Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

  1. Dio

Srbija je u razdoblju od Balkanskih ratova (1912/13.) do 1919. godine – dakle, u vrlo kratkom razdoblju, više nego udvostručila svoj državni teritorij (s tendencijom daljnjeg širenja na račun Bosne i Hercegovine) i gotovo udvostručila broj stanovnika, što je teritorijalna i demografska ekspanzija nezabilježena u Europi tijekom XX. stoljeća – ali, još uvijek smo svjedoci kampanje o “ugroženosti” srpskog naroda i “genocidu” koji se nad njime “vekovima provodi”.

U svemu tomu, manipuliranje žrtvama rat ima posebno mjesto i značaj.

Prave razmjere, domete i učinke te “licitacije” srpskim žrtvama, moguće je dakle, razumjeti tek kad se uzmu u obzir sve spomenute činjenice i ova pojava promatra u kontekstu ukupnih društvenih, demografskih i političkih kretanja.

 

Krajnji cilj: novo “Dušanovo carstvo” ili “Velika Srbija”

“‘Dušanovo carstvo ne da Srbima da spavaju’, – nedavno sam to negde pročitao, i to je istina: ne bi bilo štetno, ako bi Srbi tom istorijski slavnom uspomenom podupirali svoj duh, ali nesreća je u tome, što ih ta istorijska uspomena prisiljava da odigravaju ulogu koja njima ne pristaje, prisiljava ih da obmanjuju i nas, i sebe, prisiljava ih da više maštaju a manje rade… Kako god hoćete, ali to je žalosno u državi, koja se nalazi u tako teškom položaju kao Srbija, koja mora pre svega da vaspitava ozbiljne karaktere i ljude, koji rade razumno i precizno” – piše  ruski profesor koji je dugo godina radio kao predavač na beogradskoj Velikoj školi (preteča beogradskog Sveučilišta), P. A. Kulakovski, daleke 1880.godine.

(Vidi: http://www.helsinki.org.rs/serbian/doc/Ogledi08.pdf;   str. 47.; stranica posjećena 7. 2. 2021.)

Što se velikosrpske ideologije i naklonosti većinskog javnog mnijenja u Srbiji i “srpskim zemljeme zapadno od Drine” ovoj opciji tiče, malo se toga promijenilo u odnosu na tu daleku 1880. godinu. Od Dušanovog doba do danas, izmijenjen je samo smjer ekspanzije Srbije koja se poslije “velikih seoba” (u vrijeme turskih osvajanja) umjesto na jug pokušava teritorijalno širiti na sjever i zapad i nastoji u svoje granice uklopiti i zemlje koje je njezino stanovništvo u prošlosti napustilo kao i one koje je naselilo.

U okviru tih globalnih planova osvajanja tuđih zemalja, projekt manipulacije vlastitim žrtvama i njihovo multipliciranje važan su segment velikosrpske ideologije u koju su kao metode ostvarivanja ciljeva ugrađeni genocid i etničko čišćenje i to se uvijek mora imati na umu kad se govori o ovim pojavama.

Podsjetimo: godine 1910., Kraljevina Srbija imala je 2.922.058 stanovnika; godine 1991., “uža” Srbija imala je 5.108.682,  a s Kosovom i Vojvodinom ukupno 6.446.595 Srba; 2011. godine Republika Srbija (bez Kosova, ali s Vojvodinom) ima ukupno 7.186.862 stanovnika, od čega 5.988.150 Srba.

U vrijeme stjecanja neovisnosti (na Berlinskom kongresu 1878. godine), Kneževina Srbija se prostirala na 40.000 km2; poslije Balkanskih ratova (1912/13.) više je nego udvostručila teritorij i zauzima 87.800 km2; od 1946. godine do veljače 2008. godine, Republika Srbija zahvaća 88.361 km2 (s Vojvodinom i Kosovom), a od proglašenja neovisnosti Kosova ima površinu od 77.474 km2 (izgubila je Kosovo površine 10.887 km2, ali ima tendenciju priključenja “republike srpske” koja zahvaća površinu od 24.857 km2).

(Vidi: https://sh.wikipedia.org/wiki/Popis_stanovništva_u_Srbiji_1991.;https://sr.wikipedia.org/wiki/Краљевина_Србија; https://quizlet.com/53218837/kraljevina-srbija-1878-1914-flash-cards/; http://saznajlako.com/2014/09/22/kolika-je-geografska-povrsina-srbije/; stranice posjećene 19.1.2017.)

I površno promatrani, ovi fragmentarni demografski podaci govore o tomu kako je fama o bilo kakvoj “ugroženosti” ili “potiskivanju” Srba na području Balkana i bivše Jugoslavije najobičnija floskula koja nema nikakve veze sa stvarnošću. Naprotiv, Srbija se nakon svakog rata u posljednjih stotinu i više godine teritorijalno širi i povećava svoj nacionalni korpus na Balkanu. Postavlja se pitanje, o kakvom to “pogromu”, “istrebljenju”, “zatiranju”, “genocidu” i “ostatku zaklanog naroda” govore oni koji su (da ponovimo tu već iznesenu činjenicu) za samo 70 godina postojanja Jugoslavije (1921/1991.) svoju brojnost uvećali za 86,17% (?!)

Kakvi su to “enormni” gubici srpskog stanovništva u ratovima (posebice u Prvom i Drugom svjetskom ratu), kad službeni statistički podaci govore upravo suprotno – o demografskoj ekspanziji (?!) usprkos skromnoj (ili u većem dijelu tog razdoblja čak i negativnoj) stopi prirasta stanovništva?

Ove laži i konstrukcije čija je svrha bacanje prašine u oči kako bi se lakše ostvarili megalomanski velikosrpski ciljevi ne mogu podnijeti nikakvu ozbiljnu analizu i padaju u vodu pred samom srpskom službenom statistikom i od toga nema boljeg dokaza kako je riječ o smišljenim krivotvorinama.

Izigravati vječitu žrtvu, glumiti trajnu ugroženost, optuživati druge za genocid, a u isto vrijeme teritorijalno se širiti, osvajati zemlje drugih naroda, vršiti genocid i etnički čistiti područja buduće Velike Srbije – to je dugoročna velikosrpska strategija i krajnji domet ideologije koja, nažalost, među Srbima još uvijek plijeni masovnu pažnju.

Krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošlog stoljeća bili smo živi svjedoci upravo tako osmišljene i postavljene velikosrpske propagandne strategije koja je kao jedno od svojih glavnih oruđa koristila žrtve iz Prvog i naročito Drugog svjetskog rata – stvarne ili izmišljene.

Hrvatski je narod (preko teških optužbi na račun Ustaškog pokreta, HSS-a i Katoličke crkve u Hrvatskoj – koji su dovođeni u istu ravan) tako svrstan u “prirodne srpske neprijatelje” (rasistička teorija koja ima za cilj zloporabu prirodnih zakona i genetike). Hrvati su smišljeno poistovjećeni s ustašama koji su od strane ideologa “Velike Srbije” i njihovih sljedbenika uspoređivani su s najgorim divljim zvijerima, pa čak i mitskim bićima iz mašte (poput “demona”, “vampira”, “aveti” i sl.), a ne rijetko i sotonizirani tako da ih se prikazivalo kao “kanibale”, “krvopije”, “srboždere”, “patološke zločince koji su svoje žrtve satirali krvožderjem”).  Jednom riječju, mi Hrvati smo prokazani kao “najgori krvoloci i monstrumi koje je tokom istorije upoznala ljudska civilizacija”.  I u sve to je ugrađen Vatikan, pa neki od propagandista (kao primjerice Milan Bulajić, Vladimir Dedijer i neki drugi), pišu i govore čak o “vatikansko-kominternovskoj zaveri” što je jedna od najnevjerojatnijih teza koja se ikad pojavila u historiografiji i publicistici na južnoslavenskim prostorima.

Stotine tisuća, pa čak i milijuni (?!) izmišljenih, nepostojećih “srpskih žrtava”, samo su dodatno trebali osnažiti tu bezočnu i beskrupuloznu kampanju kojoj nema ravne i u kojoj se zrcali sva izopačenost i nakaznost njezinih inspiratora, tvoraca, kreatora i provoditelja. Slijedom takve sotonizacije ustaša, a uz tvrdnje kako je “velika većina hrvatskog naroda bila uz njih”, imaginarna “krivnja” transponirana je na buduće naraštaje, pa su Hrvati stigmatizirani kao narod koji je “genetski sklon zločinu”, odnosno, posjeduje “genetski urođenu genocidnost” i “iskonsku mržnju prema Srbima”. Masovne “žrtve ustaša” po naravi su stvari podrazumijevale masovne izvršitelje zločina i to je u korelaciji s optužbama na račun HSS-a i Katoličke crkve u Hrvatskoj trebalo zatvoriti taj famozni pakleni krug vezano za kolektivnu krivnju Hrvata za gotovo sva zla koja su se Srbima događala u novijoj povijesti.

 

Prepoloviti svoj narod – ali uništiti druge

Kao prirodna posljedica te otrovnom i iracionalnom mržnjom pomračene i poremećene svijesti, javljale su se tendencije koje su išle za tim da se srpski zločini genocida i etničkog čišćenja unaprijed opravdaju (i prije nego je do rata došlo).

Evo što je, primjerice, poručivala muslimanima u Bosni i Hercegovini ali i pripadnicima svoga naroda putem beogradskih medija uoči velikosrpske agresije “Srpska Majka”, Biljana Plavšić:

Ja sam biolog, poznajem genetiku i pouzdano znam da su Srbi i muslimani genetski tako strukturirani da ne mogu da žive zajedno. Etničko čišćenje je prirodni fenomen i to nije ratni zločin. Danas ima 12 miliona Srba i ako ih šest miliona bude trebalo umrijeti na bojnom polju, ostat će ih još šest koji će uživati plodove borbe.”

(Vidi: https://bosni2.rssing.com/chan-6202626/all_p1.html; istaknuo: Z. P.; stranica posjećena 12. 2. 2021.)

Treba li komentara ovom zlogukom i morbidnom “proročanstvu” u kojem se tako olako i hladno kao mogućnost prihvaća da se populacija čitavog jednog naroda (u ovom slučaju vlastitog) prepolovi kako bi se u ratu i krvi ostvario neki imaginarni “nacionalni cilj”?

Nije li za jedan narod porazno i kobno kad ga ka ostvarenju “nacionalnog cilja” vode ovakvi “humanisti” – koji su uz sve to, kao u slučaju gospođe Plavšić, sveučilišni profesori čija je zadaća obrazovati i odgajati buduće akademske građane?

Zar jednako tako nije užasavajuće kad na istom konceptu ustrajavaju psihijatri (Radovan Karadžić, Jovan Rašković), literati, publicisti i akademici Dobrica Ćosić, Vuk Drašković, Vasilije Krestić, Matija Bećković, Gojko Đogo, Miodrag Bulatović, Veselin Đuretić, Momo Kapor, Dušan Kanazir, Milorad Ekmečić, Antonije Isaković, Dejan Medaković, Ljubomir Tadić, Mihailo Marković, Milan Bulajić i plejada drugih koji bi morali biti savjest vlastitog naroda? Ili kad na istom projektu u prvim redovima sudjeluju najistaknutiji crkveni velikodostojnici – od patrijarha SPC Pavle, do episkopa i vladika (Artemije Radosavljević, Amfilohije Radović, Atanasije Jevtić, Irinej Bulović, Lukijan Pantelić, Nikanor Bogunović, Filaret Mićević, Vasilije Kačavenda, Nikolaj Mrđa i brojni drugi)? Dakle, oni koji na liturgijama, opelima, parastosima i svojim litijama odaju počast srpskim žrtvama i vode propagandu o “genocidu” nad vlastitim narodom, ti pripadnici Crkve koja sebe naziva “hrišćanskom”, ne samo što sudjeluju u zločinu, nego su u prvim redovima i svim silama, riječju i djelom šire zlu krv i otrovnu mržnju pripremajući i svome i drugim narodima masovne grobnice i stratišta!

Mnogi se još uvijek sjećaju i onoga što je lider bosanskih Srba Radovan Karadžić izjavio za govornicom Skupštine BiH i pred televizijskim kamerama neposredno prije rata, kad je upozorio tadašnje Muslimane (od 1994. godine su Bošnjaci) da će u slučaju rata “nestati kao narod”. Nije li to bila jasna poruka i najava onoga što slijedi – a što su i Muslimani i Hrvati u BiH 90-ih godina XX. stoljeća itekako osjetili na svojoj koži?

Ono što Biljana Plavšić nije rekla, ali je svakako unaprijed ukalkulirala u svoju užasavajuću računicu, jest da bi u slučaju da Srbi prepolove svoju populaciju, Hrvati, muslimani i svi drugi narodi koji su smetnja “Velikoj Srbiji” u tom budućem ratu bili u cijelosti istrijebljeni – uklonjeni sa svojih područja i lica zemlje (baš onako kako je to Hrvatima pred rat prognozirao akademik Milorad Ekmečić ili predviđao već 1969. godine filozof  Kajica Milanov u svojoj knjizi Obračun: Načela i razlozi).

Da ne zaboravimo kad govorimo o Biljani Plavšić – riječ je o osobi koja je bila jedan od arhitekata velikosrpskog zločina genocida, najbliža suradnica zločinca optuženog za genocid i zločine protiv čovječnosti, Radovana Karadžića, bivša predsjednica “republike srpske”, u isto vrijeme (baš zbog takvih stavova) obožavana i slavljena u narodu kao “Srpska Majka”, “Kosovka devojka” (neki su je čak zvali “Srpskom Sveticom”). Godine 2002., na haaškom sudu sporazumno se “pokajala” i priznala krivnju za zločine protiv čovječnosti i progon nesrpskog civilnog stanovništva u Bosni i Hercegovini  – nakon čega je Tužiteljstvo MKSJ odustalo od 7 točaka optužnice od kojih su se dvije odnosile na genocid, te je puštena na slobodu nakon što je izdržala dvije trećine kazne (od ukupno 11 godina na koliko je kao “pokajnik” osuđena), a 7 godina poslije, na slobodi, povukla je ovo priznanje bez ikakvih posljedica.

 

“Vuk” i “janje” u istoj koži

Već od sredine 80-ih godina, u Srbiji pravoslavno svećenstvo i akademici, zajedno s Dobricom Ćosićem, Vukom Draškovićem, Vojislavom Šešeljem, Matijom Bećkovićem, Rajkom Petrovim Nogom, Gojkom Đogom, Branom Crnčevićem i brojnim drugim “nacionalno svjesnim” književnicima, političarima i intelektualcima šire famu o svesrpskoj “ugroženosti” a srpski narod predstavljaju kao jedinu i najveću žrtvu.

Iz mnoštva parola koje su u to vrijeme kružile javnim i medijskim prostorom Jugoslavije, dvije su znakovite i mnogo govore o onome što se dalo iščitati između redova; jedna kaže “Srbi su trinaesto, izgubljeno i najnesrećnije pleme Izrailjovo” (Vuk Drašković), a druga: “Vučji smo narod bili, u vučje božanstvo verovali, vučji nas čobanin čuvao” (Matija Bećković).

Na jednoj strani srpski se narod poistovjećuje sa Židovima – u nakani da svoju “vekovnu patnju” i “mučeništvo” izjednači s Holokaustom, a na drugoj se daje do znanja kako će se poput vučjeg čopora, krvavo i bespoštedno – neovisno koliku će cijenu platiti i kakve žrtve uzrokovati – boriti za svoj “nacionalni cilj” (jednu jedinstvenu i etnički čistu državu koja će u svoje granice okupiti “sve Srbe pod kapom nebeskom”).

Može li se u isto vrijeme biti krvnik i žrtva, janje i vuk i čemu ima poslužiti ta mimikrija? Objašnjenje i nije tako komplicirano. Samo treba posložiti činjenice i trezveno i hladno ih promatrati u logičkom i kronološkom slijedu, nakon čega se zaključak nameće sam po sebi.

Usporedo s kultom mučeništva i samožrtvovanja, njeguje se i onaj o mitskom srpskom junaštvu, s osvetom kao jednim od središnjih motiva borbe “izabranog naroda” za svoj “biološki opstanak”. Tako se oružani sukob promovira kao jedini mogući izlaz – biti ili ne biti za naciju i njezinu daljnju egzistenciju i zagovara pravo na “preventivni rat” (pri čemu je logično da se mora napasti “neprijatelja” koji namjerava izvršiti “istrebljenje” srpskog naroda – ili “genocid”).

Promotor upotrebe (stvarnih ili izmišljenih) srpskih žrtava u cilju širenja mržnje prema drugima, izazivanja zle krvi i huškanja vlastitog naroda je Srpska  pravoslavna crkva i njoj pripada posebna zasluga za zla koja su se događala u srpskim osvajačkim ratovima od 1904. godine do danas, pa tako i za atmosferu nacionalističke euforije koja je vladala krajem 80-ih godina prošlog stoljeća na područjima Jugoslavije većinski nastanjenim Srbima.

Iskopavanja “kostiju srpskih žrtava” iz jama i vrtača diljem Bosne i Hercegovine i Hrvatske (pri čemu je svaka kost koja se pronašla bez dokaza i ikakve antropološke obrade – a o forenzičkim da i ne govorimo – bila uvrštena u “srpske žrtve ustaških zločina”), praćena su medijski eksponiranim “opelima”, “parastosima” i “pojanjima” srpskog patrijarha, vladika, episkopa, jereja i arhijereja, uz “prigodne” i vrlo sugestivne “besede” što su ih kroz arhaični prizvuk “minulih vekova” u svijest običnih ljudi kao poruke o osveti i naplati “krvarine” slali osim svećenstva i patrijarha SPC, Matija Bećković, Rajko Petrov Nogo, Vuk Drašković i slični “kulturnjaci” novoga vala zaduženi za taj dio posla. Prenošenje “moštiju” srpskih “velikana” ili procesije sa ćivotima svetaca, samo su trebali dati onaj završni poticaj i oko svega oviti mističnu aureolu “svetosti” i jedinstva s “kosovskim vitezovima” i „nebeskom Srbijom“, što je u konačnici pojačavalo nacionalni zanos i uzdizalo ga do neslućenih visina.

Evo što o toj stvarnosti obilježenoj nekrofilskim procesijama, opskurnim obredima, tim javnim propagandnim manifestacijama najniže vrste (koje više sliče nekim davnim barbarskim običajima nego ponašanju civiliziranih ljudi) kaže francuski filozof, književnik i intelektualac međunarodnog ugleda Pascal Bruckner:

“…Tako su krajem osamdesetih godina pravoslavno svećenstvo i javne ličnosti prizivali mrtve, i čak su dotle išli da iskapaju leševe iz Drugog svjetskog rata da bi iz njih crpli energiju za osvetom. I tu su silnu vojsku mrtvih potjerali na juriš na žive da bi u krvi oprali sve pretrpljene uvrede i naplatili svoj danak mesa i tijela… Postoji u toj propagandi jedan posmrtni ton, kult mučenika, kostura, kosturnica, jedna prikrivena nekrofilija koja na taj način tumači poznatu lozinku: ‘tamo gdje je umro jedan Srbin, tamo je Srbija’.”

(Citat objavljen u zagrebačkom Vjesniku, 22. 4.1995., u sklopu članka prof. Zdravka Tomca, kao komentar povodom objavljivanja i distribuiranja političkog pamfleta nazvanog  “Memorandum o kršenju ljudskih i građanskih prava srpskog naroda u Republici Hrvatskoj”, a na čemu je među ostalima radio i Veljko Knežević, tadašnji veleposlanik Savezne Republike Jugoslavije u Hrvatskoj (prije rata generalni direktor TV Zagreb)

Pokušavajući definirati ovu morbidnu nakanu stalnog vraćanja na žrtve i kosti i morbidne seanse koje su se u kriznom razdoblju i uoči ratova na tlu bivše SFRJ po pravilu pretvarale u političke manifestacije vašarskog karaktera, dr. Latinka Perović u jednoj svojoj izjavi kaže, da je među radikalima Nikole Pašića bilo i takvih koji su smatrali da “nema dovoljno živih Srba kako bi ostvarili svoj ‘nacionalni cilj’, pa se stoga u tim bitkama moraju koristiti i mrtvi”.

Jedinstvo živih i mrtvih kako bi se ponovno prolijevale rijeke krvi i punile masovne grobnice.

nastavlja se –

Zlatko Pinter


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Politika