By Trebamo li podsjećati hrvatsku javnost kako je to izgledalo u vrijeme kataklizme golemih razmjera uslijed poplava koje su pogodile Gunju i čitavu Hrvatsku. Zoran Milanović je kao supermen jezdio na vojnom transporteru kroz more vode, tješio narod da je i njemu pukla vodovodna cijev u kući pokazujući svoju odvažnost i spretnost onim epskim skokom s transportera, koji na žalost mnogih nije završio njegovim konačnim političkim padom već samo slikovitom epizodom nakon koje su ga „domoljubi“ digli iz blata niza političkih poraza i na notama pjevača Miroslava Škore odnijeli sve do Pantovčaka. Koji apsurd?
Anka Mrak Taritaš, pravi zmaj od Gunje, danas nam dijeli savjete, kako valjda na čelu s njom treba krenuti u obnovu potresom porušenog Zagreba i kada bi se to dogodilo u sinergiji njenih WC četaka iz Gunje sa zlatnim Bandićevim WC-ima, sam Bog zna da bi Zagreb konačno postao zlatni grad? Istovremeno nam Davor Bernardić u ime SDP-a i ujedinjene ljevice nudi čak deset intervencionističkih zakona za oporavak hrvatske ekonomije, za spas gospodarstva i radnih mjesta prije bilo kakve stručne analize o tome do koje će mjere ova kriza doista utjecati na ukupan pad ekonomskih aktivnosti. I naravno, onako usput, u stilu klasične socijalističke uravnilovke politikantski kritizira vladu Republike Hrvatske uzduž i poprijeko, osuđuje Plenkovića za ukidanje ljudskih prava, diže na noge GONG i ostalu NVO bratiju i usred ove neviđene, nepredvidljive i opasne kataklizme pokušava profiterski ušićariti pokoji politički poenčić stvarajući razdor umjesto zajedništva.
Sve ove oštre strjelice uperene protiv Vlade RH, Nacionalnog kriznog stožera i pojedinih ministara dolaze zapravo u vrijeme kada je gotovo 95% anketiranih osoba dalo punu podršku Vladi Andreja Plenkovića i Nacionalnom kriznom stožeru!? Takvu potporu nije imao čak ni predsjednik Tuđman prije prvih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, u vrijeme kada nam je bjelodano prijetila brutalna velikosrpska agresija. Dakle danas narod gotovo konsensualno misli da idemo dobrim smjerom, rezultati Nacionalnog kriznog stožera koji donosi mjere i preporuke to apsolutno pokazuju, a ljevica i peta kolona svojim zlogukim prognozama šire defetizam. Miroslav Škoro koji je namjeravao dati vlast u ruke napaćenom narodu da je uspio postati predsjednik, danas u sinergiji s tom istom ljevicom u Bujančevom stilu šalje nesuvisle kritike iza svoje busije, pa se onda valjda posipa pepelom snimajući falš patetične pjesmice koje veze nemaju sa stvarnošću. Ono što misli taj isti narod danas mu je manje je važno?
Zadnje ispitivanje anketnih agencija ljevica je doživjela kao svojevrsni šok i nož u leđa, jer nezamislivo im je da su nakon rušenja Kolinde Grabar Kitarović uz svesrdnu pomoć Miroslava Škore, danas pali na drugo mjesto i da im je HDZ oteo „teško“ stečeni primat i preko noći ih prestigao za više od 2%? Umjesto da nakon pada Kolinde Grabar Kitarović padne i Andrej Plenković zajedno sa svojom omraženom Vladom što su strateški željeli i lijevi i Bujančevo-Škorini desni, eto ti Plenkovića i HDZ-a na čelu kolone, jer napaćeni hrvatski narod Miroslava Škore tako želi, jer misli da Hrvatska u ovoj krizi plovi u pravom smjeru.
Možemo li zamisliti kako bi brodili ovom krizom da nam je u Hrvatskoj glavni ekonomski strateg SDP-ov Branko Grčić koji je Hrvatsku tri godine nakon što je završila zadnja velika recesija zadužio za desetak milijardi eura uz enormnu kamatnu stopu od oko 6%? Ili bi možda ovom gospodarskom krizom bolje upravljao Boris Lalovac koji je svoju ekonomsku muškost javno komunicirao mlateći svoju ženu do neprepoznatljivosti? Možda bi Fred Matić zvan „punjena ptica“ bolje od Tome Medveda motivirao i mobilizirao hrvatske branitelje, ili „štakoraše i šatoraše“ po njegovom, na novu obranu domovine od opasnog i nevidljivog neprijatelja? Trebamo li se sada podsjetiti ministra obrane Kotromanovića, desne ruke premijera Zorana Milanovića koji je danas vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske i njihove ukrajinske epopeje s remontom migova? Ili možda vremena brutalne korupcije u samom vojno-obavještajnom vrhu nakon koje je Kotromanović čelnike te lopovštine nagradio generalskim mirovinama umjesto kazamatima? Što kazati o Vesni Pusić i njenom učeniku u „razdjelnik te ljubim“ Ivanu Vrdoljaku? Ili o Nenadu Staziću i Kreši Beljaku čije partije se konsensualno slažu da na Bleiburgu posao nije obavljen savjesno kao i oko toga da Titova udba nije pobila dovoljno ustaša? Možda bi se u ovoj medicinskoj kataklizmi trebali sjetiti SDP-ovog ministra zdravlja Rajka Ostojića i njegove suspektne javne nabave tridesetak Ecmo uređaja kolokvijalno zvanih umjetna pluća, koji danas neupotrebljivo stoje i skupljaju prašinu na hodnicima naših bolnica? Možda bi bili sretniji i sigurniji da nam nacionalnu sigurnost zajamči čuvar Poljudske svastike Ranko Ostojić?
Hrvatski narod je na bespućima povijesnih zbivanja preživio daleko teže ugroze, blajburške pogrome, križne puteve, stotine tisuća godina robije u Titovim diktatorskim kazamatima, krvave devedesete, na tisuće mrtvih i stotine tisuća prognanih. Preživjeli smo i posljednju globalnu ekonomsku recesiju, a preživjet ćemo i ovu složenu krizu i izaći iz nje kao pobjednici ako izgradimo zajedničku svijest o ključnim nacionalnim interesima. Na prvom mjestu su zdravlje i sigurnost i ogromna većina hrvatskog naroda je očuvanje tih temeljnih vrjednota s povjerenjem stavila u ruke ministra Vilija Beroša, Nacionalnog stožera civilne zaštite i aktualne Vlade Republike Hrvatske. Ekonomsku revitalizaciju koja će biti nužna možemo na temelju dosadašnjih iskustava bez sumnje povjeriti najboljem ministru financija u povijesti Hrvatske Zdravku Mariću, koji je dosadašnjim savjesnim upravljanjem državnim financijama već sada stvorio pretpostavke za što bezbolniji rat s bilo kakvim ekonomskim ugrozama koje nam slijede.
Hrvatska nacija će iz ove krize izaći materijalno siromašnija što je sudbina svih zemalja na Svijetu, ali bogatija pobjedničkim duhom i osnažena racionalnim promišljanjem na koje smo prisiljeni u ovom svojevrsnom zatvoru samoizolacije. Ovaj sofisticirani korona rat otkrit će nam sve neuralgične točke našeg društveno političkog ustroja, svu pogubnost nedovršene tranzicije, lice i naličje pete kolone i onih političkih ratnih profitera koji uporno rade na disoluciji i destabilizaciji Hrvatske države. Otkrit će nam i novo-stare profitere iz brutalnog uvoznog lobija koji ima samo jednu logiku; jeftino uvezi i skupo prodaj raji na račun propasti hrvatske poljoprivredne proizvodnje.
Više neće biti moguće izbjegavati nužne strukturne reforme, tijekovi novca će se morati kanalizirati prema strateškim nacionalnim interesima, a to su zdravlje i sigurnost. Treba se iskreno nadati da više neće biti moguće da trener ili igrači Dinama imaju stostruko veće plaće od liječnika i zdravstvenih radnika i treba se nadati da će doći do ulaganja u industriju zdravlja umjesto u industriju zabave koja je postala opijum za narod. Možda će ova kriza iznjedriti svijest o tome da je marginalno tko je kome zabio gol više, a hrvatska nacija već sada ima svoje nove heroje u liku i djelu do sada javnosti nepoznate gospođe Alemke Markotić i svih onih liječnika i zdravstvenih radnika koji svakodnevno svoje zdravlje i živote stavljaju na kocku radi zdravlja čitave nacije. Takve ljude treba nagraditi, a ne ih tjerati trbuhom za kruhom iz naše i njihove domovine, a može ih se nagraditi jedino sveobuhvatnom reformom hrvatskog zdravstvenog sustava koja se danas nameće kao politička zadaća broj jedan.
Čini se da je Hrvatskoj i čitavom Svijetu bilo potrebno da nas nešta snažno udari i prodrma iz ovog nametnutog globalističkog sna kako bi već danas mogli prepoznati prave duhovne, etičke i moralne vrijednosti na kojima bi trebala počivati sigurnost i zdravlje obitelji i nacije.
Kazimir Mikašek-Kazo
