By Čudna su vremena u kojima živimo, ali kad malo promislimo, sva su vremena bila čudna na svoj način, jer promjene su neumitna činjenica, i samo je pitanje koliko ih mi prepoznajemo, koliko te promjene prihvaćamo i kako im se prilagođavamo. Svijet svakim danom ostvaruje razvoj, a na tom putu razvoja nerijetko se dogodi neki nepovoljni događaj, a sve poradi nepoštivanja pravila života. Tako je sa ekologijom, pa imamo globalno zatopljenje, oluje, poplave i druge nepovoljne prirodne događaje, jer se i sama zemlja/priroda buni i traži pozitivan odnos prema njoj, kako bi svi skupa u miru živjeli. Eto, dogodio se i koronavirus, iza kojeg zasigurno stoji ljudski nemar, a tako je i sa društvenim događanjima. Kao što priroda reagira na loš odnos prema njoj tako i ljudi reagiraju na loše odnose u društvu, a to se posebno odnosi na relaciju narod-država. Sve što se ne provodi na primjereno dobar način uvijek rezultira problemima, a zataškavati probleme znači samo jedno, gomilati ih dok jednom ne eksplodiraju te ih je tada teško i mučno rješavati.
Dobrota, pozitivnost, kultura mira i ljubavi za čovjeka, odraz je osobne, ali i društvene kvalitete i zdravlja, a ono je tako daleko, a tako blizu. Daleko je jer smo skloni najprije rušiti staro, a da nismo izgradili adekvatne uvjete za novo, a blizu je jer ona temeljna mudrost za zdrav život na zemlji davno je izrečena u Bibliji, ali ne samo u Bibliji, nego i u društveno-vjerskim izvorima svih uljuđenih religija i kultura svijeta. Nažalost ljudi to zanemaruju. Tu činjenicu potvrđuje i Vatikan koji shvaća snagu zajedništva pa poziva na međuvjerski dijalog i vjersko približavanje uz uvažavanje razlika, a koje zatim postaju teme novih analiza, razgovora i boljeg međuljudskog povezivanja. Kada su u pitanju država i međuljudski odnosi u njoj, temeljne premise i nadalje su iste, iste u smislu postavljanja pozitivnih temelja, ali realnost tih odnosa odvodi nas na onu grubu stvarnost koja je snažno izražena u zajednicama i državama koje nisu stabilne, a ni dovoljno velike, države i ekonomije u tranziciji. Rekli bi „velika riba jede malu ribu“ ili pak još primjerenije, živimo na način da „jedan ispipava drugoga kako bi ga namagarčio“, a to potvrđuje onu staru „um caruje, a snaga klade valja“. Ima tih mudrih izreka pravo mnoštvo koje bi mogli koristiti za naše hrvatske probleme nacionalne tranzicije. Odnosno, ono što pokušavam reći i istaknuti je značaj znanja u srazu dvaju ili više politika i interesa koje se sučeljavaju na nekom prostoru, prostoru jednog naroda i države. I sad, kad povežete uvjet dobrote i pozitivnosti kao temeljni princip življenja, pa tome dodamo način življenja u kojem jedan ispipava slabosti drugog da ga može iskoristiti za svoje ciljeve, onda možemo zaključiti da je znanje jedno od osnovnih oružja, ali i znanje traži ostale oblike potpore da dođe do izražaja. Posebno u periodima kada čovjek, pa tako i država, nije stabilna ni dovoljno jaka, nego je bremenita neriješenim problemima, ona postaje lak plijen svakojakih hijena koje se počnu javljati na društvenoj i političkoj sceni. Pa da objasnimo taj fenomen.
Eto, s tim u svezi Srbi su si dali truda prevesti Ustav Republike Hrvatske na ćirilicu, uz komentarom: „da bi se bre bolje razumeli“. Zanimljiv pokušaj jedne manjine u Hrvatskoj, pa se pitam da li će sad uslijediti Ustav Hrvatske na talijanskom jeziku, pa mađarskom, pa češkom, pa ruskom,,, i tko zna što još možemo očekivati od manjina. Ali o čemu se tu radi? Da bi odgovorili na to pitanje moramo se vratiti malo u prošlost, jer nije to prvi ispad jedne manjine u Hrvatskoj,,, stara je to stvar. Dakle, ako malo pročeprkamo po povijesti Kraljevine Hrvatske, posebno one „trojedne“, kada se, barem u smislu hrvatske narodnosti, Hrvatska oblikovala i stabilizirala, pitanje manjina počelo se javljati u sve agresivnijem obliku. Poznamo da su brojne manjine živjele i žive u Hrvatskoj, posve jednako kao i u svim državama Europe i svijeta, dakle, nije Hrvatska u tome drugačija od ikoga. Srpska manjina, kako je danas nazivamo, imala je i sela u kojima su pravoslavci bili značajnije prisutni, ali isto kao što su i sve druge manjine u nekim dijelovima Hrvatske značajnije prisutne. Povijest nas uči da kad država slabi, kojekakvi interesi postaju aktualni, i to baš sliči kao kad slabu ili ranjenu životinju okruže hijene spremne rastrgati je. Slabost je opasna, jer dodiruje smrt, a oblici iskazivanja slabosti mnogostruki su, dakle opasni. Svaka država ima svoje temelje, kao što su primjerice, nacionalna svijest i jedinstvo, vjera većinskog stanovništva i vjerske slobode manjine, jasan ekonomski i politički sustav, ali i drugo. Dakle, koliko mi je poznato, prvi zahtjev za konstitutivnost Srba u Hrvatskoj pojavio se početkom 20. stoljeća, kad je grupa hrvatskih političara, 1905. pokrenula tzv. politiku »novog kursa«. Ta je politika predviđala okupljanje svih oporbenih stranaka, kako Srba u Hrvatskoj i Dalmaciji, tako i Mađara u Ugarskoj i Talijana u Monarhiji. Prividni cilj te politike bio je otpor Habsburškoj monarhiji, a koji je počeo u vremenu jačanja ideje o sveslavenskom jugo-jedinstvu, koje je 1867. izraženo u Hrvatskom Saboru, ali Srbi su imali drugi cilj, „Veliku Srbiju“. Kada su hrvatski političari Franjo Supilo i Ante Trumbić objavili Riječku rezoluciju potkraj 1905., srpski su političari vidjeli pogodan trenutak pa su u Zadru objavili svoju Zadarsku rezoluciju. Tom rezolucijom Srbi u Hrvatskoj podržavaju politiku „novog kursa“, ali zahtijevaju priznanje Srba kao konstitutivnog naroda u Hrvatskoj. U stvari, taj je kurs vodio prema Beogradu, dakle, projekt „Velika Srbija” stari je projekt i provodio se na svim područjima, a bio je usmjeren prvenstveno na Hrvatsku. Nastavak te priče znamo, pa tada na političkoj sceni nastaje Hrvatsko-srpska koalicija, koja dobiva većinu na izborima (1906.). Najuglednija ličnost Koalicije bio je Hrvat, Frano Supilo, ali njega je vještom i lukavom politikom potisnuo hrvatski Srbin Svetozar Pribićević, koji radi u suradnji sa Srbijanskom vladom u Beogradu te usmjerava Koaliciju prema zajedničkoj državi sa Srbijom u projektu „Velika Srbija”. U tome je i uspio 1918., kroz Državu SHS, ali ipak konstitutivnost Srba u Hrvatskoj nije prošla. Nešto ranije dogodio se jedan drugi, ne baš poznat, pokušaj jezične „okupacije“ Hrvatske. Bio je to pokušaj Vuka Karadžića koji je unatoč svojoj ne baš dičnoj inteligenciji uspio „preveslati“ hrvatskog bana Ivana Mažuranića, koji se priklonio Vuku u projektu „svi Slaveni jedan jezik“. Dakle, potaknuto otporom protiv Austrije, 1850. dogodio se sporazum Bečki književni dogovor, koji je bio sporazum pod nazivom „Sporazum južnoslavenskih književnika”, a kojim je udaren temelj zajedničkom tzv. „srpskohrvatskom” jeziku. Taj je dokument sa srpske strane potpisao Vuk Karadžić, a sa hrvatske Ivan Mažuranić. Sporazum je, hvala Bogu, izazvao burnu reakciju svih krugova u Hrvatskoj, jer to je bio pokušaj realizacije srpskih ciljeva na štetu hrvatskih, što su shvatili hrvatski književnici i nastavnici te su mu se suprotstavili u primjeni. Zanimljivo je da taj dokument ne spominje ni hrvatska povijest, a ni srpska. Razlog tome je sram Hrvata tog naivnog čina našeg bana Ivana Mažuranića, a Srbi se srame zbog svog neuspjeha. Baš zanimljivo! O srpskom jeziku u Državi SHS i otporima Hrvata sve do 1945. ne treba ni govoriti, jer znamo, a onda je došla Jugoslavija. Hrvatsko-srpsko pitanje i nadalje je ostalo kao „vrući krumpir“, ali politika komunističke Jugoslavije zadovoljavala je zahtjeve Srba na poseban način. Eto, sjećam se da smo u školi u predmeti „hrvatsko-srpski jezik“ jednu zadaću pisali na latinicu, a drugu na ćirilicu. Ratni brodovi JRMa imali su registracije na ćirilici, kao primjerice patrolni čamac „ПЧ37“, umjesto „PČ37“. Sjećam se da su nam partijski dužnosnici i šefovi u poduzećima (koji su morali biti članovi SKJ) govorili „pazi kako govoriš da ne povrijediš nacionalno svog druga Srbina“. Strah od hrvatske nacionalne svijesti bio je visoko izražen, a zahtjevi Srba za upravljanjem u Hrvatskoj bili su jasni. A iza svega toga bila je jugo-politika koja je imala za cilj iskorijeniti hrvatsku nacionalnu svijest, a da bi to uspjeli, umjesto konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, u Ustavu Socijalističke Republike Hrvatske iz 1947. Srbima je zajamčena ravnopravnost u Hrvatskoj. U svemu tome bio je uvjet da barem jedan dopredsjednik Hrvatskog sabora mora biti Srbin, čime se snažan utjecaj Srba u Hrvatskoj i formalno štitio. Tito je umro i 1974., a iste je godine donesen novi Ustav Socijalističke Republike Hrvatske koji je nacionalno pitanje u Hrvatskoj rješavao sukladno Ustavu SFRJ, pa se kaže: SRH je određena kao «nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda i država narodnosti koje u njoj žive». Ova je formulacija, vezano za srpsku manjinu, dovela do ustavno-političkih rasprava o njihovom pravu na konstitutivnost u Hrvatskoj. Dakle, u tom jugo-komunističkom sustavu sve su republike sačinjavale Jugoslaviju, a narod je, kao, bio jedan, (jugo)slavenski narod (tada se „slavenstvo“ isticalo, a sad znamo da je to bila laž) sa dva imena, Hrvati i Srbi. Pritom je ta dva imena trebalo ujediniti u nekakav tzv. Jugoslavenski narod, novi narod bez povijesti, dakle, izbrisati Hrvatsko ime i hrvatski narod. Tako se na prikriven način Srbima u Hrvatskoj osiguravala jednakopravnost, ali ipak ne i konstitutivnost. To su pitanje tadašnje jugo-srpske vlasti riješile na navedeni način, ne spominjući izravno konstitutivnost Srba u Hrvatskoj, jer su se ipak bojale bunta Hrvata. Tajne su službe zasigurno znale da je bunt Hrvata veoma izvjestan pa su kroz direktnu vlast zadovoljavali interese Srba u Hrvatskoj, te se konstitutivnost nije spominjala. O tome je mnogo pisao pok. dr. Zdravko Tomac, što ga je koštalo političke marginalizacije, ali dr. Tomac bio je primjer pametnog i kvalitetnog čovjeka, Hrvata. Slom Jugoslavije, i od 1990. Hrvatska kao suverena država, ponovno je probudila srpski zahtjev za konstitutivnost, što se pokazalo 1991. kada su pobunjeni Srbi nasilno pokušali formirati srpsku državu u srcu Hrvatske, Srpsku Krajinu. Dakle, te su formulacije Ustava SRH iz 1974. otvorile pitanje „imaju li Srbi u Hrvatskoj legitimno pravo na sve ono što znači konstitutivnost“. Došlo je do Domovinskog rata, Hrvatska je raskrstila sa komunističkom Jugoslavijom i svim aktima koji je za Jugoslaviju veži, usmjerila se prema Europskoj Uniji i obavezala se rješavati sva pitanja, pa i pitanja manjina, na način EUa. Time bi ova priča trebala biti završena, ali čini se kao da još uvijek nije.
Ali što je to konstitutivnost? Ako se pogleda rječnik, za taj se izraz može naći više pojmova koji ga obrazlažu. Prema rječniku, konstitutivan znači: onaj koji osniva, onaj koji je određen, bitan, važan, sastavan, regulativan, i slično. Dakle, jasno je da osim hrvatskog naroda u Hrvatskoj, nijedan drugi narod ne može, i ne smije, biti konstitutivan, jer ako bi se to dogodilo, taj neki drugi narod imao bi zakonsko pravo izdvojiti se iz Hrvatske i osamostaliti kao nova država. Bila bi to država u državi Hrvatskoj, a što bi tada bilo sa Hrvatskom, možemo lako pretpostaviti. Ta težnja da se Hrvatska rascjepka, osnovna je politička odrednica i povijesni cilj politike Srbije, kako nekada u 19. stoljeću, tako i danas. To je Srbija uspjela u BiH, pa vidimo kako izgleda taj „bosanski lonac“ i država. Isto je Srbija pokušala na Kosovu, ali Kosovari previše vole svoju državu pa tu konstitutivnost Srba neće proći.
Dakle, pojam konstitutivnosti važno je pravilno razumjeti, ali i znati njegovo povijesno postojanje u Hrvatskoj, kao i što bi to značili za Hrvatsku kad bi pristala na taj bezumni čin. Pa da bude jasno, kad bi neka manjina u Hrvatskoj bila priznata kao konstitutivan narod, onda, prvo, to više ne bi bila manjina nego narod, drugo, prava tog novog naroda u Hrvatskoj bila bi jednaka pravima hrvatskog naroda, što znači da sve političke i svekolike druge odluke trebaju biti donesene konsenzusom. Bez suglasnosti tog drugog naroda nijedna odluka u Hrvatskoj ne bi se mogla donijeti, a tada počinje trgovina i rastakanje Hrvatske. Istodobno, taj drugi konstitutivan narod imao bi pravo organizirati se kao zasebna država, pridružiti se drugim državama, a to bi značilo da je na taj način Hrvatska država rastočena, razbijena, i da Hrvat opet nije svoj na svome, a da ne govorim o svim daljnjim posljedicama. Dakle, najkraće rečeno, Hrvatske više ne bi bilo. Stoga, bližu prošlost vezanu za konstitutivnost, ne samo srpske, nego ijedne druge manjine u Hrvatskoj, barem unatrag stotinjak godina, dobro je znati, kako ne bi napravili greške iz prošlosti. Stoga je važno pitati se kako se danas u našoj Hrvatskoj, Hrvatskoj koju smo toliko čekali, uopće može nekažnjeno desiti ikakav zahtjev vezano za konstitutivnost neke manjine? Kako se može desiti da dok Hrvatska slavi Oluju, saborski zastupnik Hrvatske, gosp. Pupovac odlazi u Beograd i sa predsjednikom Srbije Vučićem i Dačićem slavi osudu „Oluje“, tugujući za izgubljenom „državom Srpskom Krajinom“ u srcu Hrvatskoj. Unatoč svega Pupovac je u Vladi Republike Hrvatske. Eh, ta hrvatska politika L ….
Sukladno tim nonsensima hrvatske politike, nije jasno kako može u Hrvatskoj, ili bilo kojoj građanskoj državi, postojati stranka druge države, i to države nedavnog agresora, Srbije. Zapitajmo se kako bi državne institucije reagirale kad bi, primjerice, u Londonu ili Poljskoj netko pokušao osnovati „Njemačku stranku“, ili pak u SAD „Sirijsku stranku“,,, naprosto suludo i nezamislivo. Evo, ako analiziramo primjerice Njemačku, statistika etničkih grupa u Njemačkoj, dakle manjina, donekle je slična Hrvatskoj. U Njemačkoj prema zadnjim izvješćima (https://www.worldatlas.com/articles/largest-ethnic-groups-in-germany.html) živi oko 83 milijuna stanovnika, od čega je 80% Nijemaca, pa slijede Turci sa 3,7%, pa Poljaci sa 1,9%, ali ako se poradi religije Turke spoji sa nekoliko grupa Srednjoistočne Afrike i Centralne Azije, postotak prelazi 5% (https://en.wikipedia.org/wiki/Demographics_of_Germany). U Hrvatskoj, prema zadnjem popisu iz 2011. žive 22 evidentirane nacionalne manjine, ali i još neke koje ne pripadaju nacionalnim manjinama. Pritom, Hrvatsku sačinjava 90,42% Hrvata, a zatim 4,36% Srba, pa 0,73% Bošnjaka, a ako se uzme u analizu jezik, onda hrvatski jezik kao svoj materinji prihvaća 95,6% građana, a srpski jezik prisutan je samo kod 1,23% građana Hrvatske. Stoga, kad vidimo službenu statistiku etničkih manjina u Hrvatskoj pa je usporedimo sa Njemačkom, pitamo se kako to da Turci ne traže svoju konstitutivnost u Njemačkoj kada ih sa sunarodnjacima srednjeg istoka ima skoro 4 milijuna, kao što je cijela Hrvatska. Odgovor je jasan. Njemačka je stabilna država, a svi koji su došli u Njemačku, tu su samo radi posla i boljeg života, tu rade i poštuju njemačku državu i kulturu koju dosljedno štiti njemačka policija, zakoni, i državni sustav i ne pada im na pamet takva glupost kao što je konstitutivnost. A kod nas?
Hrvatska sve temelji na zakonima, ima ih na tisuće, pa bi bilo zanimljivo čuti po kojem zakonu može postojati stranka nedavnog agresora u Hrvatskoj, i to države koja negira svoju agresiju na suverenu i međunarodno priznati Hrvatsku. Da, zakon to nije obuhvatio, a mi smo, kako volimo isticati, pravna država i sve je ok. Prava definicija cjelokupnog stanja u Hrvatskoj je „imamo pravnu državu, institucije po zakonima rade, a ništa ne funkcionira“. Zar to sve skupa nije kao u cirkusu?
Ali ovdje se otvara jedna druga priča koja pomaže shvatiti taj problem.
Ovdje se otvara pitanje kulture, stavova, mentaliteta, a nadasve znanja. Ako sve to stavimo u kontekst naše današnje teme, onda bi apostrofirali onu staru misao „kad te pokradu jednom, lopovi su krivi, kad te pokradu drugi put, teško je odrediti krivca, a kad ti se to desi treći put, sam si kriv, i neka te kradu kad si glup“. Dakle, ako poznamo hrvatsku povijest, znamo da se Hrvatima i Hrvatskoj dešavala prevara i agresija više puta, dakle sami smo krivi, pa se postavlja pitanje razloga! Zašto nam se to dešava? Hoćemo li prevaru opet dopustiti?
Hvala Bogu, sada imamo Hrvatsku državu, državu koju smo izborili svojom krvlju, ali je sada izbjegavamo urediti kao suverenu nacionalnu građansku državu. Svaka država odmah nakon rata piše svoju povijest i rješava sporna pitanja iz prošlosti. Tu su i druga pitanja koja su sve hrvatske vlade godinama izbjegavale, ali sad kao da je puklo treba riješiti puno toga. Svakako, tu je i pitanje manjina koje treba civilizirano riješiti, a postojanje niza kultura u Hrvatskoj treba shvatiti kao hrvatsko bogatstvo. Pritom treba razlikovati pitanja manjina od nacionalnog hrvatskog pitanja. Dakle, nacionalno pitanje znači čuvanje nacionalnog, hrvatskog, identiteta, pa Oluja samo znači potvrdu Hrvatske cjelovitosti. Nije to bio atak na nijednu manjinu, niti na ničiji kulturni identitet koji se stapa sa hrvatskim, nadopunjuje ga i nadograđuje, nego je Oluja bila suzbijanje rastakanja Hrvatske. Bez Oluje ne bi danas imali cjelovitu državu Hrvatsku, i zato svaka počast Oluji.
Dakle o čemu se tu radi? Tko može biti protiv Oluje?
Mi kao da zaboravljamo da je uspio pokušaj Srbije da u BIH uspostavi državu u državi, Republiku Srpsku, i rastoči državu BIH. Olujom u Hrvatskoj, Srbiji ta je nakana onemogućena, jer Srpska Krajina, sa Kninom i okolicom, bila je planirana kao srpska država u Hrvatskoj, dakle, bila je to ideja stare srpske politike. Ta je državna patvorina, Srpska Krajina, imala 200 tenkova i 40.000 naoružanih vojnika, a skica te države bila je prezentirana još 1990. Skica granica Srpske Krajine bila je 1990. postavljena na ulaz u Robnu kuću na željezničkom kolodvoru u Kninu tako da se jasno vidi (ja osobno vidio). Taj pokušaj formiranja nove srpske države u Hrvatskoj Oluja je onemogućila. To je znana istina, ali to je hrvatski kut viđenja. A što je sa viđenjem srpske politike? Osvjedočili smo se putem javih medija da se, promatrano sa pozicija srpskog predsjednika Vučića, pojam Srbije kao agresora ne smije koristiti u njegovoj prisutnosti. Zašto? Pa njegov je mentalni sklop i viđenje Hrvatske bitno drugačije nego je naše u Hrvatskoj, a što je najvažnije, sa njegovih pozicija gledanja on je u pravu. Zašto? Pa Vučić je lijepo rekao: „vašu priču o istoriji bre ja nikad neću prihvatiti“! Povijesno je poznata srpska manipulacija istinom, ali to se nas ne tiče. To je Vučićevo pravo, ali to mi Hrvati trebamo shvatiti, i zaista me čudi da se ponašamo kao da nam ta razlika u mentalnom sklopu uopće nije jasna. Čudno,,, a kao rezultat te nemušte hrvatske politike, primjerice, pitanje manjina, rješavamo kao i mnoga druga pitanja, pogrešno i neznalački. Pitanje manjina rješavamo stvaranjem kaosa u Hrvatskom Saboru, te politikom „ne talasaj“ pokušavamo prikriti neznanje dijeleći mjesta u Saboru strankama manjina kao da to nije naš Hrvatski Sabor. Sve ovo izgleda kao da je naš Sabor tržnica nesposobne hrvatske politike. Sramota.
Evo pogledajmo kako to izgleda i kako se druge države postavljaju prema pitanju manjina i kako ih pozicioniraju u svojim parlamentima. To pitanje već zabrinjava i samu EU, koja, posredstvom „Venecijanske komisije“ preporučuje da treba ukinuti posebne liste nacionalnih manjina u Hrvatskoj.
Ostaje samo pitati se „gospodo, vi političari koji nas vodite i upravljate Hrvatskom koju smo ratom izborili, kada će te početi učiti rješavati probleme i ponašati se sukladno zahtjevima EUa. Imamo predstavnike u EU koji primaju ogromne plaće, a mi kao da, ili ništa ne znamo, ili kao da smo pametniji od EU pa oni moraju od nas učiti“.
Osim problematike konstitutivnosti manjina u Hrvatskoj, nailazimo često i na pojam suživota kojim se, kao, poziva Srbe na suživot, jer kao što je netko jednom kazao (ne volim spominjat imena) „Srbi, ovo je i vaša država“. Ishitren i pomalo politički naivan poziv, pa stoga, kad smo sve ovo obrazložili, pitajmo se znaju li naši političari što je to konstitutivnost jedne manjine u nekoj državi, kao i što je to suživot. Moje je mišljenje da se suživot ostvaruje na način da manjine poštuju kulturu većinskog naroda i države u kojoj žive i rade, i to na uljuđen način što znači prihvatljivo za domaće stanovništvo. Pritom, kulturi domicilnog hrvatskog naroda pridružuju svoju kulturu na prihvatljiv način. Samo takav može biti suživot manjina u uljuđenim građanskim državama Europe, pa tako i u Hrvatskoj.
Što znači suživot? Obično se, u leksičkom smislu, pojmu suživot pridružuje neki pridjev, kao primjerice, miran suživot, mogući suživot, uspješan suživot, težak suživot… i slično. Dakle, pojam suživota vezan je za postojanje najmanje dva subjekta u suživotu, i to na način svekolikog zajedništva i ljubavi. Suživot, da bi bio moguć u pozitivnom smislu, uz sebe vezuje dvije stvari: (1) postojanje dvaju ili više različitih subjekata koji su usko povezani, kao i (2) pitanje, odnosno, postojanje njihove jednakopravnosti. Prema tome uz uvjet povezanosti životnog, kulturnog, radnog, vjerskog, razvojnog i svakog drugog obilježja jednog subjekta kojim se pridružuje drugom subjektu, temeljni je uvjet postojanje njihovih trajnih dobrih odnosa. U svemu tome tu se otvara pitanje njihove međusobne jednakopravnosti. Primjerice, može se reći žena i muškarac su jednakopravna bića, što znači da se priznaju njihove prirodne razlike, a uz to se te razlike između njih prihvaćaju te se razvija razumijevanje, uvažavanje, poštivanje, skladan odnos jednakopravnih partnera, i drugo, a onda i ljubav. Uvjet zajedničkog življenja subjekata u jednoj državi, u ovom slučaju u Hrvatskoj državi, svodi se na dva subjekta, hrvatski narod i manjine, a koje opet, pomalo nespretno, nazivamo nacionalne manjine, kao što su Talijani, Romi (bez nacije), Muslimani (vjerska pripadnost), Nijemci, Srbi, Mađari, Jugoslaveni (nepostojeće, ali službeno prisutno), i drugi. Ipak svi oni u Hrvatskoj danas imaju Domovnicu, ali su ipak manjina. Njihova su prava zajamčena Ustavom, ali i nadnacionalnim aktima Europske unije koji obvezuju Hrvatsku. Tu se otvara pitanje jednakopravnosti, koje bi ponovno dodirivalo konstitutivnost manjina, pa je jedini odgovor „nismo jednakopravni“. Hrvat je u Hrvatskoj svoj na svome, a manjine su dobrodošle sve dok ponašanjem, ili nečim drugim, ne vrijeđaju Hrvatsku državu i hrvatski narod, državu u kojoj žive i rade. Stoga je neprihvatljivo svako ponašanje koje vrijeđa tekovine Domovinskog rata, osjećaje Hrvata, katoličku Crkvu u Hrvata, a koja je neminovna sastavnica hrvatskog naroda, i slično. Dakle, suživot domicilnog stanovništva i manjina u Hrvatskoj, kao i u EUu, ostvaruje se na način da manjine poštuju kulturu većinskog naroda i države u kojoj žive i rade, i to na uljuđen način i prihvatljivo za domaće stanovništvo. Pritom pridružuju svoju kulturu hrvatskoj kulturi obogaćujući je. Samo takav može biti zajednički život manjina u uljuđenim građanskim državama Europe, pa tako i Hrvatske. Stoga pojam suživot nije primjeren, već zajednički život sa Hrvatima u Hrvatskoj.
Nažalost, Hrvatska se država, unatoč tisućama zakona, još uvijek nije u mnogočemu oblikovala pa ima mnogo „rupa“ što ugrožava mir i život hrvatskog naroda, kao i manjina u Hrvatskoj. U službenom sustavu/modelu odnosa prema doseljenicima i svima koji nisu Hrvati, zaboravljeno je da svi koji žele živjeti u Hrvatskoj, te za to imaju uvjete, moraju ispunjavati uvjet društvene integracije u hrvatsko nacionalno društvo, kao i u svim državama EUa. Osnovni zahtjev i smisao integracije sadržan je u opće prihvaćenom stavu da ne možete živjeti u drugoj državi i ponašati se kao u državi iz koje dolazite, odnosno, nametati svoju kulturu, vjeru, način razmišljanja i sve drugo domicilnom stanovništvu države u kojoj želiš živjeti. Primjerice, kada dođete u Njemačku te odlučite živjeti u Njemačkoj, morate pohađati tečaj, a zatim ispit društvene integracije, kao i poznavanje jezika, zakona i kulture njemačke države i naroda. Taj se uvjet koristi u EU za sve, a sad posebno za izbjeglice koji sa svojom kulturom dolaze u države EUa, što znači da se moraju integrirati u društvo u koje dolaze, a ne obratno. Stoga, ako se to shvati, treba sa oprezom koristiti pojam suživot, jer u Hrvatskoj, kao i u svim uljuđenim državama, postoji samo život u zajednici koja je već oblikovana i ne prihvaća nasilno preoblikovanje. Ono što je pritom važno je da manjine moraju prilagoditi svoj način života i ponašanja tako da ne narušavaju život domicilnog naroda, u našem slučaju, hrvatskog naroda. Dakle, preporučam, ne koristimo pojam suživota, jer on usmjerava na zajedničko življenje različitih subjekata posve ravnopravnih Hrvatima, u čemu Hrvatska postaje nekakav kampus različitih i nespojivih nacionalnih kultura, a to nije ono što želimo. Dakle, pojam SVOJ NA SVOME je pojam onoga što Hrvat želi u Hrvatskoj, a koji usmjerava na zakonitost koja glasi: „ako želiš živjeti u Hrvatskoj budi Hrvat ili se ponašaj sukladno hrvatskoj kulturi, voli Hrvatsku i hrvatski narod te mu se priključi, a vjeru i običaje u svom privatnom domu imaj koje hoćeš“. To ujedno daje odgovor na pitanje: „voliš li Hrvatsku, njenu kulturu i hrvatski narod, i prihvaćaš li je kao jedinu svoju državu, hrvatsku državu“. Dakle, kao što je rekao general Patton, a ja ću prilagoditi i reći „ako ne voliš, reci koliko to košta, pa ćemo te isplatiti i bježi odavde tamo gdje pripadaš i gdje se možeš ponašati kako hoćeš!“ Stoga, svim ljudima dobre volje koji se žele integrirati u hrvatsko društvo, a ne ga mijenjati, život u Hrvatskoj je otvoren, a ne suživot, a još manje konstitutivnost manjina. Svi su u Hrvatskoj dobrodošli ako će voljeti ovu državu, graditi je zajedno sa nama Hrvatima, a kada to ostvare osjetiti će u sebi da su svoj na svome, dakle, za to ne trebaju zakoni nego ljubav i rad. Hrvatski je narod dobar i strpljiv narod, ali nije glup.
Skipper
