By Iako predstavlja najstariju kulturnu ustanovu hrvatskoga naroda nedavna izborna skupštine Matice hrvatske nije privukla zasluženu pozornost tiskovnih i elektroničkih medija, što je samo po sebi indikacija koliku važnost u hrvatskoj javnosti u sadašnjim okolnostima ona ima i koliko joj se važnosti pridaje. To je još čudnije ako se ima u vidu da se ove godine obilježava 50. obljetnica od “Hrvatskog proljeća” koje je u doba totalitarnog režima komunističke Jugoslavije predstavljalo ključnu iskru hrvatskoga naroda u težnji za vlastitom državom. Ta politička samosvojnost potvrđena je tek pri slomu svjetskog komunističkog pokreta i raspadu jugokomunističke federacije i nakon obrambenog Domovinskog rata oživotvorenjem vjekovnog sna o vlastitoj nezavisnoj i demokratskoj državi.
Ovogodišnja izborna skupština Matice hrvatske održana je atmosferi duboke društvene, političke, demografske, gospodarske i identitetske krize kroz koju prolazi hrvatska država i hrvatski narod. Zato je bilo i te kako važno hoće li se u toj najstarijoj hrvatskoj kulturnoj instituciji na izbornoj skupštini konačno promijeniti dosadašnja, može se slobodno reći, ignorantska garnitura koja je vodila politiku zatvaranja očiju pred ozbiljnim problemima s kojima se suoćava hrvatski narod i država. Na neki način, iako u sasvim drukčijim političkim okolnostima, to se u Matici hrvatskoj događalo 70-tih godina uoči “Hrvatskog proljeća” kao pokreta koji je počeo usvajanjem Deklaracije o položaju hrvatskoga književnog jezika u tadašnjoj komunističkoj Jugoslaviji.
U posljednjih dvadesetak godina osim što se bavila isključivo kulturno-umjetničkom problematikom i djelovanjem Matica hrvatska jednostavno je ignorirala sve važnije društvene teme i probleme koji su se kristalizirali dolaskom na vlast Mesić-Račanove garniture, ali i nakon toga s vladama Ive Sanadera, Zorana Milanovića i posebno sada Andreja Plenkovića, ali i s predsjednicima Ivom Josipovićem, Kolindom Grabar Kitarović i sada Zoranom Milanovićem. U tom razdoblju predsjednik Matice hrvatske u tri četverogodišnja mandata bio je Igor Zidić koji je samo pričao po medijima, ali nije ništa pokretao, dok njegovi nasljednici Stjepan Damjanović i Stipe Botica koji bi se moglo po svojem (ne)djelovanju svrstati u tipične Hrvateke nisu se čak javno ni eksponirali o važnim društvenim temama. Na izvjestan način Matica hrvatska uklopila se u opću sliku “hrvatske šutnje” najvažnijih nacionalnih institucija koje su u važnim pitanjima državne politike kontrolirane od dvije vodeće političke stranke držale glavu u pijesku. Vodeću ulogu u takvoj društvenoj eutanaziji Matice hrvatske imao je glavni tajnik Zorislav Lukić. Njega je na tu poziciju prije dvadesetak godina iz Karlovca instalirao Slavko Goldtein. Zorislav Lukić je tako bio vodeća osoba u Matici hrvatskoj koja ju je u posljednjih dvadesetak godina sustavno marginalizirala. U tome je imao puno potporu bivšeg predsjednika Republike Stipe Mesića koji je odigrao važnu ulogu 2010. godine u smjenjivanju glavnog urednika “Vijenca” Andrije Tunjića. Usput rečeno, ali kao određena indikacija, imao sam i sam iskustvo u kontaktu sa Zorislavom Lukićem U jednoj TV emisiji kod Marka Juriča negirao je da u Hrvatskoj postoji snažna grupacija hrvatskih Jugoslavena o čemu sam pripremao knjigu, a kad je ona objavljena odbio mi je zahtjev za iznajmljivanje dvorane za njezinu promociju. Dosadašnji predsjednik Stipe Botica na izbornoj skupštini nabrojao je niz činjenica o djelatnosti koje je u posljednje dvije godine ostvarila Matica hrvatska, posebice obilježvanje 50. obljetnice “Hrvatskoga proljeća” i između ostaloga proslavu 500. obljetnice Marulićeve “Judite” na hrvatskom jeziku. Međutim u tom nabrajanju nije bilo ni riječi o reagiranju Matice hrvatske na najnoviju velikosrpsku provokaciju iz Beograda o negiranju hrvatskoga jezika. Skandalozno je da Matica hrvatska nije reagirala na tu subverzivnu provokaciju iz Beograda, čime je grubo pogazila članak. 8. iz vlastitih Pravila koji kaže da Matica hrvatska “skrbi o društvenom statusu, razvoju i osobitostima hrvatskoga jezika”.
U takvim okolnostima i atmosferi održana je izborna skuština najstarije hrvatske kulturne institucije na kojoj je 120 delegata iz cijele Hrvatske i Bosne i Hercegovine odlučivalo hoće li se Matica hrvatska konačno probuditi iz “hrvatske šutnje” ili će pod vodstvom dugovječnog tajnika Zorislava Lukića nastaviti s njezinim upropaštavanjem. Skupštinari su odlučivali između liste za vodeća tijela institucije koje su ponudili izuzetno afirmirani književnik i dramatičar Miro Gavran i dosadašnji predsjednik Stipe Botica. Nakon šestosatne burne skupštine pobijedila je lista Mire Gavrana koji je dobio 72 glasa prema 49 glasova koje je osvojio Stipe Botica. Da je takav ishod izborne skupštine Matice hrvatske prihvaćen u široj javnosti svjedoči podatak da je u samo dva dana nakon izbora Miro Gavran dobio čak 700 poruka podrške ne samo iz Hrvatske i BiH nego i iz dvadesetak zemalja cijeloga svijeta.
Svjestan izazova s kojim je kao novi predsjednik Matice hrvatske suočen u prvoj izjavi za javnost Miro Gavran je naglasio: Inicirat ću što skoriju raspravu o tome kakvu Maticu hrvatsku želimo u desetkjeću koje je pred nama te donijeti jasnu i svima razumljivu strategiju primjerenu ovim dramatičnim vremenima”. Za Maticu hrvatsku ovo su uistinu dramatična vremena, jer se treba izboriti za očuvanje i jačanje hrvatskog nacionalnog identiteta napadnutog sa svih strana kao što pokazuje i slučaj negiranja hrvatskoga jezika. Za Maticu hrvatsku s novim predsjednikom i rukovodnim tijelima dramatična su vremena i zbog toga, jer dok druge vodeće nacionalne institucije poput HAZU-a, odnosno JAZU-a, Hrvatskog društva književnika, strukovnih udruga, pa čak i Katoličke crkve prakticiraju tzv. “hrvatsku šutnju”, njezino novo vodstvo s brojnim ograncima u zemlji i inozemstvu ima povijesnu šansu da bez kalkuliranja i odlaganja stane u obranu ugroženih državnih, nacionalnih i kulturnih interesa hrvatskoga naroda i države.
Ako je hrvatski narod prije 50 godine smogao snage da se u uvjetima totalitarnog komunističkog režima kroz “Hrvatsko proljeće” izbori, bez obzira na ugušen pokret, za afirmaciju hrvatskog nacionalnog identiteta, onda bi to trebalo novoj Matici hrvatskoj biti vodilja da u demokratskim uvjetima ali u otežanim okolnostima reafirmira u širem smislu hrvatsku nacionalnu ideju i svijest za što je prolivano toliko krvi. Na neki način za Maticu hrvatsku su sada otežane okolnosti već po tome što su “proljećari” imali na svojoj strani ne samo široku potporu javnosti, nego i organizirani studentski pokret ali i dio tadašnjeg hrvatskog partijskog rukovodstva. Toga danas Matica hrvatska u državnim strukturama nema osim zatomljene široke podrške obespravljene šire javnosti. Treba biti svjestan da nova Matica hrvatska s obzirom na široku podršku javnosti predstavlja opasnost za te državne strukture umrežene s “dubokom državom” čiji su saboteri i dalje ostali u strukturama rukovodnih tijela Matice hrvatske što znači da će novi smjer najstarije hrvatske kulturne institucije biti ne samo ugrožen izvana nego čak i iznutra. Zato je ključno konstatirati da Matica hrvatska može pokrenuti drugo “Hrvatsko proljeće”, ali je veliko pitanje hoće li s obzirom na očekivane prepreke u tome i uspjeti.
Vjekoslav Krsnik
