By Točno tako!
S obzirom da je vojska Jugoslavije , odnosno vojni vrh JNA, otvoreno stao uz srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića, u srpskoj agresiji na Hrvatsku, sa ciljem stvaranja Velike Srbije, na crti Virovitica-Karlobag, jugo-vojska postala je nepoželjna u Hrvatskoj i u Istri.
U početku rata, jugoslavenski vojni vrh planirao je brzu okupaciju Hrvatske što su potvrđivali i izvori iz NATO. U Istri je prema tom planu trebalo osnovati Jugoslavensku autonomnu oblast pod patronatom Vojnopomorskog sektora Pula i riječkog 13. korpusa. O njezinoj je budućoj sudbini trebalo odlučiti za zelenim stolom. Iz ovog vremena dolazi i drska izjava Dobrice Ćosića, prvog predsjednika Savezne Republike Jugoslavije da Istru treba vratiti Italiji u slučaju da se Jugoslavija raspadne.
Ma zamislite koji faktor je Srbija da odlučuje o sudbini Istre, bez da se pita njeno stanovništvo !?
Ovom izjavom Ćosić je podsjetio na burnu i tešku prošlost kad se o sudbini Istre odlučivalo u europskim centrima moći, bez da se Istrane išta pita. Istra je od 1918. do 1943.godine bila pod vlašću Mussolinijeve fašističke Italije, koju je obilježila prisilna talijanizacija, kulturocid nad hrvatskim narodom i teror fašističkih squadri.
Kada se hrvatski državni vrh odlučio na blokadu vojarni, odlučeno je da JNA mora napustiti Istru mirno i bez oružanog djelovanja. Zbog velikog broja izbjeglica i prognanika, koji su smješteni u turističke objekte po Istri, trebalo je osigurati da se JNA mirno povuče i da sa sobom ne odnese oružje TO Istre.
JNA je 16 prosinca 1991.godine definitivno napustila Pulu i Istru, ali Jugoslavija koju je JNA predstavljala nije. Jugoslavenski duh i njen vrijednosni sustav ostali su u politici vladajućeg IDS-a, koji nikako nije prihvaćao stvarnost njenog raspada i nestajanja sa svjetskog popisa država. Nažalost destruktivno djelovanje IDS-a po pitanju hrvatske državnosti ostavilo je u Istri dalekosežne posljedice. Talijanizacija ,istrijanizacija i demilitarizacija Istre koju IDS sistematski provodi već 30 godina, direktan su udar na hrvatski identitet i hrvatski narod Istre. A njihovo zalaganje za autonomiju Istre, transregionalizam i Istru regiju u Europi regija udar su na integritet i suverenitet države Hrvatske! Upravo na primorskom dijelu Slovenije, koji je IDS uvrstio u Euroregiju Istru, pala im je Deklaracija o Euroregiji Istri, jer su je Slovenci odbili kao narušavanje integriteta i suvereniteta Slovenije.
Neprihvaćanje, ustvari žestoko odbijanje i podrivanje svega što predstavlja hrvatsku državu, hrvatski identitet Istre, temelj je i konstanta I DS-ove politike i njihove 30-godišnje vladavine u Istri.
U Istri se i dalje veliča J.B.Tito, komunistički antifašizam, unatoč Rezoluciji Vijeća EU 1481/2006 o osudi komunističkih zločina i Rezoluciji EU Parlamenta o izjednačavanju zločina svih totalitarnih režima, Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)
IDS je ovladao svim segmentima vlasti u Istri. Premoćno je vladao skoro 30 godina, ali hrvatski duh Istre nije uspio suzbiti.
Istra je dokazala da je hrvatska kroz pregovore sa JNA, kroz prihvaćanje izbjeglica i prognanika i kroz uključivanje u obranu i Domovinski rat. Umjesto što su potrošili 30 godina u podrivanje hrvatske državnosti, IDS-ovci su mogli tu energiju uložiti za boljitak Istrana ili Istrijana i cijele Hrvatske.
Hrvatska demokratska zajednica predvođena dr. Franjom Tuđmanom pokrenula je 90-ih godina 20. stoljeća snažan proces rješenja hrvatskog nacionalnog pitanja, proces oživljavanja hrvatske političke i državotvorne misli, proces obnove hrvatske države, proces konačne nacionalne integracije što u Istri nije dobro prihvaćena, upravo zbog velikog broja pripadnika srbizirane JNA i članova njihovih obitelji.
Na predizbornom skupu u Pazinu 11.travnja 1990.godine dr.Tuđman je izviždan kao i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović 2017.godine od istih jugoslavenskih ostataka, štovatelja J.B.Tita.
Krivo interpretiranu izjavu dr.Tuđmana IDS je stalno koristio da bi se predstavljao se kao zaštitnik Istre i Istrana od Zagreba. Dr.Tuđman je od samog početka osamostaljivanja Hrvatske govorio o pravima manjina i suživotu u Istri:
„Mi smo otvoreni za Demokraciju, za suradnju sa svima, ali smo isto tako za održavanje hrvatskog identiteta Istre. U Istri je 71,6 % hrvatskog življa, i taj narod ima pravo na svoj opstanak. Biti ćemo otvoreni, ali ćemo isto tako čuvati svoju Istru u sklopu hrvatske domovine. Suradnja nam je osobito potrebna, ali rasprodaje Istre i prepuštanja drugima ne može biti, jer to ne čini nijedna zemlja na svijetu“ ( Glas Istre, 18.studeni 1990,br 317, 3)
„ Propovjedanja Istre čak kao transnacionalne zajednice hrvatskog, slovenskog i talijanskog dijela Istre, nije ništa drugo nego neprikriveno očijukanje s planovima izdvajanja Istre iz države Hrvatske…Svu dubinu i dalekosežnost takvih nastojanja razotkriva i zahtjev da se Istra demilitarizira“
„ Istra je Hrvatska, ali i domovina svih onih koji su ovdje rođeni i koji žele priznati tu i takvu Istru u sastavu Republike Hrvatske ( Glas Istre, 19, studeni 1990, br.318, 2)
Da su poživjeli glavni pregovarači sa JNA , možda bi politička slika Istre bila drugačija. Luciano Delbianco preminuo je u 60-toj godini života 2014.godine, a Igor Štoković u 56- godini 2015. godine. Ali što je tu je;
JNA je ipak mirno napustila Istru
Sve aktivnosti u Istri bile su usmjerene u očuvanju mira u zbog velikog broja izbjeglica i prognanika smještenih po hotelima i turističkim naseljima. Sve je bilo usklađeno i koordinirano sa politikom tadašnjeg državnog vrha, predsjednika dr. Franje Tuđmana i Vladom nacionalnog jedinstva.
U Istri su bila stacionirana tri garnizona JNA. Na Bujštini je u sklopu JNA bila vojarna Boris Kidrič u Umagu, koja je bila napuštena krajem rujna 1990., zatim radar u Savudriji, dok je za vrijeme rata u Sloveniji u Petroviji bilo stacionirano 15 tenkova te 10 transportera s posadama, oklopni automobili i kamioni.
Za vrijeme sukoba u Sloveniji oni su blokirali ceste u Sečovlju i Dragonji.
U sklopu pazinskog garnizona JNA nalazilo se skladište Štaba TO Pazin,objekt u Bertošima, poligon na Lindaru, kasarna Joakim Rakovac i Dom JNA.86 U Bertošima kraj Lindara nalazilo se 12 tenkova i 5 transportera te veći dio vojnika i časnika.
U Puli je bilo 12 000 vojnika, 41 borbeni avion,10 ratnih brodova, preko tisuću podmorskih mina, 26 000 tona eksploziva, 56 000 tona streljiva, a oružje teritorijalne obrane pod ključem na Muzilu.
Krizni štab osnovan je 12.9.1991. Predsjedavao je Igor Štoković , a uz Luciana Delbianca, članovi su bili Atilio Radolović, Branko Kijurko i Denis Mikolić , te tajnica kriznog štaba Ester Buić. Kriznom štabu, prikljućeni su i Stjepan Mlinarić, Lovre Božina, Antun Užila, Cvjetko Vretenar, Nevio Prenc, Ante Mihovilović, Marjan Kostešić, Dario Mezulić i Radovan Juričić . Prije toga djelovao je Regionalni krizni štab za Istru na čelu sa Šimom Vidulinom, a od 21. kolovoza i 7 općinskih stožera saniteta.
Jedine Hrvatske naoružane formacije bile su policijske. Stožeri su izradili planove blokade JNA, izvlačenja hrvatskih mladića iz JNA ( više od 2 500 mladića izvučeno je iz JNA), čuvanja vitalnih objekata i pripreme skloništa.
U to vrijeme na zapovjedno mjesto JNA u Pulu , umjesto časnog admirala JRM Marjana Pogačnika, postavljen jednako tako častan i čuven po čojstvu admiral Vladimir Barović. Dok se njega pitalo u Puli je sačuvan mir. Poznata je njegova izjava :
„Ovdje neće biti razaranja dok sam ja komandant, a ako budem ipak prisiljen narediti razaranje Pule, mene tada više neće biti“
Barović je bio opozvan s dužnosti zapovjednika vojnopomorske oblasti Pula jer je topove obalne artiljerije uništio tako što ih je gurnuo u more. To se Beogradu nikako nije svidjelo i naređeno je njihovo vađenje iz mora. Topovi su izvađeni, a Barović je pozvan na “raport” u Beograd, osjećao se osramoćeno. I kad su mu po prekomandi na Vis , naredili da puca po dalmatinskim gradovima , on je izvršio samoubojstvo.
U oproštajnom pismu admiral Vladimir Barović napisao je da mu njegova crnogorska čast ne dopušta da oružja Jugoslavenske ratne mornarice okrene protiv hrvatskog naroda u bratoubilačkom ratu.
Umjesto njega u Puli, postavljen je admiral Dušan Rakić , za pregovore težak i nepredvidiv sugovornik. Admiral Rakić prijetio je da će razoriti Pulu, kako će biti krvi do koljena, kako će „dejstvovati i spržiti“ Arenu i grad.
Pokušali su Delbianco i Lenkom Uravićem u Beogradu, da sa komandantom Jugoslavenskog ratnog vazduhoplovstva generalom Jurjevićem dogovore ostavljanje aerodroma Pula bez uništavanja, ali nisu uspjeli. Jugoslavenski vazduhoplovci su sve odnijeli i podmuklo minirali pistu. 10. studenog 1991. godine. Nakon što je hrvatska vojska preuzela od JNA prostor eskadrile i letjelišta u Puli, prilikom razminiranja zrakoplovne baze, od nagaznih mina poginula su četvorica pirotehničara: pripadnici specijalne jedinice policije Vicalj Marjanović i Stevo Grbić, te pripadnici zrakoplovne skupine bojnik Marijan Vinković i časnički namjesnik Dušan Bulešić.
Uspjeli su zato Delbianco i Štoković dogovoriti da JNA Puli prepusti dobro opremljenu Vojnu bolnicu za potrebe Pule. Nažalost nestrpljenje i prosvjed hrvatskih liječnika u posljednjem je trenutku iskorišten od JNA kao izgovor i sva je oprema odnešena , a Puli ostavljena prazna zgrada i zidovi.
Brat predsjednika Tuđmana, Ivica Tuđman, koji je u to vrijeme živio u Umagu, pomogao je u tim sudbonosnim trenucima za Istru. Branku Bošnjaku, zapovjedniku 119. stigla je naredba za napad na Kikašev avion koji sa pulskog aerodroma prevozi žene i djecu vojnih lica koji su već napustili Pulu. Potpuna ludost koja bi za posljedicu imala razaranje Pule. Kijurko i Bošnjak odlaze u Umag kod Ivice Tuđmana s molbom da odmah s predsjednikom provjeri vjerodostojnost ovakve naredbe. Nakon 40 minutne provjere potvrđeno je da ovu naredbu predsjednik nije odobrio.
U to vrijeme pregovaranje oformile su se hrvatske policijske i vojne postrojbe:
1.Specijalna policijska jedinica BAK Istra ustrojena je 27. srpnja 1991. godine u Valbandonu, gdje je izvršeno i prvo postrojavanje te pregled jedinice.Prvi sastav BAK-a činili su policijski službenici iz svih policijskih postaja tadašnje Policijske uprave Pula, njih 78.
Jedinica je istog dana, pod vodstvom zapovjednika Skendera Hasimija, napustila Valbandon i krenula u Zagreb, čime je i službeno započeo ratni put Istarskih specijalaca u obrani suvereniteta i cjelovitosti RH. Jedinica je zatim upućena na banijsko ratište, gdje je sudjelovala u obrani Siska, Petrinje, Topuskog i drugih mjesta.190 U listopadu 1991. sudjelovali su u zauzimanju vojarne u Samoboru. Bakovi su sudjelovali u preuzimanju objekata bivše JNA u Puli, kao i u sveukupnom očuvanju mira u Istri. Nakon tih borbenih zadaća, sudjelovali su akcijama Trokut, Poskok 1, Maslenica, Poskok 2, Medački džep, Bljesak, Oluja, Krug Dubrovnik te gotovo da i nije bilo ratom zahvaćenog područja gdje SJP BAK Istra nije obavljala borbene zadaće. Po završetku ratnih operacija BAK-ovi su obavljali poslove razminiranja, a sudjelovali su i u mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja,
- 119 brigada HV-a, osnovana je 23. listopada 1991. sa zapovjednikom Brankom Bošnjakom, kojeg je kasnije zamijenio Marijan Mužinić pa Mauro Ukušić.
- 1.prosinca 1991. godine temeljem odluke Ministra obrane Republike Hrvatske u Pazinu je osnovana 154 brigada HV, sastavljena od vojnih obveznika Bijštine, Buzeštine, Labinštine, Pazinštine, sa zapovjednikom Ivanom Mužina kojeg nasljeđuje Miodrag Alić.
4.Admiral Ante Budimir na čelu je jedinice Hrvatske ratne mornarice, a 30.listopada 1991.godine, osnovana je postrojba Vange, blokirana luka, blokirane vojarne, skinuta navigacijska oprema i radio farovi za avione.
Kasarna kod Mlina bila prvi vojni objekt preuzet u Hrvatskoj od JNA i preko nje je tajno prvo oružje TO otišlo na ratište. Sljedećih dana predane su vojarne u Barbarigi, Štinjanu, Svetici kraj Šišana, na Valamarinu i još neki armijski objekti. Vojarna „Vladimir Gortan“ predana je dana 30. listopada 1991., a 4. studenoga predana je i zgrada „Karlo Rojc“. Sljedećeg dana, 5. studenoga 1991., počela je primopredaja pulske Vojne bolnice. 7. studenoga 1991. u hrvatske ruke predan je Dom JNA, i to u savršenom stanju, u kakvom nije bio niti jedan drugi vojni objekt u Puli. Sljedećeg je dana predan i kompleks zrakoplovnog goriva u Budavi koji je bio u nadležnosti vojne zračne luke.
Pulska vojna zračna luka je, točno u ponoć, s 9. na 10. studenoga 1991.,predana u ruke jedinica Zbora narodne garde i Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, te se na njoj zavijorila hrvatska zastava.
- studenoga 1991. u hrvatske ruke predan je vojni kompleks Valsaline-Mornar. 12. prosinca 1991. JNA je predala Katarinu, a dan kasnije Valelungu. Iste su predane u veoma lošem stanju i djelomično devastirane. Zgrada zapovjedništva VPS-a predana je 14. prosinca 1991., a svi preostali vojni objekti dan kasnije.
Dragovoljci iz Istre pod zapovjedništvom Mije Lalića, nezadovoljni što ih ne puštaju na ratište pobunili su se i 21. rujna 1991.godine došli na pulski Forum s namjerom da preuzmu krizni štab, koji ne postupa po njihovim pravilima, ali su ih pripadnici specijalne policije pod zapovjedništvom Hasimi Skendera u tome spriječili.
Važno je navesti incident s vrlo tragičnom posljedicama koji se dogodio u noći s 10. na 11. studenoga 1991. Naime, tada je u vojarni na Valelungi jedan poručnik JNA bacio bombu na vojnike koji su se dali u bijeg, pri čemu je jedan vojnik poginuo, a jedan zadobio teške tjelesne ozlijede.
Nervoza je bila velika i najmanja iskra mogla je izazvati neželjene reakcije admirala Rakića i njegove ekipe. 15.prosinca 1991.godine Dušan Rakić pozvao je Delbianca i Radovana Juričića na ispraćaj na Muzil, posljednjoj lokaciji pod kontrolom JNA. Rakić je predao ključeve Muzila komisiji za primopredaju objekata. Također, Rakić je predao sheme minskih polja na Muzilu i na nekim drugim objektima.Treba napomenuti da je i Muzil bio devastiran. Područje je u cijelosti bilo minirano, 800 vojnika i oficira u punoj ratnoj spremi, napetost ogromna. Morali su ostati kao taoci do isplovljavanja posljednjeg broda, sutradan rano ujutro. 16. prosinca ujutro zavijorila se hrvatska zastava na velebnoj zgradi tada već bivše Komande na rivi.
Inicijativa da se 16. prosinac proglasi Danom hrvatskih branitelja Istre
Hrvatski dragovoljci Istre te istinski rodoljubi i branitelji Istre odlučili su se na bolju organizaciju i homogenizaciju Hrvatskog nacionalnog bića u Istri.
Jedan od zaključaka je
– Okupatorska JNA otjerana je iz Hrvatske Istre 16.prosinca 1991.godine. To je posebno značajan dan za Istru i Pulu, koji predstavlja konačno oslobođenje Pule.
– Ovaj skup predstavlja inicijativni odbor za proglašenje 16. prosinca Danom hrvatskih branitelja Istre!
Međutim, kako to u Hrvatskoj obično biva-, nekima i to smeta, a lako za pretpostaviti komu, mentalnim jugoslavenima kojima je još uvijek JNA njihova vojska:
SDSS očekivano Mirjana Galo (SDSS) je rekla da ne podržava inicijativu i ne vidi razlog zbog kojeg bi se taj dan proglasio danom hrvatskih branitelja. ( mogu se samo nasmijati)
Damir Kajin , nezavisni kandidat, koji je izbačen iz IDS-a, ali nije IDS iz njega, rekao je da je njih petero sredinom 1991. pokrenulo Prvu buzetsku satniju.
“Međutim, mene ne zanimaju previše ni državni datumi, a time ni ovaj kojeg predlaže jedna skupina branitelja. Njihovu inicijativu doživljavam neutralnom i ukoliko je dobronamjerna, ne bi je trebalo odbaciti. Bit će to prilika da se podsjetimo na Luciana Delbianca koji je odigrao ključnu ulogu u pregovorima lokalnih vlasti i JNA. Također, tada se treba sjetiti i crnogorskog admirala Vladimira Barovića koji je govorio da nikad neće pucati po Puli”, rekao je Kajin.
Dodao je da bi ovo trebala biti prigoda da se osudi neke pojedince iz Istre koji su si nadjenuli ime po Maksu Laburiću, kao i pripadnike Handžar divizije u kojoj su sudjelovali dečki s Labinštine.
“Radilo se o 20-tak ljudi koji su počinili stravične zločine u okolici Siska. Ako smo pošteni, o svemu tome trebamo govoriti i onda će biti časno obilježavati i ovaj dan koji traže branitelji iz Istre”, rekao je Kajin.
Kakve to veze ima sa odlaskom JNA iz Istre, zna samo Damir Kajin, Ukoliko i jesu počinjeni ratni zločini nisu tada u Istri, ni prema JNA. . Za ratne zločine, ako Kajin ima točne informacije postoji DORH i Pravosuđe!
Istarski župan Boris Miletić naveo je da će, kao i svaki prijedlog koji pristigne na njihovu adresu, tako i ovaj prijedlog detaljno proučiti i prema proceduri uputiti nadležnom tijelu, a u ovom je slučaju to Skupština Istarske županije.
SDP-ovac Danijel Ferić kaže da se često sjeća ratnih zbivanja sa žrtvama, a rijetko onih bez žrtava, pa stoga podržava da i branitelji iz Istre imaju svoj dan.
Mirko Jurkić (HDZ) rekao je da stranka nije dobila nikakvu službenu obavijest, ali što se njega tiče, nema ništa protiv.
Obilježena 30.obljetnica odlaske JNA iz Pule
30 obljetnica odlaska JNA iz Pule obilježena je izložbom i projekcijom filma u Domu hrvatskih branitelja u Puli, koju je otvorio tajnik IUDDRH-a Elvis Mileta, a predsjednik Vladimir Gašparini podijelio je zaslužnima zahvalnice i plakete.
Izaslanik Ministra hrvatskih branitelja Dinko Tandara izjavio je: „ Ono što je Luciano Delbianco napravio 1991. u Puli spasilo je i grad i cijelu Istru od onoga što se događalo u ostatku Hrvatske. Izražavam nadu da će datum 16. prosinca biti proglašen Danom hrvatskih branitelja Istre“
Činjenica je da je zahvaljujući smirenosti, strpljivosti i taktike izbjegavanja sukoba tada predsjednik Skupštine općine Pula, Luciano Delbianco središnja osoba koja je najzaslužnija za miran odlazak JNA iz Pule.
Svakako želim istaknuti da je pored Delbianca veliku ulogu imao i tadašnji predsjedmik Kriznog štaba Igor Štoković , admiral Barović , načelnik policijske uprave Branko Kijurko i mnogi drugi.
Iza Delbianca i Štokovića ostala je nezaboravna i trajna istarska „ himna“ Samo anđeli znaju kako je u raju“ koju su izveli kao trio KRAVATE u Areni 1994.godine Luciano Delbianco, Igor Štoković i Denis Mikolić.
Lili Benčik/hrvatskepravice
