By “Prijatelju, gdje su ustaše o kojima je govorio vaš predsjednik Josipović u izraelskom parlamentu. Poznaješ li možda kojega živoga ustašu? “
Za sve Srbe na planetu svaki Hrvat na planetu je ustaša! To isto važi i za Ruse, Bjeloruse, Crnogorce, Arape,Turke, Aboriđine…
Muka mi je kad sam vidio da se hrvatski političari i oni na vlasti, brane i opravdavaju onima koji godinama pokušavju Hrvatima nametnuti kolektivnu krivnju za povijesne zločine koje nisu počinili, ni oni, ni njihovi preci. Slovenci (Kardelj), Srbi (Ranković), Crnogorci (Đilas) i hrvatski partizani-komunisti su ih na to prisiljavali godinama. Tako su nastajali opasni, nakaradni mentalni sklopovi Hrvata poslije rata. I ta mrtva partizanska ruka, ta šaka komnističkolg jada još uvijek pritišće hrvatskog čovjeka vjernika, držatvornika i kruhobornika!
Kad sam svojedobno, dan poslije one „slavne“ i sramne Josipovićeve optužujuće izjave u Izraelskom parlemtu o ustaškoj zmiji, uz kavu razgovarao sam s mojim dobrim poznanikom Židovom u jednom zagrebačkom kafiću. U jednom momentu on me onako iskreno i prijateljski pitao:
“Prijatelju, gdje su te ustaše o kojima je govorio predsjednik hrvatske države Josipović u izraelskom parlamentu. Poznaješ li možda kojega živoga ustašu? “
Ja sam se jetko našalio, pa sam mu rekao da ih ima i u kafiću gdje pijemo kavu i ljudikamo. On je počeo gledati na sve strane, pa kad je dobro razgledao videći oko nas mladiće i djevojke, pogledao me i nevoljko rekao:
”Pa to su sve mladi ljudi oko nas.”
Nakon 77 godina od završetka Drugog svjetskog rata i propasti ustaške države, govoriti o nekakvim ustašama u Hrvatskoj je izvan svake pameti. Onda je taj moj prijatelj Židov meni rekao: “Tko vam to čini i zašto?”
Onda sam mu otvoreno rekao, bez dlake na jeziku, da nam to rade hrvatski partizani i komunisti, njihova djeca i unuci, fašisti i antifašisti, Srbi svetosavci i Srbi prečani i neki hrvatski Židovi.
Namučili smo se dobro, moj prijatelj Petar W. i ja, da jedan drugom objasnimo neke stvari, da shvatimo što se tada događalo i što se sada događa i, moram priznati, nije bila jasno njemu, a bogme ni meni, kako je moguće da neki Hrvati oživljavaju iz mrtvila prošlosti u stvarnost ono čega odavno nema i što je zauvijek ostalo u Hudoj jami, u Kočevskom rogu, u Jazovki, u Maceljsko šumi, na Golom otoku…
Govorio sam Petru da ima Hrvata, pa čak i na najodgovornijim mjestima u državi, koji su protiv te iste hrvatskre države, koja je nastala u nedavnom obrambenom i oslobodilačkom ratu, kojeg su službeno nazvali – Domovinski rat. Tada su mladu hrvatsku državu napali Srbi sa istoka i Crnogorci s juga zemlje. U samoj Hrvatskoj, kao guje u njedrima, pobunili su se protiv svoje vlastite Domovine i države hrvatski Srbi, koje Srbijanci u Srbiji nazivaju prečani, i koje oni stalno drže kao pse na lancima kao remetilački faktor u Hrvatskoj. U tom ratu, koji je trajao od 1991. do 1995. godine, Hrvati su pobijedili Srbe i Crnogorce i Srbe prečane, koji su ih zajednički napali pod zastavom njihove zajedničke vojske, koja se zvala Jugoslavenska narodna armija i nekih četničkih hordi nekog Arkana i nekog posrbice Šešelja. Dakle, kad se rečenima pridruže hrvatski rudimenti nestale Jugoslavije, koje sam nazvao jugoslavenski ljudi, (jugoslavenski čovjek), onda naopaka slika biva puno jasnija i tragičnija. Hrvatski komnisti su ovisnici o „braći„ Srbima kao drogeraši o drogama ili pijanci o piću, pa svako toliko pakleno složno izmišljaju neke ustaše i nekakvu ustašiju. Za neke partizanske potomke i komuniste, svaki Hrvat vjernik i državotvornik je nekakav ustaša. Mentalni sklop hrvatskih partizana, hrvatskih komunista, nekakvih ateista, gnostika i agnostika, njihove djece i unuka je neshvatljiv svakom normalnu čovjeku, koji živi u 21. stoljeću. Sačuvaj nas Bože njihova mentalnog sklopa i njihova antifašizma. Ako su oni antifašisti, pa tko su onda fašisti!?
Obnovljena država Hrvatska, ili bolje rečeno stvorena u ratu prije tridesetak godina moderna hrvatska država sa svim atributima današnjeg vremena i onoga što imaju države s dugom demokratskom tradicijom, kao što su Francuska, Švedska, Engleska, Amerika, za njih je nekakva ustašija. Posljedica je to dugodišnje srpske i jugoslavenske propagande. Bilo bi to doista smiješno, da nije opasno i pogibeljno za one koji su se borili za tu modernu, slobodnu državu Hrvatsku.
Ako jugoslavenski čovjek i neki neodgovorni Hrvati ružno govore i podrivaju svoju vlastitu samostalnu i demokratsku državu, što onda očekivati od naših naprijatelja i naših nedavnih agresora, nekih naših podmuklih susjeda, koji nisu prijateljski skloni hrvatskom narodu i njegovoj mladoj državi.
Onda sam prijatelju Petru ispričao anegdotu o Golom otoku, a da bi mu dočario što se Hrvatima događa, što oni rade sami sebi i što njima rade neki njihovi susjedi s kojima su neslavno neko vrijeme živjeli u istoj državi. Da bi priznao i ono što nije učinio i zašto ga nisu ni optuživali, kad su ga po kratkom postupku dopremili na „prevaspitanje“, na Goli otok, kao neprijatelja naroda i države, protivnika komunističkog režima, jedan robijaš s Golog otoka ispričao mi je kako su iznuđivali priznanje. Ponudili bi mu čista papir da potpiše, pa ako nebi htio potpisati, gurnuli bi ga golog do pojasa u muk i mrkli mrak samici i on bi ubrzo začuo šištanje zmije. Nesretnik je užasnut i prestrašen lupao rukama po vratima; jer, ako ga ujede, skončat će u tom mraku, daleko od ljudi i svjetlosti, njegovoj majci ili ocu, poslat će „istinu o njihovu sinu“, koji je digao ruke na sebe, sam sebi oduzeo život. Njemu se unatoč svih tih strašnih muka ipak živjelo, pa je instikvno i munjevito reagirao udarajući rukama po vratima i vičući da će potpisati. Kad su ga pustili iz samice potpisao je sam sebi osudu za nešto što nije učinio, ili, bolje i točnije rečeno, potpisao je osudu protiv samoga sebe i onoga što je u njemu najdublje, nasvetije i najplemenitije, a to je osjećaj slobode vlastitog naroda i samostalne države. Koji je to bio paklen način dolaska do priznanja, završio je on, a ja povjerovao da je nesretnik potpisao sve što su od njega tražili da potpiše. Čovjeku se nije išlo u smrt. Ali, što je najstrašnije u tome svemu, nitko od tih robijaša, koji su prošli tu samicu i potpisao sam sebi presudu, nije znao da zmija nema zube.
Ako se danas čovjek koji živi u Hrvatskoj, malo osami, ostane nasamo sam sa sobom i onim što se ga okružuje i pogađa i pokuša sagledati što se događa u državi Hrvatskoj u novije vrijeme, užasne se kako sa svih strana podmuklo i kukavički kidišu na našu relativno mladu državu Hrvatsku, na našu slobodu i pravo da živimo svoji na svome, slobodni i u zajednici slobodnih naroda ovoga planeta, petokolonaši – guje u našim njedrima. Susjedi i njihovi prijatelji neki evropski moćnici. Oni uoporno i prokleto lukavo, pokušavaju meni nametnuti neku krivnju, neke grijehe i ne-grijehe predaka, pa traže da se osjećam krivim i manjim od makova zrna pred tim evropskim lažnim veličinama, pederčinama, za neka povjesna nametnuta mi zlodjela. Ako bih ja morao biti kriv i odgovarati za zlodjela mojih predaka, neka onda odgovaraju i evropski kolonizatori, koji su svojedobno preplovili veliku baru i pobili indijanska plemena, domogli se njihove zemlje i zlata. Ostake plemena strpali u rezervate, kao stoku u torove i obore. I sad ti i takvi, koji su uzrokavali i izazvali razne krvave revolucije i dva velika svjetska rata, mene i moj malobrojan, napaćeni narod, optužuju za zlodjela koja su oni počinili u ime nekog njihova kralja, nekog njihova boga pohlepe i silne želje da vladaju drugim narodima, da žive na tuđi račun. Neka oni idu, zna se gdje, ti bahati Englezi, prepotentni Francuzi, kolonizatori Nijemci i Nizozemci, osvajači Austrijanci, zavojevači Mađari, primitivni svetosavci Srbi, pa Lenjinovi i Staljinovi baćuške pravoslavni komunisti, koji siju smrt po Ukrajini…za sada dosta!
Oprosti im Božji Sine iako znaju što čine!
Ante Matić
