Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

“Danas dobijem izbore, od sutra ujutro je sve drugačije…”, “Od sutra…od sutra…od sutra”; “Iza mene nitko ne stoji, odgovoran sam samo sebi i svojoj savjesti”. Koliko puta smo u posljednjih 30 godina prije i uoči izbora (lokalnih ili nacionalnih) čuli takvo što? I je li se ikad – u jednom jedinom slučaju – u bilo kojoj lokalnoj sredini (općini, gradu, županiji) ili državi nešto bitno i radikalno promijenilo na bolje, ne “odmah sutra”, nego i šest mjeseci, godinu ili dvije nakon što je izabrani “mađioničar” sa svojom ekipom zasjeo u fotelju za koju se žestoko borio obećavajući brda i doline? I je li se barem u jednom jedinom slučaju pokazalo kako su oni koji se busaju u svoju “samostalnost” doista neovisni i svoji?

Naravno da nije. Nema tih instant rješenja niti alkemije uz pomoć koje se bilo koji negativni trend u gospodarstvu, ekonomiji, pa i društvu uopće može okrenuti u pozitivnom smjeru za kratko vrijeme. I nema onih koji na bilo koju poziciju dolaze slučajno ili su barem jako, jako rijetki. To u stvarnosti ne postoji. Samo u mašti onih koji iz tko zna kojih razloga vjeruju u ono što žele čuti, ne dovodeći to u vezu s realnošću. E, upravo takvima su namijenjene izborne kampanje, zbog takvih su radio, TV centri, novine i Internet u punom pogonu, zbog njih se tiskaju jumbo plakati, drže predizborni skupovi, fingiraju tobožnji “programi” koji nemaju veze ne s čim. Da nije konzumenata tih laži ne bi bilo ni PR agencija, marketinških kuća, agencija za istraživanje javnog mnijenja, ostale bi bez posla tisuće ljudi i “stručnjaka” za sve moguće (komunikologa, marketinških djelatnika, političkih analitičara, psihologa – da ne govorimo o onima koji vode kampanje u samim izbornim stožerima kandidata i stranaka).

 

Mamac za lakovjerne: iza “brige za ekologiju i budućnost Zemlje”, kriju se politički i financijski interesi djece komunizma

(Izvor za fotografiju: https://www.ombudsman.hr/wp-content/uploads/2015/11/Institut_za_politiku_ekologiju.jpg)

 

Cjelokupna ta mašinerija, taj dobro uhodani i podmazani stroj, usmjeren je samo ka jednom cilju: ANIMIRATI javnost, odnosno utjecati na svijest i stavove konzumenata ovih sadržaja i privoljeti ih da svoje povjerenje poklone nekoj od ponuđenih opcija. Narodski rečeno i svedeno na pravu dimenziju, riječ je o MANIPULACIJI, OBMANI ili PRIJEVARI kao krajnjem cilju – dakako, uz pomoć laži, dezinformacija, poluistina, a što se postiže agresivnim atakom na pojedinca, njegov ljudski integritet i slobodnu volju.

I to je ta “promidžba”, “izborna kampanja” ili kako već sve zovemo otužne cirkuse i kalambure koje nam periodično priređuju naši tragikomični “gladijatori” ulazeći u političke arene gdje se valjajući se u blatu bespoštedno obračunavaju dokazujući kako su upravo oni, jedino oni i samo oni kao stvoreni za tu i tu dužnost za razliku od takmaca koji ništa ne znaju, nesposobni su, kvarni, zlonamjerni – a uz sve to imaju i sumnjivu prošlost…Sve to debelo plaćaju građani ove zemlje, a količina novca što ga iz državnog proračuna primaju akteri ovih otužnih vodvilja, razmjerna je njihovu uspjehu (pri čemu najbolje rezultate postižu oni koji bolje i više lažu i vještije se služe negativnom kampanjom i podmetanjima na račun protukandidata).  To je demokracija na balkanski način, smrdljiva baruština u koju se velika većina pametnih, sposobnih i časnih intelektualaca ne želi umočiti ni pod koju cijenu, što mediokritetima koji vladaju Hrvatskom ili imaju tih ambicija dođe kao naručeno, pogotovu još ako se takvi kadrovi zapute u bijeli svijet trbuhom za kruhom.

I što preostaje nakon svega? Samo to da propaganda nametne te mediokritete kao izabrane i bogomdane autoritete, stručnjake, političare koji su u stanju iz korijena promijeniti sve i to na bolje.

“Raja” uglavnom uredno “guta” sve što je na “jelovniku” – ili da budemo posve korektni, jedan poprilično značajan dio “raje” nesklone promišljanju, vrteška nastavlja dalje, sve ide u krug i onda se koji mjesec poslije izbora čuju ogorčeni i očajni uzvici i kletve (od istih onih koji su izabrali “proroke”) kako je “sve isto” ili čak “još gore nego prije”. I nema tu nikakve samokritike ni u natruhama, pa čak ni svijesti o vlastitom sudjelovanju u projektu urušavanja države i društva, a pogotovu moralnih i etičkih normi, jer moral i etika su za mnoge od nas apstrakcija, metafizika, spada u “filozofiju”, u sferu teorije i nema dodira s našim životima. Važni su samo BDP, PDV, porezi, dohodak, investicije, količina novca koja će nam sjesti na račun, bitno je da udovoljimo svojim prohtjevima (koji su, ruku na srce u posljednjih 30 – 40 godina narasli “do neba”), jer “tako se danas živi”, “to je normalno”…i tko će onda trošiti vrijeme na promišljanja o tričarijama koje nemaju nikakvu opipljivu i mjerljivu vrijednost.

Do svijesti mnogih od nas još uvijek ne stiže spoznaja kako smo kao građani MOĆNI i da samo od nas (svakoga pojedinačno i svih skupa) ovisi kako će nam biti. Naše glavno “oružje” jest OLOVKA kojom zaokružujemo one koji bi nas trebali zastupati i raditi za opće dobro, za zajedničku stvar i boljitak svih. I ta dva vrlo bitna čimbenika – spoznaja o vlastitoj moći što ju ima svaki od nas i spremnost da se savjesno i pošteno izrazi vlastita volja na izborima, nezaobilazni su preduvjeti za bilo kakav pomak na bolje. Dakako, pod uvjetom da se ima KOGA izabrati i da tom izboru pristupimo s punom sviješću o vlastitoj odgovornosti.

U neodgovarajućem izbornom sustavu, nadmoći velikih stranaka, privilegiranom položaju pojedinaca i interesnih skupina i brojnim drugim anomalijama, mnogi od nas traže alibi i ne izlaze na izbore, pa čak ni na lokalne, u sredinama u kojima znamo svakog kandidata “u glavu” (ili bi barem trebali znati ako smo zainteresirani za društveni i politički život svoje općine, grada ili županije), a uz to zanemaruju kako su lokalni izbori jako važni, čak presudni (na dulji rok) i za strukturu vlasti na nacionalnoj razini.

Koliko nas je spremno po svojoj savjesti zaokružiti kandidata za načelnika općine, gradonačelnika, župana ili vijećnika procjenjujući isključivo njegove ljudske i stručne kvalitete, njegovo poštenje, moral, dosljednost, sposobnost za obnašanje dužnosti i to pretpostaviti stranačkim, rođačkim, prijateljskim ili bilo kojim drugim interesima?

Evo, primjerice, kandidat za gradonačelnika koji prema svim anketama i istraživanjima javnog mnijenja najbolje kotira u Zagrebu je Tomislav Tomašević koji se predstavlja kao “pošten”, “dobronamjeran”, “pravedan”, “stručan”, “nekorumpiran” i povrh svega “neovisan” i ideološki “neutralan”. Budući da ga znamo isključivo s gradskog asfalta kao prosvjednika protiv svih većih građevinskih projekata u posljednjih 20 godina i iz povremenih nastupa pred kamerama u kojima se žestoko zalagao za “grad, građane i njihove interese” proglašavajući one koji upravljaju Zagrebom “kriminalcima”, “profiterima”, “mafijom” i sl., za što je taj čovjek sve sposoban i koliko je kompetentan za obnašanje dužnosti čelnog čovjeka hrvatske prijestolnice, ne znamo. Ono što jako dobro znamo (ili bi barem morali znati), jest da se Tomislav Tomašević lažno predstavlja – jer niti je neovisan, niti politički “nesvrstan” ili “neutralan”, niti je borac protiv establishmenta.

 

“Revolucionar” zadužen od strane Radničke fronte i Sorosa za “proboj” u Zagrebu

(Izvor za fotografiju: https://www.tportal.hr/media/thumbnail/900×540/1271142.jpeg?cropId=1378326)

 

Naime, jako je dobro poznato i to je već odavno izašlo u javnost, kako njega i udruge u kojima figurira kao čelnik ili jedan od glavnih ljudi izdašno financira vlada Republike Hrvatske, a pozamašni iznosi novca slijevaju se i iz inozemstva (George Soros i njegovo “Otvoreno društvo” kao i neke druge globalističke fondacije su glavne mecene), preko njegovog “Instituta za političku ekologiju” – koji je registriran kao “građanska udruga” upravo iz tih razloga. A u pitanju su deseci milijuna kuna.

Kako netko tko preživljava na sisi državnog proračuna i globalističkih fondacija može biti neovisan? Bacaju li Soros i njegova klika novac u vjetar ili s ciljem ostvarivanja utjecaja u Hrvatskoj i kontrole političkih i društvenih procesa? Tomašević je samo njihov pijun, jedan od mnogih u ovom dijelu Europe.

O političkoj “neutralnosti” ovog lika ne treba trošiti riječi, jer svi koji iole prate što se događa jako dobro znaju kako se radi o kripto-boljševiku navezanom na ideologiju “Radničke fronte”, najradikalnije ljevičarske organizacije koja se pojavila u javnom i političkom prostoru od hrvatske samostalnosti.

Uostalom, nije li najavio nedavno kako će mu jedan od prvih poteza u “sređivanju stanja u gradu” biti vraćanje imena zločinca Josipa Broza Tita sadašnjem Trgu Republike Hrvatske? Stisnuta i visoko podignuta šaka kao znak nasilja i prijetnje svima koji misle drugačije, prepoznatljiv je pozdrav Tomaševića i njegove opcije, to je njihova “revolucionarna” agenda i samo vanjski izraz njihove suštinske, mentalne povezanosti s komunističkom ideologijom koja je kao ni jedna prije nje ostavila neizbrisive krvave tragove diljem svijeta, pa i ovdje kod nas, na jugoistoku Europe. Njihova čvrsta uvezanost sa srodnim pokretima i skupinama – “antifa”, feminističkim, neokomunističkim, anarhističkim, ateističkim, LGBTIQ i sl. – također je općepoznata i očita, a takvo je usmjerenje izvan svake sumnje i Tomislava Tomaševića čiji je anti-konzervativni i anti-kršćanski svjetonazor nesporna činjenica.

I to spada u političku “neutralnost”!?

Bez potpore moćnih financijera i mentora, ovaj prevarant i politički profiter koji svjesno laže i obmanjuje javnost zacijelo ne bi bio tamo gdje jest: na vrhu rejting-liste kandidata za zagrebačkog gradonačelnika. No, ovaj “proboj” kvazirevolucionara Tomaševića samo je prvi u nizu koraka koji trebaju dovesti na vlast anacionalnu ljevicu na nacionalnoj razini, onu ljevicu koja će još bolje i poslušnije izvršavati naloge mentora iz sjene nego to čini današnja garnitura.

Instaliranje kriptokomunista Tomislava Tomaševića na mjesto čelnika glavnog grada svih Hrvata je u tijeku. Ne zato što on nešto zna ili ne zna, zato što je sposoban i pametan ili ne, ne zato što može ili ne može učiniti ovo ili ono, nego stoga što mentorima i mecenama koji iza toga stoje treba takav profil političke individue – bezlične lutke na koncu, poslušnika koji će pod krinkom “borbe za pravdu i poštenje” poslušno izvršavati njihove naloge.

Oni rijetko kad investiraju u promašene projekte – to je zakon tržišta.

Pitanje je samo koliko je Zagrepčana u stanju ovo vidjeti, shvatiti i je li im uopće stalo do istine i činjenica.

Već sad se smijem s bilo kime kladiti kako Tomislav Tomašević neće napraviti ništa korisno za Zagreb, ne zato što ne bi htio, nego zato što ne zna i nije u stanju. Čovjek na pragu 40. godine života koji se do sada bavio isključivo uličarskim aktivizmom  i politikantstvom u udrugama čiju svrhu rijetko tko u Hrvatskoj zna, može biti sve samo ne ozbiljan, sposoban i kompetentan gradonačelnik jednog takvog grada kao što je Zagreb.

Za upravljanje gradom ili državom nije dovoljna stisnuta i podignuta šaka – mora se imati nešto i u glavi.

Zlatko Pinter


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Politika