By O akademiku Ivanu Gutmanu pisao sam u knjizi:
- Pečarić,Ruski znanstvenik u RH, Dragovoljac.com, 2020.
Naime, tada sam doznao za istraživanja o najutjecajnijim znanstvenicima u svijetu sa Sveučilišta Stanford u Kaliforniji (SAD). Javljeno mi je da sam po broju radova ispred svih znanstvenika iz Hrvatske koji su na toj listi, ali se mene vodi kao ruskog znanstvenika. S druge strane po tom istraživanju na tim listama je među srpskim znanstvenicima bio prvi akademik Ivan Gutman koji je Hrvat.
I na najnovijim listama za prošlu godinu stvar je ista:
Prema tim istraživanjima ja sam po broju objavljenih radova na 2289. mjestu njihove liste za cijelu karijeru od 195605 svjetskih znanstvenika, a prvi iz RH pok. akademik Nenad Trinajstić je 14537. Na njihovoj listi za zadnju godinu koja ima 200409 znanstvenika, a ja sam po broju objavljenih radova na 2194. mjestu, a prvi iz RH pok. akademik Trinajstić je 14538.
Po tim istraživanjima Gutman je po broju objavljenih radova na 1282. mjestu njihove liste za cijelu karijeru, a slijedeći iz Srbije je 17595. Na njihovoj listi za zadnju godinu Gutman le po broju objavljenih radova na 1237. mjestu, a slijedeći iz Srbije je 16178.
Puno je sličnosti koje nas povezuju. Gutman je rođen 2. 9. 1947., a službeni datum mog rođenja je 2. 9. 1948. On je rođen u Somboru u Vojvodini koja je danas u Srbiji, a bila je dio Austro-Ugarske Monarhije, a ja u Kotoru u Boki kotorskoj koja je danas dio Crne Gore, a isto je bila dio Austro-Ugarske Monarhije.
I Gutman i ja smo radili i u Srbiji i u Hrvatskoj. O mom radu u Beogradu pisao sam u članku koji se i danas može naći na Internetu:
https://kamenjar.com/ekskluzivno-akademik-pecaric-moj-zivot-u-beogradu/
Iz Životopisa Ivana Gutmana možemo vidjeti i slijedeće:
Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Somboru. Na kemijsku grupu Prirodoslovno–matematičkog fakulteta u Beogradu upisao se 1966. Diplomirao je godine 1970. sa srednjom ocjenom 10,0. Nakon toga je kraće vrijeme radio kao honorarni asistent na Prirodoslovno–matematičkom fakultetu u Beogradu. Od 1971. do 1977. godine bio je član Grupe za teorijsku kemiju Instituta “Ruđer Bošković” u Zagrebu, gdje je bio asistent–pripravnik, asistent i viši asistent. Godine 1973. je magistrirao na Sveučilištu u Zagrebu iz oblasti teorijske organske kemije. Iste godine stekao je doktorat kemijskih znanosti, obranivši na Prirodoslovno–matematičkom
fakultetu u Zagrebu disertaciju pod naslovom “Istraživanja topoloških svojstava konjugiranih ugljikovodika”. Izradom doktorata rukovodio je Nenad Trinajstić. Od 1977. do 2012. radio je na Prirodoslovno–matematičkom fakultetu Sveučilišta u Kragujevcu, gdje je bio zaposlen kao nastavnik za predmet Fizikalna kemija. Bio je docent i izvanredni profesor, a za redovitog profesora izabran je godine 1984. Nakon odlaska u mirovinu, od listopada 2012. je emeritus profesor na istom fakultetu (…) Na Prirodoslovno– matematičkom fakultetu u Kragujevcu organizirao je stalni seminar “Matematičke metode u kemiji” koji je aktivno i bez prekida radio od proljeća 1981. do proljeća 2006. godine i na kome je održano preko 1000 predavanja. Od 1975. je član Matematičkog instituta SANU u Beogradu. Godine 1981. stekao je i doktorat matematičkih znanosti, obranivši na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu disertaciju pod naslovom “Prilog spektralnoj teoriji stabala”. Izradom doktorata rukovodio
je Dragoš Cvetković.
Od 1988. je član Srpske akademije nauka i umetnosti (redoviti član od 1997).
Gutmanov mentor za doktorat iz Kemije bio je moj prijatelj akademik Nenad Trinajstić koga sam već spomenuo u svezi s listama iz Stanforda. O svom prijatelju Trini s kojim sam bio u HAZU u istom razredu napisao sam knjigu:
- Pečarić,Akademik Nenad Trinajstić, Portaldragovoljac.com, 2021.:
http://www.dragovoljac.com/images/minifp/trinajstic.pdf
Trina s matematičarima redovitim članovima HAZU
Doktorat iz matematike, kao i ja, Gutman je obranio na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu. Mentor mu je bio akademik Dragoš Cvetković
U spomenutom članku o mom boravku u Beogradu govorio sam i o akademiku Cvetkoviću:
Lacković je napisao prigovor na njihov referat, a Komisija ga je pozvala da javno iznese svoje primjedbe. Počeo je tako što je tražio da mu ja ne odgovaram jer je on pisao prigovor na izvješće Komisije, ali Komisija je znala da je bolje da mu odgovorim ja. I odgovorio sam. Ukazao sam na cijeli niz matematičkih bedastoća (na primjer ponovio je i one s drugog predavanja), a u jednom momentu sam ponovio što je on rekao i pitao ga:
– Jeste li to tvrdili?
– Jesam!
– Pa to je obična glupost. Evo Vam kreda i dokažite to.
– Pa to je lako – reče i krene pisati. Napisao je jedan red i stane. Valjda je shvatio da to što tvrdi nije točno. Poslao sam ga u klupu riječima:
– Kolega Lackoviću, matematika Vam se ne čita kao književnost. Uvijek morate imati olovku u ruci i provjeriti ono što mislite da vrijedi.
Posebno mi je bila zanimljivo reagiranje profesora (kasnije i akademika) Cvetkovića. Naime, kada sam jednostavnim primjerima pokazao ništavnost Lackovićeve tvrdnje kako moje poboljšanje Levinsonove nejednaosti zapravo nije nikakvo poboljšanje, Cvetković se uhvatio rukama za glavu.
Lacković je bio potpuno ismijan, ali ostalo je glasovanje na Vijeću. Kvorum je bio “tanak”, a njegovi su svi došli. Ipak sam “prošao”.
(…)
Dana 18. srpnja 1985. profesor Mitrinović mi je napisao:
“Cvetković je bio kod mene i rekao mi je da su na E. F. dali prijedlog za Kocića i Labana iz kadrovskih razloga, jer E. F. nema mjesta za novog. Cvetković je pun hvala za Tebe. Kazao je Komisiji: ‘Pečarić je za 18 mjeseci objavio 36 radova u inozemstvu, a mi svi zajedno to nismo učinili. To je svojevrstan fenomen.’ On se nada i to im je kazao da će ovaj izbor doći do tiska. Borit ćemo se. Mislim i ja.”
Radi se o Dragošu Cvetkoviću o čijem hvatanju glave rukama sam već pisao. On je jedan od onih koji su završili ETF. Bio je i prvi takav koji je kasnije postao akademik SANU (moj suradnik Milovanović je drugi). Nije me to iznenadilo. Jasan mi je bio i zaključak, jer po tadašnjim zakonima kada bi primili mene, Laban bi ostao na mjestu asistenta ETF-a, dakle imali bi čovjeka više. Iako su po zakonu morali rangirati kandidate oni su, na Cvetkovićevo inzistiranje, to i napisali u zaključku referata:
“Na osnovu izloženog i na osnovu kadrovskog plana i potreba Elektrotehničkog fakulteta predlažemo …”
Napisao sam prigovor na njihov referat. Mitrinović mi je pričao kako mu je jedan kolega s ETF-a rekao kako sam sigurno našao najbolje odvjetnike u Beogradu kad sam imao takav prigovor, na što mu je Mitrinović rekao:
– Ne, to Vam je pisao Pečarić. Znate on Vam je matematičar, pa mu za to i ne treba odvjetnik.
O svom radu u Zagrebu kolega Gutman mi je napisao:
Moj odlazak iz Zagreba:
U ovo vrijeme bio sam oženjen i dobio dvoje djece. Od plaće koju sam imao u Institutu “Ruđer Bošković” nismo mogli preživjeti. Zato sam dodatno radio razne stvari. Neka bude zabilježeno da sam (kao doktor znanosti) radio kao “vunbacitelj” (redar) na plesnim večerima. Posao koju sam radio u Ruđeru bilo je nešto najbolje i najljepše što sam ikada imao, nešto o čemu sam cijelog života sanjao. Ali smo bukvalno gladovali.
Zabilježite: Supruga mi je pored moje, čuvala još jednu djevojčicu. Majka te djevojčice je davala hranu za nju, što je
jela i moja kćerka. Kada je ostalo, to bismo pojeli supruga i ja.
Odlučio sam da ostanem na Ruđeru dok ne doktoriram, a da
onda odem. Pratio sam natječaje, sa unaprijed pripremljenim
materijalima za natjecanje. Majka mi je pronašla oglas za
docenta u Kragujevcu. Javio sam se. Ostalo se zna.
Kao asistent u Beogradu imao sam sličnu situaciju kao i Gutman u Zagrebu, a nije se puno promijenilo ni kada sam došao u Zagrebu što sam spomenuo u nedavnom tekstu: ‘PROFESOR RADI DO 76. GODINE? DAJTE, MILI BRATE, DA VIŠE NETKO OD MLAĐIH KRENE NAPRIJED!‘:
To sam naučio još kada sam došao sa ženom i tri kćerke u Zagreb. Nas petoro je teško izlazilo na kraj s jednom plaćom. Ali imali su pravilnik kojim se plaćalo za objavljene znanstvene radove. Kada su to vidjeli koliki dio odlazi na moje radove krenula je izmjena pravilnika, a meni je rečeno: Tebi je Bog dao talent, pa neka Ti Bog i plati!
Znao sam da se kolega Gutman pokušao vratiti u Hrvatsku, pa sam ga pitao i o tome. Napisao mi je:
Pokušao sam preći u Osijek. Išao sam tamo na razgovor. Na žalost, to je bilo neposredno prije izbijanja rata (još je bila SFRJ). Kasnije je to postalo nemoguće. Jedan od motiva za Osijek je bio da bih mogao ujutro krenuti biciklom u Sombor, i stici tamo na ručak (kod moje majke).
I tako sam ja u RH, ali sam zaključno s ovom godinom na listama Sveučilišta u Stanfordu član moskovskog sveučilišta RUDN (prestao sam tu suradnju poslije agresije Rusije na Ukrajinu), pa u RH nitko ne spominje mene u svezi s tim listama, dok se o Gutmanu pišu članci u svezi s tim pa kažu:
Veliki uspeh za malu Srbiju
Ja sam prestao potpisivati Zagrebačko sveučilište zbog reizbora rektora Damira Borasa što sam smatrao sramotom tog sveučilišta koje je bilo među 500 najboljih sveučilišta na svijetu. Na najnovijoj listi Zagrebačko sveučilište je na poziciji 1200. – 1500., a Univerzitet u Kragujevcu 500. – 600. i bolje je rangirano od svih drugih sveučilišta bivše države.
Josip Pečarić
