By Poštovani Vladimire Vladimiroviču,
Sve do 24. veljače 2022. bio sam ponosan na Vaše postojanje jer prosvijećeni absolutizam držim najučinkovitijim načinom vladanja, a ako je absolutist doista prosvijećen – i najboljim! Kao vladar svoju ste domovinu Rusiju u punom smislu riječi preporodili. Rusija je postala poznata i priznata kao napredna i civilizirana zemlja već od ranije postojeće i potvrđene velike kulturne i umjetničke znamenitosti.
Ne vjerujem, kao mnogi, da ste 24. veljače naprosto izgubili pamet te uništili sve što ste do tada stvarali, a Ukrajinu tim nedovoljno promišljenim potezom učinili svjetskim simbolom slobode i odpora tiraniji!
Znam da su Vam namjere bile opravdane: glupava i prepotentna američka politika u odori „svjetskog policajca“ nikako ne može shvatiti da njezino viđenje vladavine i demokracije ne vrijedi posvuda po svijetu, a sve manje vrijedi i u samoj Americi! Gomilanja oružja na Vašim granicama nagnala su Vas na stanovito obrambeni postupak. Ja Vas razumijem, uvažavam Vašu želju za očuvanjem svoje Rusije, ali sve razumjeti ne znači i sve (moći!) prihvatiti. Vaša namjera je za Vas i za Rusiju bila dobra, ali Vaš način da Rusiju i sebe očuvate pokazao se kobno pogrešnim!
Učinak je bio i bit će, što dalje to više, suprotan onom prema Vama opravdanom i očekivanom! To već i vidite. I ma koliko da nastojite to sakriti od Vaše javnosti, to više nije moguće: Rusija je ponižena i osramoćena, a Ukrajina uzdignuta na razinu Razapetoga na križu.
Pobili ste ruskih dječaka čak i više, moguće i znatno više nego ukrajinskih, ma koliko da Ukrajina već jest u dobroj mjeri „spaljena zemlja“.
(I moja Hrvatska tako je 91. bila spaljena od velikosrbskih političkih planova za izbijanjem na Jadran i od vjerske mržnje koja je uvijek ispod svega što se zbiva; sve sam to iskusio, uračunavši i granate na grad, podrume, poniženja, obmane, ratne smicalice, laži, oskudice…!)
Jedini način da spasite Rusiju i sebe jest da odete u Zagorsk, da kleknete pred oltar jedne od tamošnjih crkava te Razapetoga na križu i Boga zamolite za oprost!
To ne bi bilo ponižavanje, nego uzdizanje. Uznesenje!
Ne, ni za Vas ni za Rusiju ne postoji ni jedan drugi dobar način, samo taj!
Loših načina ima dosta, ali ne dopustite sebi zauvijek osramotiti i Rusiju i sama sebe!
Opaska:
U mom habitusu trajno prisutni Vladimire Vladimiroviču,
Sada ću Ti nešto reći iz najdublje intime. Zato kažem „Ti“! Slušaj me pažljivo, ma koliko da nemam iluzije da ćeš ikada ovo pročitati; Zosima nisam, ali star jesam, u osnovi sam isto što i on, poznajemo se; mislim da zaslužuješ moju riječ.
Osamdesetih prošloga stoljeća izišao sam iz službene jugoslavenske književničke delegacije koja je iz Moskve u Zagorsk otišla u limuzinama; ja sam inkognito, riskirajući uhićenje, sjeo u lokalni vlak za Zagorsk. Ono što sam uz tu malenu postaju vidio bilo je poniženje ljudskosti; toliko bijede, siromaštva i nečisti teško je i zamisliti. (Onih oko pet kilometara do velebnih crkava u Zagorsku odpješačio sam kroz šumu! Kleknuo sam pred jedan od oltara, premda to nije i moja konfesija… i Bogu i meni to je bilo nebitno!)
Odustao sam od putopisa, nigdje o tomu nisam objavio ni riječ; čekao sam bolje dane za Rusiju i s Tobom ih, zamišljao sam, dočekao. Bio sam ponosan na Tebe. Ali, Tebe onakvoga na kakva sam bio ponosan sada nemam, nema Te, sve dok doista ne skupiš snage i Božje providnosti kleknuti i zamoliti Boga i sve ljude oprost.
Griješiti je, kažu, ljudski. Priznati grijehe i pokajati se, još je ljudskije jer je to jedino moguće izkupljenje.
Ne očekujem nemoguće, nisam toliko naivan.
Međutim, ne samo moja malenkost, nego cijeli humani svijet bi Ti zapljeskao! I bio u sjaju slave dovijeka.
Stijepo Mijović Kočan, hrvatski književnik i filmski redatelj
Stijepo Mijović Kočan
