By Slušajući danas (4. svibnja 2021. godine) sasvim slučajno iza podnevnih vijesti emisiju “Dogodilo se na današnji dan” na Prvom programu Hrvatskog radija, za trenutak sam pomislio kako smo se vratili na sam početak pedesetih, u vrijeme kad su Tito, Ranković, Đilas, Dedijer i društvo putem svoga Agitpropa krojili sve ono što je izlazilo u javni prostor.
Obljetnica smrti mega-zločinca Josipa Broza Tita, odgovornog za smrt najmanje pola milijuna ljudi (zarobljenika, žena, djece, staraca) – uglavnom pobijenih poslije rata, u spomenutoj je emisiji obilježena 10-minutnim referatom koji je pročitan u dahu, a predstavljao je glorifikaciju komunističkog režima i njegova vođe, bez primisli ikakve ozbiljnije kritike, a o osudi onoga što nije bilo dobro da ne govorimo.
Kratak životopis u kojem se pomno odabrani detalji iz uglavnom konstruirane biografije što su je pisali on sam i njegovi dvorjani nižu jedan za drugim a koja naglašava njegovu “važnost” i “veličinu” i poneki uzgredni disonantni ton, tek toliko da se razbije monotonija i izbjegne totalni crno-bijeli klišej.
Nabrojane su sve njegove dužnosti u Partiji i partizanskom pokretu, istaknut “paćenički put” (u kojem “Bombaški proces” zauzima ključno mjesto), naglašena uloga u slamanju nacizma i fašizma te “vraćanju Istre i otoka matici”, vrlo kratko je rečeno kako je “1937. godine dobio mandat Kominterne za upravljanje Komunističkom partijom” itd., itd., a nije se propustilo biranim riječima ocijeniti njegov “otpor Staljinu 1948.”, uloga u “Pokretu nesvrstanih” i na kraju, dakako, naglasiti kako je njegov sprovod bio “najveći skup državnika u XX. stoljeću”.
Ova idila od prikaza krvnikovog životnog puta, narušena je samo u dva – tri navrata: Primjerice, kad se govorilo o njegovu boravku u Moskvi 30-ih godina, autori priloga su se zadovoljili konstatacijom kako je “i on imao učešća u čistkama” – i to je sve. Kao da se radilo i čišćenju podova, a ne ubijanju ljudi. Vrlo lako i benevolentno se prešlo preko 300 i više jugoslavenskih komunista koji su zahvaljujući uglavnom konfidentu Josipu Brozu završili pred streljačkim vodovima ili u gulazima, a među kojima su se nalazile čitave garniture starih revolucionara (članova SRP Jugoslavije (komunista) od 1919. godine i njezinih utemeljitelja), pa i preko sudbina dvije Brozove supruge od kojih je jednu (Anu Koenig) poslao pred streljački vod NKVD-a, a drugu (Pelagiju Belousovu – s kojom je imao sina Žarka) u sibirski gulag. Naime, to je prethodilo dolasku Tita na čelo KPJ i taj je put obilježen krvlju. Zalog za njegovo čelno mjesto u KPJ bile su ljudske glave.
Zar se to ne smije znati?
Drugi disonantni ton zamijetio sam u dijelu koji je govorio o poratnim događajima, gdje je vrlo kratko i sramežljivo spomenuto kako je “bio odgovoran za smrt desetaka tisuća zarobljenih pripadnika poraženih vojski”. Nije valjda da autori emisije ne znaju kako su na desetinama lokacija – pa i u Hudoj jami – pronađeni nepobitni dokazi da su od partizana masovno ubijani civili: muškarci, žene, djeca, starci; i tih je žrtava bilo ne na stotine ili tisuće, nego na desetke tisuća. Njihove kosti su rasute u preko 1.500 grobišta diljem Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Jesu li autori emisije “Dogodilo se na današnji dan” ikad vidjeli onu hrpu djevojačkih pletenica pronađenih u Hudoj jami? Jesu li? Ako nisu, neka pogledaju fotografiju u naslovnici ove kolumne. I nisu partizani i komunisti ubijali samo po Sloveniji i Hrvatskoj, nego “od Vardara do Triglava” (dakle i na području BiH, Vojvodine, Crne Gore, uže Srbije, Makedonije, Kosova). Najmanje pola milijuna duša nosi na svojoj savjesti “najveći sin naših naroda”, Josip Broz Tito, a najveći broj stranih izvora krivi ga za 700 tisuća do 1 milijun žrtava.
Zar to naša djeca ne bi trebala znati!?
I da spomenem i treći slučaj – a to je vrlo blaga (kamilica) “kritika” vezano za slamanje Hrvatskog proljeća. Ovdje su se autori priloga zadovoljili benevolentnom konstatacijom o “suzbijanju liberalnih tendencija”, kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji.
Što se tiče “hrabrog ‘NE'” Staljinu i SSSR-u, Tito je najprije osigurao zaleđinu jer su iza njega stale SAD i Engleska, a “NE” je izrekao kad više nije imao kud, jer Kominterna ga je isključila iz svoje asocijacije.
Da. Okupili su se brojni državnici na njegovu sprovodu, ali iz svojih interesa i zbog svoje računice, a ne iz ljubavi prema njemu i komunistima. Ostavimo se bajkovitih tlapnji koje nemaju veze s realnošću. Tito je bivšu SFRJ zadužio za barem 300 godina unaprijed i ta je država živjela od stranih kredita – sve dok je mogla i dok sredinom 70-ih nije doživjela slom, jer rate kredita više nije mogla vraćati.
Ni o tomu nije bilo riječi u današnjoj emisiji HR-a.
Tako to izgleda kad nam povijest serviraju djeca komunizma umrežena u mainstream medije. Oni koji su na vlasti od 1945. godine do danas i prenose sinekure s koljena na koljeno.
Na sramotu svih nas koji živimo u ovoj zemlji, mi ni 30 godina po uspostavi samostalne Republike Hrvatske, još uvijek NEMAMO PRAVO NA ISTINU.
Da. To je ta naša “sloboda” kojom se diče i o kojoj nam govore naš premijer Andrej Plenković i njegovi ministri. Neka im je na čast. I na obraz.
Možda ne znaju – a trebali bi i mogli bi znati – kako svaka sila traje za vremena i da još nitko istinu nije zauzdao niti ju je sakrio zauvijek. Ona uvijek nađe put. Tako je bilo i bit će.
Zlatko Pinter
