By Problem komunističkih i socijalističkih režima je bio u tome što se jedna partija poistovjećivala s pojmom države i svih njezinih organa i tijela.
Nakon 30 godina samostalnosti i neovisnosti došli smo do toga da je razlika između tog bivšeg režima i stanja u kojem se Hrvatska nalazi sada, u tome što nad svim političkim, gospodarskim i društvenim procesima više ne dirigira jedna partija, već jedan čovjek, premijer Andrej Plenković.
Može li država biti talac jednog čovjeka?
Mogu li roditelji njegovatelji djece s invaliditetom, ostvariti pravo na naknadu nakon njihove smrti bez da Plenković izda nalog poniženom i degradiranom ministru, nakon što je parlamentarna većina surovo i svirepo odbila prijedlog oporbe?
Mogu li zdravstveni djelatnici ostvariti razloge zbog kojih najavljuju štrajk bez da im Plenković nakon nekoliko neuspješnih pregovora s tragično slabim ministrom Berošem, obeća da će se problem riješiti?
Smije li se nevidljivi ministar pravosuđa uopće javiti za riječ i ima li neki vlastiti stav ili mišljenje o novom kroju izbornih jedinica, drugačije od onog što će se oblikovati po željama Plenkovića, putem Šeksa, njegovog posinka i primirenog HDZ-ovog Slavonca?
Može se premijer ljutiti na sve moje riječi, i povodom njih gubiti živce, no to neće promijeniti da je ono na što ukazujem istina.
Ukazujem na to da je u definiranju odnosa između premijera i predsjednika države, Ustav invalidan jer de facto ne može natjerati dva posvađana brda na suradnju, a Plenković to zloupotrebljava kako bi sebe u vanjskoj politici prikazivao većim i važnijim od čitave države.
Ukazujem na to da je uloga i smisao postojanja Hrvatskog parlamenta dovedena do apsurda, do rugla. Ovo jutro, Hrvatska je kao država postala sramota. Scene koje su naši građani koji nas biraju i plaćaju gledali, nisu zaslužili vidjeti. Nažalost, vidjela ih je i Europa. Postavljam pitanje, što smo se to pretvorili i zašto, a ujedno dajem i odgovor.
Sve su to posljedice vladanja silom i diktaturom većine, silovanjem procedura, nametanjem tema, zabranjivanjem ne tema, uz apsolutnu nesposobnost i politički kukavičluk da se stvari na vrijeme nazovu pravim imenom i da se na pravno ispravan način neustavne pojave, neustavni pozdravi i pokliči osude.
Ovo je slika Plenkovićeve države. Posljednjeg u nizu, a po položaju prvog predatora koji se popeo ovako visoko zahvaljujući tri desetljeća dugoj tradiciji dodvoravanja i podilaženja stranačkom vođi, mentalitetu naslijeđenom iz bivšeg režima. Takav Andrej Plenković nije dostojan Hrvatske, pa time niti visokih funkcija u tijelima Europske unije ili Nato saveza. Uzaludni su medijski pamfleti koji ga hvale i slave.
Što je nasljeđe i rezultat njegove dugovječne vladavine? Nazadovanje demokratskih institucija, eutanazija preventivnog antikorupcijskog tijela, korupcija bez presedana koja je razgranatija i malignija od one iz vremena Ive Sanadera, ostavka šefice Uskoka. Samo naivni mogu povjerovati da se negdje u pozadini ne kriju i politički pritisci zbog provođenja postupaka protiv visokopozicioniranih političara, kontra volje i odobrenja s vrha. Vrijeme je da Andreju Plenkoviću i HDZ-u kažemo Auf Wiedersehen i doviđenja.
Dalija Orešković
