđaju hrvatski narod, blate znamenja Republike Hrvatske (zastavu, grb, himnu) i šire mržnju, a za sve to su jako dobro plaćeni od “hrvatske” Vlade koja izdvaja milijune kuna iz državnog proračuna za ovakvu vrstu “njegovanja kulture i tradicije srpske manjine”.

Zašto ovdje posebno apostrofiram medije? Iz jednostavnog razloga: oni imaju vrlo važnu ulogu i to ne samo u informiranju javnosti, nego i u odgoju i socijalizaciji mladih, s nespornim i jako važnim utjecajem na javno mnijenje u cjelini. I ti mediji ne rijetko svoju “istinu” predstavljaju kao apsolutnu i neporecivu, a sebe proglašavaju nedodirljivima oštro odbacuju kritike i svrstavaju ih u kategoriju “udara na slobodu medija”. I upravo taj povlašteni položaj i pozicija “svetih krava” u društvu omogućuju im monopol na istinu i otvaraju širom vrata agresivnoj indoktrinaciji i manipulaciji, a sve pod krinkom “slobode” i “objektivnog informiranja”. Naravno, potpuno se zanemaruje činjenica da u svim tim uredništvima sjede živi ljudi sa svojim uvjerenjima i stavovima, pa i ideološkim i svjetonazorskim opredjeljenjima; dakle ono što izlazi u javni prostor daleko je od bilo kakve objektivne istine i po pravilu sadrži u većoj ili manjoj mjeri osobna stajališta novinara, urednika, analitičara ili je obilježeno ideološkim opredjeljenjem vlasnika, ne rijetko podređeno i sasvim pragmatičnim političkim ciljevima.

Svijet u kojem živimo (barem mi koji smatramo kako pripadamo onom njegovom “razvijenom” dijelu) vrlo je pogodno tlo za konzumaciju svega i svačega, pa i neistina i poluistina što nam ih serviraju iz dana u dan. Kao jedinke u ovom našem “suvremenom”, “modernom” društvu opterećeni smo materijalističkim porivima i u stalnoj groznici za stjecanjem uz devizu “vrijeme je novac”, pa “nemamo vremena” ne samo za traganje za istinom, nego niti za zdravo i mirno promišljanje o sebi i svijetu kojim smo okruženi – i upravo je ta okolnost jedan od temeljnih preduvjeta za manipulaciju, odnosno, “oblikovanje” naših shvaćanja, stavova i sustava vrijednosti sukladno nametnutim obrascima.

Budući da “nema vremena” baviti se bitnim stvarima (sobom i svijetom oko sebe – pa ni analizom društvenih procesa i pojava), takav čovjek po automatizmu postaje žrtva onih koji “misle” umjesto njega. Samozvani “eksperti” i “stručnjaci” za sve i svašta nude svoju “robu” na tržištu koje se zove javni prostor, a on uglavnom bez ikakvog kritičkog preispitivanja “guta” sve što se nađe na “meniju”. I što je u svemu najtragičnije i mora užasnuti svakoga tko je svjestan efekata ispiranja mozga, objekt te agresije na razum i slobodnu volju, čvrsto je uvjeren kako su ti usvojeni stavovi izvorno njegovi, da tako biti mora i drugačije ne može; i u tomu se ogleda sva tragika našeg “napretka” koji to nije i “slobode” koja je posve nalik ropstvu – duhovnom, mentalnom ropstvu od kojeg veće pošasti nema.

Ono što nam kronično nedostaje jest objektivizacija stvarnosti koja u najširem smislu označava pokušaj realnog sagledavanja svega što se događa oko nas, pri čemu također uvijek treba imati na umu kako ni tu ne postoji apsolut u smislu objektivnosti niti bilo kakav “recept” uz pomoć kojeg se dolazi do istine, no, mi nemamo čak ni volje i motivacije za traganje i preispitivanje, nego zapadamo u letargiju i vrtimo se u začaranom krugu uvjereni da je sve baš onako kako mora biti.

Kad u jednom društvu zavlada apatija i uvjerenje da se ništa ne može promijeniti i da je pojedinac nemoćan učiniti bilo što u smislu utjecanja na vlastiti položaj i sredinu u kojoj živi, kad u njemu nema kritičkog promišljanja i preispitivanja, zdravog društvenog dijaloga, polemike i javne razmjene (različitih) stavova i mišljenja O SVEMU (jer u slobodnim zajednicama i sustavima zabranjene teme ne postoje!), ta se društva pretvaraju u baruštine ispunjene žabokrečinom u kojima mrtvilo duha uzrokuje tromost tijela. I to je zatvoreni krug iz kojeg izlaza nema. Pojedinac je tu samo oruđe u rukama gospodara, statistička brojka, kotačić u mehanizmu koji osigurava vladavinu povlaštene klike, konzument poželjnih i ciljano usmjerenih sadržaja, objekt koji najčešće nije ni svjestan svog podređenog, ropskog položaja.

I ne treba se zavaravati. Po ovom pitanju suštinske razlike između totalitarnih ideologija nema – bile one lijeve, desne ili neoliberalne. Ova potonja, unekoliko se ipak razlikuje od prve dvije po tomu što neka, kakva-takva sloboda govora postoji, iako je opseg te slobode (a čemu smo svjedoci) iz dana u dan sve manji.

Kad je u pitanju manipulacija ljudskom sviješću i propaganda, današnji neoliberalni koncept globalizma ni u čemu, međutim, nije bezopasniji od nacizma, fašizma ili komunizma. Moglo bi se čak reći kako je (na dulji rok) čak i pogubniji, jer se služi sofisticiranim i pomno razrađenim metodama uz brojna tehnička pomagala koja su danas na daleko višem stupnju razvoja, a kao ideološku potku koristi humanističke floskule (“zalaganje za slobodu, mir, demokraciju, pluralizam i progres čovječanstva”, “zaštita prava nacionalnih manjina”, “zalaganje za prava žena i njihovo reproduktivno zdravlje”, “zaštita prava djece”, “princip rodne ravnopravnosti”, “borba za ravnopravnost ugroženih seksualnih skupina”, “borba protiv rasizma”, “odbacivanje naslijeđa totalitarnih sustava” itd., itd.).

Tako se u praksi na najbolji način zorno potvrđuje ona stara maksima o “putu u pakao koji je popločan dobrim namjerama” – s tim što ovdje imamo itekako pravo sumnjati u dobre namjere krojača neoliberalnog poretka koji više sliči totalitarizmu fašističkog tipa nego sustavu utemeljenom na humanističkim načelima.

Manipulacija ljudskom sviješću, kreiranje i nametanje mišljenja, intervencija u bilo koju sferu duhovnog i misaonog procesa ima za čovjeka pogubne posljedice jer djeluje na svijest i podsvijest – i u tomu se i krije najveća opasnost manipulacije: nametnuti jedinki poželjno mišljenje ili stav, ali tako da ga ona prihvati i usvoji kao vlastiti i potom žestoko zastupa i brani u uvjerenju da je jedini ispravan i moguć. Tako na kraju ideolozi projekta ispiranja mozga imaju “finalni proizvod” u vidu jedinke koja je ropski pokorna, ali jednako tako uvjerena kako je potpuno slobodna, neovisna, samosvojna i slobodoumna; i upravo nam taj paradoks (ako smo ga u stanju uočiti, definirati i razumjeti) najbolje svjedoči o kakvoj se pogubnoj i monstruoznoj ideologiji radi.

Ako se kršćanski svjetonazor danas izjednačava s ekstremizmom i fašizmom, uputno je zapitati se: od čega se sastoji ono što stoji nasuprot ovom pogledu na svijet? Što je agenda “moderne ljevice”, liberalizma ili anarhizma? Polazeći od toga kako je većini ljudi posve jasno što su zasade kršćanstva i na čemu se ono temelji, te da su postulati na kojima ovaj nauk počiva bezuvjetna ljubav prema bližnjem, mir, solidarnost i težnja ka istini – postavlja se pitanje sadržaja filozofskog (ili ideološkog) pogleda na svijet i ljudsku egzistenciju onih koji se tako oštro protive kršćanstvu i načelima što ih ono zagovara i promiče.

Je li budućnost ljudskog roda u njegovanju hedonizma, individualizaciji koja završava u egoizmu i pohlepi, u samodovoljnosti i izolaciji, u lažima, prijevari, neograničenom prakticiranju seksualnih perverzija, pljački i otimačini materijalnih dobara i novca ili treba njegovati ono što nas čini ljudima i vodi ka općem dobru?

Onog trenutka kad prihvatimo prostu istinu da ono što nas čini humanim bićima i osmišljava naše živote ne spada u materijalnu sferu i da se ne može kupiti niti platiti nikakvim novcem, napravit ćemo prvi korak ka napuštanju tamnice duhovnog ropstva u koju smo već duboko zagazili. Nama kršćanima ne trebaju nikakvi samozvani proroci, čudaci i čarobnjaci koji nam uporno nude svoja “rješenja” i pokazuju “pravi put”.

Mi imamo živu Kristovu vjeru i stazu kojom nas je On koji je Put, Istina i Život poveo prije više od dva milenija; ako na njoj ostanemo, nemamo se čega bojati!

 Zlatko Pinter


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Politika