Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Dok traju hrvatska država i hrvatski narod, predsjednik Franjo Tuđman ostat će zapisan zlatnim slovima kao stvaratelj i prvi predsjednik samostalne hrvatske države.

Međutim, jednako sam uvjeren da nikada neće prestati pitanja: “Je li moglo bolje i drukčije”? Mi koji smo 1990. i sve do njegove smrti bili uz predsjednika Tuđmana, jako dobro znamo u kako se teškim unutarnjim i vanjskim uvjetima stvarala i branila Hrvatska tijekom Domovinskog rata.

Unatoč toj činjenici, kad temeljito analiziram današnju katastrofalnu situaciju u Hrvatskoj, sve češće mi na um dolazi pitanje:

Predsjedniče, za koga smo mi to stvarali hrvatsku državu i za koga je svoje živote dalo preko šesnaest tisuća dragovoljaca i branitelja, od HOS-a, Hrvatske policije do regularne Hrvatske vojske?

U tom vremenu grčevite borbe za opstanak hrvatskog naroda, kad je jedinstvo hrvatskog naroda bilo na vrhuncu, malo kome je padalo na pamet da će trideset godina kasnije Hrvatska biti u još dalekom opasnijem i težem stanju nego što je bila 1990. i 1991., kad je cijeli svijet bio protiv stvaranja samostalne hrvatske države.

I FRANJO TUĐMAN IMAO JE SLABIH STRANA

Nema nikakve sumnje da je i dr. Franjo Tuđman imao puno slabih strana. O njima su mnogi iznosili svoja viđenja. Moja najveća zamjerka predsjedniku Tuđmanu bila je što je vjerovao u katarzu Titovih sljedbenika i članova Komunističke partije u Hrvatskoj, koji su nahrlili u HDZ odmah nakon prvih parlamentarnih izbora 1990. godine, u kojima je HDZ nadmoćno pobijedio, a njihov SDP izgubio.

Drugi njegov najveći propust bio je što je u obavještajnim službama nove hrvatske države dozvolio da glavnu riječ preuzmu agenti bivših jugoslavenskih tajnih službi, od UDBA-e do KOS-a itd. Dakle, nije na vrijeme, dok se još moglo, provedena lustracija kadrova u svim segmentima državne uprave. Da je to učinjeno prije Tuđmanove smrti, danas bi Hrvatska bila sigurnija i bolja država.

Treći Tuđmanov najveći propust bio je taj što je dozvolio da tadašnji predsjednici Vlade RH, od Manolića, Gregorića i sve do Valentića i Mateše uspješno, uz pomoć Udbe, sabotiraju povratak velikog broja hrvatskih iseljenika. Nakon Oluje u kolovozu 1995. godine u hrvatskom iseljeništvu, posebno u Australiji, vladalo je veliko zanimanje za povratak u Hrvatsku. Danas bi Hrvatska daleko bolje stajala i politički i gospodarski da smo jugoslavensko-komunistički mentalitet Hrvata u domovini uspjeli neutralizirati dolaskom većeg broja iseljenika, koji su imali novac, znanje, iskustvo, a bili su i domoljubi. Kao pomoćnik ministra povratka i usljeništva, osobno sam bio svjedok da se na najvišim državnim razinama dogovaralo kako spriječiti povratak iseljenika u Hrvatsku, iako je hrvatsko iseljeništvo bilo jednako zaslužno za stvaranje, obranu i međunarodno priznanje Hrvatske. Tijekom 1995. godine Tuđman se teško razbolio i više nije mogao kontrolirati destruktivne procese koji su sve više jačali.

TUĐMAN JE ISKRENO ŽELIO USPOSTAVU SAMOSTALNE I PROSPERITETNE HRVATSKE DRŽAVE

Međutim, mi koji smo bili blizu njega i koji smo osjetili njegov žar domoljublja u tom vremenu, duboko smo svjesni da je Tuđman istinski želio stvoriti ne samo samostalnu, nego i prosperitetnu hrvatsku državu, u koju bi se vraćali hrvatski iseljenici. Puno puta mi je znao reći: “Babiću, dovedite u Hrvatsku Hrvate iz Australije”. Nažalost, pola svojeg mandata Tuđman je proveo boreći se protiv neizlječive bolesti, što su šakali i lešinari, koji su se uvukli u sam vrh HDZ-a, iskoristili za pljačku Hrvatske, a kasnije i za njezinu detuđmanizaciju, tj. povratak na ideološka načela Titove Jugoslavije.

Najveći krivac za totalno urušavanje hrvatske države je zapravo HDZ. Ne onaj koji je 1989. stvorio Tuđman, nego HDZ Ive Sanadera, Jadranke Kosor, Vladimira Šeksa i Andreja Plenkovića. Jednaku zaslugu za današnje probleme u Hrvatskoj imaju i prvi Tuđmanovi najbliži suradnici, a kasnije izdajice hrvatskog naroda, Stjepan Mesić i Josip Manolić. Onu su prevarli hrvatski narod i ugrozili opstojnost samostalne hrvatske države.

Nažalost, Tuđmanova slaba točka bilo je njegovo uvjerenje da osim HDZ-a Hrvatskoj nije potrebna niti jedna druga domoljubna i državotvorna stranka. Još tijekom cjelodnevnog i vrlo konstruktivnog susreta u Kandi (25. studenog 1989.) prije trideset i jednu godinu pokušao sam Tuđmana uvjeriti da bi za budućnost i stabilnost Hrvatske bilo dobro osnažiti Hrvatsku seljačku stranku, koja bi bila ne samo korektiv, nego i partner u kriznim situacijama. To je bio i glavni razlog zašto sam tada odbio Tuđmanovu ponudu da se učlanim u HDZ.

Ipak, u zaključku, ne mogu ne istaknuti da sam u Hrvatskoj nakon povratka iz Australije 1990. ostao živ samo zahvaljujući potpori dr. Franje Tuđmana. Udbaši iz emigracije i udbaši koji su se prebacili u redove obavještajnih službi u novoj hrvatskoj državi smatrali su da mene treba likvidirati. Neki od njih su mi to osobno u lice rekli. Dovoljno je samo napomenuti da je tadašnji šef hrvatskih obavještajaca Smiljan Reljić u jednom izvješću predsjedniku Tuđmanu 1995. godine mene uvrstio među ljude koji su opasni za hrvatsku državu. U tu kategoriju neprijatelja Hrvatske u tom se izvješću spominju i danas pokojni Tomislav Merčep te vođa HDP-a Nikola Štedul.

Poštovani prvi predsjedniče samostalne hrvatske države, hvala Vam što ste mi spasili život i omogućili da u Hrvatskoj, kakva god ona danas bila, živ dočekam svoje starije dane. Znam da i Vi, kao i ja, ne žalite što ste se borili protiv Jugoslavije i za samostalnu hrvatsku državu. Obojici nam je samo žao što su danas Hrvatskom zavladali crni, zeleni i žuti vragovi, o kojima ste govorili u Zračnoj luci Zagreb 23. studenog 1996. Šteta je što tada niste među te vragove uvrstili o one najveće – crvene vragove, koji su zapravo najodgovorniji što se Hrvatska i hrvatski narod danas nalaze pred nestankom.

 

Antun Babić

  1. prosinca 2020.

Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Politika