Prešućena povijest…

Ako ne znaš što je bilo reći će ti čak i Beograd na povijesnoj hrvatskoj međi…….

Beograd je prvi grad koji je genocidom istrijebio Židove i nije pružao otpor nacizmu

Postoje dvije velike laži vezane uz Srbiju i Beograd koje su se širile u komunističkoj Jugoslaviji. Prva je o velikom otporu nacizmu u Beogradu, gdje danas antifašističkim pokretom otpora smatraju i četnike i partizane. A druga je svjesno prešućivana istina da je Beograd prvi glavni grad u kojem je izvršen genocid nad Židovima, još u kolovozu 1942. godine.

Veliki talijanski pisac Curzio Malaparte, koji je 1941. radio kao reporter milanskog dnevnika Corriere della Sera ovako je opisao taj događaj: kaos, strah, dezererstvo i  i bezvlašće koji su vladali nakon što su iz Beograda pobjegli svi vlastodršci koji su uvukli Jugoslaviju u Drugi svjetski rat. Znamo da je Beograd ponovno uvukao Srbiju i susjedne narode u svjetski rat pučem u Beogradu 27. ožujka 1941., kojim je otpočeo napad Njemačke na Jugoslaviju.

Zašto je Srbija odlučila uvući Jugoslaviju i njene narode u strašni II. svjetski rat?

Time je započeto i veliko krvoproliće, u kojem je najveće ljudske i demografske gubitke imao hrvatski narod, prema popisu iz 1948. godine. Time je počeo krvavi rat na području bivše Jugoslavije, strahovita razaranja i žrtve, osobito na području NDH (danas države Hrvatska i Bosna i Hercegvoina).

Još je vrlo važno, tako su otvorena vrata uspostavi druge komunističke države na svijetu nakon SSSR-a. To je bila obnovljena Jugoslavija u kojoj je totalitarni komunstički režim počinio strašne zločine i pogazio sva ljudska prava i društveni moral.

Taj veliki i strašni rat, gdje su poginule stotine tisuća ljudi i čiji je rezultat bio do tada neviđena diktatura komunizma, mogao se izbjeći da je Beograd htio održati poziciju Jugoslavije koju su mu sile Osovine ponudile pristupom Trojnom paktu:

Jugoslavija će biti izuzeta iz bilo kakvih vojnih aktivnosti, pa i transporta njemačke vojske prema Mediteranu. O tome se ne govori, ali bilo je država u Europi koje su izbjegle II. svjetski rat i strahovita razaranja i ubijanja na svom tlu, kao Portugal, Irska, Španjolska, Švicarska i Švedska.

Sramotni pad Beograda bez otpora 1941. godine

Evo što piše veliki talijanski pisac Curzio Malaparte o sramotnom padu Beograda 1941. godine:

“Po žutoj i brzoj matici Dunava plivali su se nagorjeli balvani, dušeci, uginuli konji, ovce, goveda. Pred nama, na drugoj obali, grad je izdisao u smrtnim mukama, dok se svuda unaokolo širio sladunjavi miris proljeća. Oblaci dima dizali su se sa stanice i iz Dušanove. Najzad, jedne večeri, pred sunčev smiraj, kapetan Klingenberg prebrodi Dunav i u jednom čamcu sa četiri vojnika zauzme Beograd“.

Podrobnije ukratko rečeno

“Srpska Državna Straža” je držala koncentracione logore Banjica, Jajinci, Sajmište, Paraćin, Niš…… ubila oko 80 000 ljudi, žena, djece, staraca uz primjenu gušegupke. Djeci su davali slatkiše prije strijeljanja odn. gušegupke. Slično kao i u Srebrenici. Beogradski logori Banjica i Staro Sajmište pod kontrolom nedićevaca (prvi pod zapovjedništvom Vujaškovića) su bili ono što se misli da je bio logor Jasenovac i Max Luburić. Knjiga ‘Srpska Pravoslavna Crkva i fašizam’ autorice Ljubice Štefan napisane na temelju arhivske građe u Beogradu zorno svjedoči o tome. Ljotićevci su suodgovorni za masovni zločin u Kragujevcu, Šumadija 1941.

Stoga valja Hrvatskom Saboru donijeti Rezoluciju o genocidu na prostoru pod Vladom Milana Nedića s posebnim osvrtom na Beograd. Kao i o sudioništvu “Srpske Državne Straže” (nedićevci) i “Srpskog Dobrovoljačkog Korpusa” (ljotićevci) u zločinu u Kragujevcu u Šumadiji 1941. i drugima uključujući i ona od strane ravnogoraca ili dražinovaca tj. četnika (uključujući i one Koste Pećanca). Raditi izložbe i tome, uvrstiti to u hrvatski obrazovni sistem te stalno govoriti o tome kako se ne bi više nikada to ponovilo.

Čuvajmo uspomenu na te događaje šireći istinu o njima po cijelom svijetu a dakako i u Hrvatskoj, Herceg-Bosni, ostatku BiH, Vojvodini i gdje god žive Hrvati. U susjednoj nam deželi su grafiti ‘Kosovo je Srbija’ ili ‘Spremte se spremte četnici’ normalna pojava te uprimo još intenzivnije da nam i zbog toga i bleiburških žrtava te raznih ‘hudih jama’ na ‘križnih puta’ koje prođoše Hrvati od Alpa do Đevđelije naš hrvatski narod u današnjoj Sloveniji i Republici Kosovo bude priznat službenim nacionalnim entitetom sa svim političkim i ostalim pravima koja iz toga proizilaze uključujući i ona jezična identično talijanskoj i mađarskoj nacionalnoj manjini u Rep. Slov. u smislu da hrvatski jezik u Beloj krajini, Prekmurju, istarskom dijelu Primorske i još jednoj tamošnjoj regiji bude priznat službenim a da se na Kosovu prestane albanizirati hrvatska kulturna baština i da se vrati ona koja je protupravno albanizirana (kosovizirana). Jer ako ne znaš što je bilo znaj da bude bolje nego prije. I da nam hrvatski narod u Vojvodini i Moravsko-vardarskoj dolini (južno od Vojvodine) jača pače i povrati status tamošnjeg konstitutivnog naroda (kao što su primjerice danas Hrvati konstitutivan, državotvoran, suveren i ustavotvoran narod u BiH).