By Kažem i ne lažem – ovisnik sam portala Tomislavcity i Bez cenzure. Svako jutro, kad se probudim, malo se protegnem, progibam i onda otvorimm prozor i glasno kažem i ne lažem: Bože hvala ti što sam živ.
To kažem i ne lažem gledajući kroz prozor, pa sjelo sunce, padalo, puvalo, grmilo, sivalo…
Onda se vraćam u dubinu sobe, sjedam za kompjuter i otvaram portal Tomislavcity i čitam i gledam slike i nekako osjećam neku čudesnu blizinu moga zavičaja i milinu moga rodnoge sela Borčana, moga dragog Duvna i moga grada Tomislavgrada, pa mi se katkad otme, pa potiho, kao za sebe kažem ekranu i zidu. E moj dragi grade Tomislavgrada što li sada moji u tuđini rade!? To kažem i ne lažem, jer su u lijepoj našoj tuđini moje unuke Klara i Dora; u dalekoj, hladnoj i nemilosnoj zemlji Norveškoj; moj sin Ivo i nevista Kata, jer su u Freburgu moj brat Mijo, moja nevista Draga, moji bratići, Ivan, Stipe i Jozo i moja bratana Angelina; jer su u lipoj našoj tuđini moja sestra Mara, zet Karla Jolić i njegovi sinovi Leonardo i Jozo i njihova dica, jer je u toj lipoj našoj tuđini moj tetkić Veso, kuma Ljuba i njihove petero dice, jer su toj lipoj našoj tuđini mojii rodijaci, moja braća Borčanci, moji zemljaci Duvnjaci, moji rodijaci…
Kad mine dan i koprena mraka prekrije sve što se okom moglo vidjeti, opet, kažem i ne lažem, sjedam za kopjuter, otvaram duvanjski portal Tomislavcity i čitam što se toga dana dogodilo u mojemu zavičaju; u bešiki moga duha i tijela; u dragoj mojoj Bosni ( moj did je tako zvao Bosnu – draga naša, a Rvacku lipa naša i ljubljenoj mojoj Hercegovini…
Kad dobro proštijem Tomislavciti, onda otvaram, meni tako drag Jelčićev portal Bez censure, gdje povremeno pišem i saznam što se događa u Lijepoj našoj, u Dragoj našoj i lijepoj našoj tuđini. Dragi moji bližinji i daljnji, voli vas Ante, a prezime mu znate!
Ante Matić
