Podjeli
  • 8
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
    8
    Shares

Dio 1.

 Vrijeme je da mi Hrvati skinemo s našeg naroda i naraštaja koji dolaze objede i zloćudne optužbe – taj balast koji nas pritišće i teško nam opterećuje sadašnjost ali i budućnost. Teško je smisliti zloćudnije optužbe od one uz pomoć koje se čitavom jednom narodu drsko, bezočno, smišljeno i sustavno, bez ijednog racionalnog razloga već desetljećima nameće hipoteka “urođene genocidnosti” – pri čemu je svaki Hrvat “zločinac” i prije nego se rodi. Ni jedan narod u Europi i svijetu nije izvrgnut takvoj harangi i tako bespoštednoj kampanji kao hrvatski. Da paradoks bude veći, u pitanju su čiste laži, konstrukcije, krivotvorine, lažni mitovi, predrasude i u konačnici skrivene namjere motivirane ideološkim razlozima. Danas nas žele ušutkati i zabraniti istraživanja kako bi održali na životu i učvrstili svoju lažnu povijest, svjesni kako je jedan jedini dašak istine dostatan da u prah i pepeo pretvori sve te njihove kule sazdane od laži, krivotvorina, mržnje, obmana i opsjena. Zato se tako grčevito bore da te njihove laži opstanu. Ne smijemo im to dopustiti – u ime istine, pravde, u ime svoje djece, unuka i svih onih koji dolaze poslije nas. S vjerom u Boga svemogućeg i s pouzdanjem u Sina Njegova Isusa Krista koji je rekao: “Ja sam put, istina i život”, mi se za istinu izboriti moramo, ne stoga da bismo je bilo komu dokazali, nego zato da bi kao narod opstali.

 

Uvod

Nakana autora ovog serijala nije utvrđivanje i izricanje bilo kakvih konačnih istina, pogotovu kad su u pitanju žrtve Drugog svjetskog rata i njihov broj, nego prije svega još jednom progovoriti o zloćudnim i bezočnim manipulacijama što su ih zajedničkim snagama u desetljećima poslije ovog krvavog globalnog sukoba provodile komunistička i velikosrpska klika, s jednim jedinim ciljem: prikazati srpski narod kao najveće žrtve na području okupirane Jugoslavije, a Hrvate kao “genocidan” narod koji je “genetski predodređen za zločin” i “gaji iskonsku mržnju prema pravoslavlju i Srbima”. Ove bolesne rasističke teze dobile su na snazi već krajem 60-ih godina (dakle, u “zlatno doba” jugoslavenskog “socijalizma”, kad su “bratstvo-jedinstvo” i tobožnja “nacionalna ravnopravnost” veličane kao “najveće tekovine” na kojima se “gradila budućnost” i to je svojevrsni cinizam kojem je teško naći ravna u povijesti).

Danas smo još uvijek u ideološkim “rovovima” – ne samo unutar Hrvatske, nego i kad je u pitanju prostor bivše SFRJ – i vodimo “ratove” upravo zato što niti jedno važno pitanje iz razdoblja Drugog svjetskog rata nije razriješeno na odgovarajući način: utvrđivanjem istine i činjenica, pa ni ono vezano za žrtve rata i njihov broj. Jedino tako (utvrđivanjem istine i činjenica) možemo zauvijek zatvoriti knjigu svojih sukoba i nesporazuma – nikako drugačije.

U Hrvatskoj smo svjedoci fenomena koji nas u bitnoj mjeri razlikuje od većine zemalja u okruženju (pogotovu onih s područja bivše SFRJ), a to je pojava da su već od početka 90-ih godina XX. stoljeća i raspada Jugoslavije, naši samozvani “liberali” u čvrstom savezu s “antifašistima” (u čijim se redovima osim neokomunista i radikalnih ljevičara nalaze i brojne skupine “građanskih aktivista”, neostaljinista, anarhista, pa i svih drugih “progresivnih” snaga kojima su se priključili i dijelovi feminističkog, anti-globalističkog, LGBTIQ i drugih pokreta čija je glavna agenda “napredak” i “progres”, te borba protiv katoličke vjere, tradicionalnih obiteljskih i društvenih vrijednosti i svega onoga što kršćane i Hrvate čini onim što jesu).

U traganju za izlazom iz stanja u kojem svi mi u Hrvatskoj osjećamo i znamo kako smo u ideološkom i svjetonazorskom smislu duboko podijeljeno društvo, rješavanje nekih pitanja je toliko nužno i važno da tu ne bi smjelo biti nikakvoga oklijevanja.

Jedno od takvih pitanja jest ono koje se tiče broja žrtava Drugog svjetskog rata, pa i na kokalitetima Jasenovca i Jadovna i drugim mjestima koja se smatraju masovnim stratištima – budući da je upravo nerješavanje tih problema bilo temelj za nastanak brojnih mitova, pa i onih o “ostatku zaklanog naroda” (srpskog) i “krvoločnih, genocidnih Hrvata” koji su tobože najveći krivci za njegovu sudbinu. Na ove teze po pravilu se veže i zagovaranje “naplate duga u krvi” (ili “krvarine” – kako to neki od Srba znaju reći) od svih naroda koji “već vekovima vrše genocid nad Srbima”, a brojke “umorenih Srba” dostižu fantastične razmjere, pa okorjeli srpski fašisti i radikalno svećenstvo Srpske pravoslavne crkve govori čak i o “milionima srpskih žrtava” od kojih je velika većina “pobijena od ustaške ruke”.

Onog trenutka kad se utvrdi stvarni broj žrtava i to prema dobro poznatoj i u svijetu prihvaćenoj znanstvenoj metodologiji ekshumacije, identifikacije, antropološke i forenzičke obrade posmrtnih ostataka uz dužni pijetet prema mrtvima, pa u okviru toga i broj onih koje su nasilno lišene života kao i počinitelja zločina – uz, dakako, sve druge materijalne činjenice sadržane u arhivima – ne samo da ćemo zakopati “ratne sjekire”, nego će nestati i temeljnog razloga za bilo kakve daljnje sukobe i nesporazume vezano za kontroverze koje se oko Drugog svjetskog rata i broja žrtava pletu već više od 70 godina.

To što se naši “antifašisti”, “liberali” i ostali “progresivci” oštro opiru tom utvrđivanju istine, pa čak nastoje zabraniti svako istraživanje koje vodi utvrđivanju činjenica iz prošlosti, samo je jedan dokaz više da se tu nalazi ključ svega. Razumljiva je njihova nervoza – jer, imaju od čega strahovati.

Mi Hrvati, kao u svemu tomu najteže optužena strana i najveći “krivci” o kojima su velikosrpski fašisti i njihova subraća komunisti ispleli nebrojene crne legende, imamo najmanje razloga strepiti zbog istine i pristajati na ove njihove diktate. Vrijeme je da taj balast skinemo s našeg naroda i naraštaja koji dolaze, jer bolesnije i zloćudnije objede od toga da se čitavom jednom narodu nametne hipoteka “urođene genocidnosti” – pri čemu je svaki Hrvat “zločinac” i prije nego se rodi – nema.

 

Krivotvorine u službi ideologije

Preuveličavanje stvarnih ratnih gubitaka samo je jedna u nizu brojnih krivotvorina što ih je jugoslavenski komunistički vrh osmislio i djelom proveo već tijekom Drugog svjetskog rata, a na kojima je u godinama poraća izrasla čitava šuma lažnih podataka i  falsifikata.

Projekt krivotvorenja broja žrtava pa i činjenica iz ratne prošlosti u cjelini, nisu bili plod nikakve slučajnosti, nego dio jedne pomno razrađene i široko postavljene strategije s  krajnjim ciljem osiguravanja uvjeta za uspostavu apsolutne vlasti Komunističke Partije Jugoslavije (KPJ) i vrhuške okupljene oko Josipa Broza Tita. U Jugoslaviji je uspostavljen totalitarni boljševički sustav u kojem je preko partijskog mehanizma i državnih institucija neograničenu moć imala isključivo komunistička oligarhija, u sklopu čega su važno mjesto zauzimali mitovi o NOB-u, kult ličnosti vođe, ali i crne legende o nepoćudnim narodima (u prvom redu Hrvatima). Da ironija bude potpuna, sve se to činilo “u ime naroda” i “za dobro naroda”.

Uspostava partijskog monopola na istinu nije, međutim, bila moguća bez cjelovitog, sveobuhvatnog i temeljitog revidiranja povijesnih činjenica i njihovog “friziranja”, odnosno usklađivanja s poželjnim ideološkim obrascima, pa je komunistička vrhuška već u ranoj fazi svoje “revolucionarne borbe” veliku pozornost poklanjala upravo ovoj djelatnosti, dok je u poraću u sve upregnut moćan državno-partijski propagandni stroj sa svojim resursima i institucijama.

Budući da je takva novokomponirana povijest imala svoju sasvim konkretnu svrhu i upotrebnu vrijednost, moglo bi se slobodno reći kako je ona u planovima komunističkih stratega zauzimala jedno od ključnih mjesta i služila kao uporišna točka za razgranatu propagandno-psihološku aktivnost, od čega je uvelike ovisila uspješnost ovladavanja masama kao bitnog preduvjeta za uspostavu jednoumlja i pretvaranje vlastitih građana u pokorne i poslušne podanike koji bez razmišljanja i pogovora slijede “Titov put”. Partijska država s “politički svjesnim” narodom – kojemu je ispran mozak i usađena nova (partijska) svijest (u vidu “marksističkog pogleda na svijet” i “revolucionarne prakse”) – bila je negacija svake slobode i demokracije i taj je sustav pod krinkom “jednakosti”, “socijalne pravde” i “svijetle budućnosti”, “u ime naroda i radničke klase” gazio i uništavao sve ljudsko u čovjeku, po uzoru na staljinističku praksu i njezinu doktrinu vladavine.

Jednoumlje, diktatura i kontrola svih segmenata društva – pa čak i nastojanje da se uspostavi potpuni nadzor nad slobodnom voljom i sviješću svakog pojedinca (suptilnim metodama ispiranja mozga uz uvođenje straha kao moćnog mehanizma masovne represije i  nametanja poslušnosti) bile su glavne odlike tvorevine koja je sebe deklarirala kao “demokratsku zajednicu ravnopravnih naroda, radnih ljudi i građana” u kojoj tobože vlada neko imaginarno “bratstvo-jedinstvo”, pa čak i “demokratija”!

U toj je državi bilo moguće sve (osim slobode i demokracije) – pa i paralelna stvarnost; stoga ne čudi da je komunistima relativno lako i u vrlo kratkom vremenskom razdoblju pošlo za rukom revidirati tada recentnu prošlost i vlastitu ulogu u ratu i to tako da je sve skupa smješteno u unaprijed pripremljeni, zadani  ideološki okvir, neovisno o stvarnim događajima i činjenicama.

Tako je stvorena crno-bijela slika svijeta pri čemu su lovorike, pohvale i priznanja bili namijenjeni komunistima i njihovim poslušnicima, dok su svi ostali trebali poslužiti samo jednoj svrsi: osiguranju njihove potpune i apsolutne vladavine.

Oni koji nisu potpuno i bez dvojbi prihvaćali takvu ulogu Partije i vođa ili su po tom pitanju imali kakvih dilema, postajali su “kolebljivci”, “klasni neprijatelji”, “izdajnici”, “peta kolona”, ili u najboljem slučaju “sumnjivci” s kojima se po svaku cijenu trebalo obračunati “u ime napretka i progresa”. Nastavak “revolucionarne borbe” koja je (kako su oni govorili) trebala trajati sve dok se ne postigne ideal “besklasnog društva”, podrazumijevao je i stalno traganje za “spoljnim i unutrašnjim neprijateljima”. Podanike je trebalo držati u stanju stalne “budnosti” i mobilizacije za obranu “tekovina NOB-a”, a Partiji i sustavu represije pružiti neophodan razlog za uspostavu još čvršće i potpunije dominacije u društvu. Uvriježene dogme čije je postojanje predstavljalo ideološki temelj i osiguravalo samovlašće komunističke klike, morale su se održati i učvrstiti svim sredstvima i za to je bio zadužen državno-partijski aparat sa svojom glomaznom infrastrukturom i Agitpropom – posebnim odjelom za agitaciju i propagandu za koji su radile tisuće ljudi.

On je u suradnji s tajnim službama (prije svega OZNA-om, odnosno UDB-om) i široko razgranatom mrežom cenzora, doušnika i agenata, nadzirao sve segmente društvenog života (od političke i javne scene preko kulture i umjetnosti do gospodarstva i samog državnog aparata, odnosno, institucija i pojedinaca koji su ga sačinjavali) i na jedan osebujan, “orwellovski” način kreirao paralelnu, nepostojeću stvarnost, pri čemu su metode indoktrinacije i “odgajanja” javnog mnijenja bile uobičajena praksa i osiguravale toliko potrebnu masovnu potporu “radnih ljudi i građana” režimu i sustavu.

Svi ideološki “sumnjivi” ili neprihvatljivi utjecaji (koji su posredstvom medija dolazili iz svijeta i posebice sa Zapada) nastojali su se unaprijed onemogućiti kaznama i restrikcijama (od zabrane slušanja nepoćudnih radio-postaja i čitanja stranog tiska i literature, do pomne selekcije filmskog i kazališnog repertoara kao i nakladničke, književne i tiskovne cenzure, uz potpunu kontrolu medija, pa čak i nametanja glazbenih, zabavnih i humorističnih  sadržaja koji su kolali u javnom prostoru). Pod udar su dolazile čak i poezija, karikatura i “nepoćudni” vicevi kao i satira. U tom je svijetu moglo preživjeti samo ono što je bilo ideološki potpuno neupitno, “pravovjerno” i služilo afirmaciji i glorifikaciji režima, najistaknutijih drugova i njihove (uglavnom) lažirane partijske povijesti.

Stroga kontrola javne, medijske, kulturne, pa i društvene scene u cjelini, ostvarivala se razgranatom mrežom partijskih cenzora i doušnika zaduženih za sprječavanje bilo kakvih i bilo čijih “negativnih upliva” koji bi eventualno mogli voditi odstupanju od “utvrđene linije”. Slijepa pokornost u odnosu na Partiju, državno vodstvo i “ideale socijalističke revolucije” bili su jedini „ispravan“ i dopušten put.

Išlo se tako daleko, da su (stvarni ili izmišljeni) oponenti sustava progonjeni, ubijani, osuđivani na montiranim političkim procesima ili čak u brojnim slučajevima prisilno smještani u duševne bolnice čak i u slučajevima kad je posrijedi bio običan verbalni delikt (delikt mišljenja – izjave medijima ili novinski članci, intervjui i sl.).

Za progon je po pravilu bila dovoljna samo sumnja ili anonimna prijava, a osuda je po pravilu donošena prije suđenja (ako ga je uopće i bilo – jer u Titovom “socijalističkom raju” u logore Goli otok i Sveti Grgur se odlazilo na temelju administrativne odluke, dok se dugogodišnje kazne teške robije i robovskog, prisilnog rada u neljudskim uvjetima terminološki svrstavalo u “društveno-korisni rad”).

U tom autističnom svijetu u kojem su partizanske bajke, partijski referati i parole, revolucionarne poeme, legende o NOB-u, filmski žurnali i socrealističke predstave kreirale nepostojeću stvarnost, nije bilo mjesta za realnost i istinu, pa ni za pijetet i osjećaje prema žrtvama rata. One su za komuniste imale svoju “upotrebnu vrijednost” – ma kako to grubo zvučalo – i predstavljale samo jedno od sredstava propagande čiji je temeljni cilj bilo daljnje učvršćivanje partijske vladavine, odnosno kaste koja se nalazila u državnom i vojnom vrhu.

Kako je počelo

Sam proces umjetnog “umnožavanja” žrtava “fašističkog terora” na području okupirane Jugoslavije (1941-1945.) možda je i započeo spontano (motiviran nastojanjem da se istakne uloga partizanskog pokreta i KPJ u ratu), ali se on već nakon svibnja 1945. godine polako počeo pretvarati u osmišljenu koncepciju koja postaje moćno propagandno oruđe u rukama vladajućeg režima. Pored ostaloga, takvo nerealno maksimiziranje vlastitih ljudskih gubitaka trebalo je poslužiti za ishođenje što većeg iznosa ratne odštete (tzv. reparacije) od poražene strane.

Naime, kao naknadu za pretrpljena razaranja i izgubljene ljudske živote, Jugoslavija je neposredno poslije Drugog svjetskog rata samo od Njemačke potraživala (za to vrijeme) ogroman novčani iznos od milijardu maraka, pa su preuveličane brojke žrtava svakako jednim dijelom bile i u funkciji opravdanja tih zahtjeva, ali bilo bi sasvim pojednostavljeno i jednostrano manipulaciju brojem ratnih žrtava promatrati isključivo u tom svjetlu i motive režima svoditi na ratnu reparaciju.

Možda bi najbliže istini bio zaključak po kojem su te krivotvorine i paušalne procjene samo vješto iskorišteno u danoj situaciji, ali bez uzimanja u obzir svih drugih motiva i razloga (prije svih onih ideološko-političke naravi), taj fenomen nije moguće objasniti niti razumjeti.

Osvajanje apsolutne vlasti i njezino učvršćivanje, te  podizanje ugleda KPJ i komunističkog vodstva kako na unutarnjem tako i na vanjsko-političkom planu  (što je naročito dobilo na značaju neposredno po svršetku rata i u vrijeme sukoba sa SSSR-om i Staljinom 1948.), bili su trajna opsesija partijskog vrha koji je u doslovnom smislu činio sve kako bi ostvario te ciljeve.

Najveći “kapital” kojim je KPJ raspolagala bile su njezine (stvarne ili izmišljene) “zasluge u slamanju fašizma”, budući da je sebe prikazivala kao onu odlučujuću snagu koja je “izvojevala pobjedu” (mada komunista u partizanskom pokretu u vrijeme rata prema svim pokazateljima nije bilo niti 10%). Veličanje  “antifašističke borbe” i prenaglašavanje uloge komunista u njoj temeljilo se na brojnim mitovima i ideološkim frazama koje bi se mogle sažeti u opće-proklamirani stav po kojem je “slavna partizanska vojska pod vodstvom KPJ izvojevala slobodu u krvi, uz besprimjerne žrtve i u bespoštednoj borbi na život i smrt s daleko nadmoćnijim neprijateljem”.

Dakle, naglasak je bio na herojstvu i žrtvama. “Herojstvo” je već bilo “iskazano” u ratu (i o njemu su napisane mnoge knjige i ispjevane pjesme), pa je preostalo samo da se kao politički kapital iskoriste te “besprimjerne” žrtve, odnosno, da se vlastite građane, saveznike i svijet uvjeri kako su “jugoslavenski narodi” podnijeli enormne gubitke u borbi za slobodu pod vodstvom svoje “avangarde” oličene u KPJ.

Tako su ratne žrtve postale kamen temeljac komunističke propagande. Na njima je Partija gradila svoju karizmu pobjednika i mučenika, one su joj osiguravale poseban, privilegiran status u društvu, taj argument potezao se uvijek i u svakoj prilici kad god se podsjećalo na nedavnu prošlost ili osjetilo da su “tekovine narodno-oslobodilačke borbe” ugrožene.

Veliko herojstvo podrazumijeva veliku žrtvu i što je žrtva veća, veće je i herojstvo. Vođeni tom logikom i pri tomu duboko svjesni da fama koju su širili o toj svojoj “herojskoj borbi”, (pa i žrtvama koje su u njoj podnesene) daleko premašuje ono što se događalo u stvarnosti, komunisti su se oslonili na improvizaciju i jednostavno pristupili “napuhavanju” brojki koje su im išle u prilog i bile u skladu s utvrđenom strategijom.

Revolucionarna praksa, opsesivna težnja za neograničenom vlašću, ideologija i politička pragmatika odnijeli su prevagu nad povijesnom istinom, realnošću i moralnim skrupulama pa i nad pijetetom prema žrtvama u koje se režim bahato, prigodničarski i razmetljivo “zaklinjao” u svakoj prilici iako do njih nije držao – što je najočitije uzme li se u obzir činjenica da niti na jednom mjestu koje komunisti i partizani smatraju masovnim stratištem i gdje su (navodno) pokopane “žrtve fašističkog terora” nije utvrđen čak niti točan broj mrtvih, a o pouzdanim poimeničnim popisima nema ni govora.

Mnogi i danas postavljaju pitanje: Zbog čega se u godinama neposredno po svršetku Drugog svjetskog rata nije utvrdilo pravo stanje stvari i poduzelo istraživanja vezano za broj ratnih žrtava, utoliko prije što se to moglo relativno brzo i lako napraviti i to bez dodatnih troškova za državu – primjerice, uz neki od provedenih poratnih popisa stanovništva?

Odgovor je jednostavan: Da je istina isplivala na površinu, potopila bi Veliku Laž koja je bila i ostala kamen zaglavni komunističke ideologije i prakse.

Zbog toga su, uostalom, svi službeni podaci do kojih se došlo u istraživanjima ratnih žrtava (u okviru raznih komisija formiranih od nadležnih državnih tijela ili uz njihovo dopuštenje – jer drugačije se ovoj problematici nije ni moglo pristupiti) imali status državne tajne i bili strogo zaštićeni.

Ovdje se, naravno, neizbježno moraju postaviti još neka pitanja.

Prije svega: Zar načelo općeljudske humanosti i civilizacijskog odnosa prema mrtvima ne nalažu da se istraže sudbine stotina tisuća onih koje je odnio ratni vihor, ili da se barem popišu po imenu i prezimenu i dostojno pokopaju (neovisno o tomu na kojoj su strani, kad i gdje završili svoj životni put i bez obzira kojoj naciji, vjeri ili ideologiji pripadali)? Nije li ta moralna obveza bila utoliko veća baš zbog stalnog pozivanja na žrtve “uzidane u temelje samoupravne socijalističke Jugoslavije”?

Dakle, ako čak i izostavimo one žrtve koje su pale na drugoj strani (jer prema “revolucionarnoj” logici one nisu zasluživale nikakvo suosjećanje, dostojanstvo i pijetet, niti imale pravo na spomen i sjećanje), sasvim je jasno kako je odnos komunista i prema “svojim” žrtvama (ili, kako ih se nazivalo: “žrtvama fašističkog terora” pa čak i onim iz partizanskih redova) bio sličan kad je u pitanju utvrđivanje njihovog broja, pojedinačnih sudbina i dostojnog pokapanja.

Kako objasniti, da najodgovorniji ljudi iz tadašnje vlasti (iako su se tako često pozivali upravo na one koji su u borbi za slobodu zemlje dali ono najvrednije što su imali – svoje živote), nisu učinili gotovo ništa da se ovaj problem razriješi tako što će se očuvati neki minimum dostojanstva žrtava i njihovih potomaka?

Umjesto utvrđivanja istine i zatvaranja ove bolne stranica povijesti, pod patronatom svemoćne Partije i njezinom zaslugom, žrtve su iskorištene kao sredstvo za nove podjele i pretvorene u kamen smutnje u odnosima među narodima.

Megalomanija vodećih partijskih dužnosnika predvođenih “najvećim sinom naših naroda”, Josipom Brozom Titom, tako je u samome začetku stvaranja države svojom neprincipijelnom politikom i odstupanjem od svih (formalno) proklamiranih načela pravde, jednakosti i nacionalne slobode, u njoj posijala i klicu razdora.

Netom po svršetku krvavih ratnih sukoba i masovnih stradanja nezabilježenih u dotadašnjoj povijesti ovih prostora, među narodima nove Jugoslavije otvorena je nova fronta, tihi, tinjajući rat, u kojem su prevagu odnosili oni čija je politička moć bila veća, a utjecaj u društvu snažniji.

Uslijedilo je prebrojavanje žrtava po etničkoj pripadnosti i manipulacija njihovim brojem što su nacionalističke elite (prije svega najbrojnijeg srpskog naroda) vješto koristile kako bi zahvaljujući “rupama” u sustavu i njegovoj nesavršenosti, kroz literaturu, monografije, enciklopedije, spomenice, školske udžbenike, znanstvene radove, “naučne simpozijume” i rasprave te kroz medije (koristeći tisak, radio, kasnije i televiziju) i na sve druge raspoložive načine, suptilnim i rafiniranim metodama proturale svoje pomno skrojene i osmišljene krivotvorine. Na marginama “borbe za ideale socijalističke revolucije”, već krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina, u publicistici i literaturi promoviraju se teze o više i manje “državotvornim narodima” i posebno ističu zasluge najbrojnijeg (srpskog) naroda u “antifašističkoj borbi”, dok se na optuženičku klupu stavljaju Hrvati, Vatikan i Katolička crkva (koja se stigmatizira kao “duhovni začetnik genocida nad srpskim narodom” – teza iz Magnum crimena, prljavog pamfleta Viktora Novaka koji je od svoga pojavljivanja 1948. godine bio uporište antihrvatske propagande najgore vrste).

Nakon što je obustavila rad “Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača” i “Zemaljske komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača Hrvatske” (1948. godine), komunistička vrhuška koja je predvodila kampanju preuveličavanja brojki stvorila je sebi dodatni manevarski prostor za nastavak onoga što je započela.

Na temelju improvizacija i konstrukcija kojima se nastoji raznim makinacijama dati privid točnih i “znanstveno” fundiranih podataka, oni su omogućili srpskim nacionalistima (u okviru partijskog aparata) da nesmetano, sustavno i smišljeno, desetljećima šire mržnju i truju odnose među narodima, dokazujući kako su Srbi kroz cijelu svoju povijest bili izvrgnuti genocidu, stvarajući tako od  svoga naroda žrtvu i nastojeći ga održati u stalnom neprijateljstvu i netrpeljivosti u odnosu na druge a prije svih  “vekovne” ili (kako ih oni najekstremniji srpski nacionalisti ponekad znaju zvati) “prirodne” neprijatelje” – Hrvate.

U redoslijedu brojnih “prirodnih srpskih neprijatelja” Hrvati su obično prvi u nizu (uz Albance koji ih ponekad “zamjene” na vodećem mjestu i potisnu na drugo) pa su stoga najviše i napadani i to iz jednog sasvim jednostavnog i pragmatičnog razloga: samo zato što predstavljaju najozbiljniju i nepremostivu zaprjeku srpskom širenju na zapad i to je isključivi razlog ove iracionalne mržnje i netrpeljivosti koja ne rijetko prelazi sve granice zdravog razuma i završava u sferi patologije.

nastavlja se –

 Zlatko Pinter


Podjeli
  • 8
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
    8
    Shares
  •  
    8
    Shares
  • 8
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Politika