By Dvorana Hrvatskog sabora je gotovo puna, jedino kad je glasovanje. Ali, ni onda ne dođu svi.
Ostale dane, kad se raspravlja o važnim zakonima i propisima tek tu i tamo je netko u ovim foteljama.
Stoga – ovo se više ne da gledati ni slušati.
Naime, Hrvatski sabor manje-više zasjeda tri dana u tjednu, a sabornica je gotovo – prazna.
Desetak manje-.više istih lica sjedi i raspravlja, kao u nekakvoj mjesnoj zajednici.
Vjerovali smo da će pojedine teme, od životnog interesa, pobuditi barem malo zanimanja onih koji nas predstavljaju u ovom visokom domu, kad tamo – ništa.
Nu, već smo se nekoliko puta osvrnuli na prazne saborske klupe, ali sve i dalje ide po starom.
Velika većina zastupnika „radi“ samo na dan kad su glasovanja. Dođu, pritisnu gumbić i – odu u saborski restoran na bogati ručak, kojeg plaćaju nešto više nego tramvajsku kartu, i odu – svojim putem.
Taj i takav Sabor nema smisla. Bolje bi bilo da se tih „desetak“ zastupnika koji redovito dolaze na zasjedanja nađu za stolom u nekom restoranu, uz bečki ili vinski gulaš, i održe rasprave bez tv i inih kamera, tim prije što neki od njih javno govore (svaka čast iznimkama) što nema veze s temama (mozgom), a još manje sa zakonima koje donose.
Pojedina zasjedanja prate i učenici osnovnih i srednjih škola. Sjede na „galeriji“ i gledaju prazne fotelje i slušaju nekolicinu zastupnika koji se „natječu“ tko će više i brže dobiti opomena, što im je još jedan razlog da umjesto u Saboru vrijeme provedu u tamošnjem restoranu i kavani, gdje mogu od jutra do večeri za „desetak“ kuna, kako smo napomenuli, piti i jesti.
Predlažemo da većina zastupnika i zastupnica jednu sjednicu posvete sami sebi, tj. da se zapitaju- može li gore?
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
