By Nakon najnovijega Thompsonova koncerta u Vukovaru u istočnoj Hrvatskoj blizu granice s Vojvodinom na kojemu je bilo oko 120 000 ljudi, pretežito mladih valja to sročiti u svojevrsnu političku poruku da taj i istali mu slični koncerti nađu svoj puni smisao. Pa da vidimo o čemu se zapravo radi.
Drugo ili treće najčešće prezime u današnjoj Sloveniji je Horvat a među najčešćima su i Hruvat, Kruvat, Hrvatin i sl. Bela krajina je do 13 stoljeća bila sastavni dio Hrvatske. Prekmurje je bilo do 1918. sastavni dio Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva umjesto ‘Unutrašnje Austrije’ i Austrije kao ostatak današnje Slovenije. Između Pirana i Kopra u Istri do iza 1945. je bilo najviše Hrvata a Slovenaca ni za lijek. Ilirska Bistrica je zapravo Hrvatska Bistrica a Slovenska Bistrica je kod Maribora u južnoj Štajerskoj. U gradskoj općini Koper ili Capodistria iliti Kopar u Istri ima naselje Hrvatini nazvano po Hrvatima. Hrvatski narod u današnjoj Sloveniji je autohton i treba mu biti priznat status identičan tamošnjim Talijanima i Mađarima. I da hrvatski jezik u Beloj krajini, Prekmurju, istarskom dijelu Primorske i još jednoj tamošnjoj regiji povijesne Kranjske bude priznat službenim kao što je talijanski takvim priznat u istarskom dijelu Primorske te mađarski u Prekmurju. Hrvati trebaju biti priznati zasebnim nacionalnim entitetom i u Sjevernoj Makedoniji, Republici Kosovo također. Hrvati su u Talijanskoj Republici priznati kao jezični entitet ali to treba prerasti i u nacionalni. Jer ako su Slovenci, Talijani, Makedonci, Albanci priznati nacionalnim manjinama u Hrvatskoj ali i u Bosni i Hercegovini, Srbiji s AP Vojvodinom onda i Hrvati u Sloveniji, Sjevernoj Makedoniji, Kosovu i Talijanskoj Republici. Bez reciprociteta nema prosperiteta. Thompsonovi koncerti nas tome uče. I upravo nam ti isti Thompsonovi koncerti trebaju biti dodatni poticaj da poradimo na svemu tome do krajnje realizacije.
Odgovor na neke zavrzlame s drugima
Valja jasno reći da današnji Slovenci koji su umnogome zapravo Hrvati nemaju nikakva i to ama baš nikakva prava na svojatanje bilo kojeg dijela Hrvatske ili što je hrvatsko. Ali s druge pak strane, Hrvati i Hrvatska imaju povijesno pravo na pojedine dijelove današnje Slovenije kao što su Bela krajina i Prekmurje. Bela krajina je do 13 stoljeća bila sastavni dio Hrvatske. O tome svjedoči i pripadnost toga prostora Zagrebačkoj (nad)biskupiji. Tamo naša hrvatska Zagrebačka Nadbiskupija ima i danas brojna zemljišta u vlasništvu. Prekmurje je bilo od ranog srednjeg vijeka sastavni dio Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva umjesto ‘Unutrašnje Austrije’ unutar kojih je bilo oko 4/5 današnje Slovenije. Budući je istarski dio Primorske na zapadu današnje Slovenije bio još i nakon Drugog svjetskog rata naseljen uglavnom Hrvatima onda je to moglo biti pripojeno Hrvatskoj. I to stalno treba ponavljati. Isto se odnosi i na polaganje prava Hrvatske na Trst kao legitimni odgovor na iredentizam sa suprotne strane Jadrana. Ali Trst s okolicom je bio dio Austrije i kao takav predmet sporenja oko granica. Pa ako Italija ili netko od Talijana smatra da njima “treba” pripasti ili “pripada” nešto preko njihovih granica onda i Hrvatska i Hrvati mogu i trebaju imati isti stav samo u smjeru zapadne obale Jadrana. Štoviše, hrvatska strana ima ponavljati povijesno pravo Austrije na Lombardiju i sjeverni dio Apeninskog Poluotoka kao i cjelokupno područje nekadašnje Unutrašnje Austrije ili unutrašnjih austrijskih pokrajina unutar kojih su bile oko 4/5 današnje Slovenije. Poglavito se to odnosi na južnu Štajersku (mariborsku regiju) s dijelom JI Koruške (Dravograd, Obrežje na Koroškem i dr.). Radi se o cca 1/3 današnje Slovenije. Radi suzbijanja talijanskog iredentizma može se isticati jačanje Furlanije odn. autonomne pokrajine Julijska krajina prema Sloveniji. Julijska krajina bi bila politički zid između ostatka Italije i bivših jugoslavenskih republika Slovenije i Hrvatske. Južni Tirol (Alto Adige) identično Julijskoj krajini. Slično kao što bi to trebala biti Autonomna Pokrajina Vojvodina u vidu zaštite Hrvatske od velikosrpstva i agende ‘srpski svet’ tj. u više zemljopisnom smislu zaštićena od Srbije južno od Save i Dunava. Glede BiH, pretvaranje Unsko-sanskog kantona u zapadnom dijelu povijesne Turske Hrvatske (Bosanska krajina) u Zapadnobosanski kanton (Kanton/Županija Zapadna Bosna) te da se za manji bosansko-hercegovački entitet RS više koristi pojam ‘Sjeveroiatočna Bosna i Hercegovina’ također bitno otklanja ugroze za Hrvatsku te vrši atak na raznorazne majorizacije Hrvata u toj zemlji. Pa recimo otvoreno da rubni dijelovi današnje Mađarske također mogu dobiti stanoviti stupanj široke političko-teritorijalne autonomije u odnosu na Budimpeštu i upravo radi uloge “osigurača” od velikomađarskih stremljenja spram susjednih država koje su nekoć u većoj ili manjoj mjeri bile unutar ‘zemalja krune sv. Stjepana’ ili vezane s njima. Ali radilo se tada o Ugarskoj koja nije isto što i Mađarska. Svakako, prava tamošnjeg hrvatskog naroda mogu biti samo dizana na višu razinu i nikako drugačije. Prema tome, kako prilikom Thompsonovih koncerata svjedočimo stanovitoj hrvatskoj ‘renesansi’ tako bi trebalo i u političkom smislu ostvarivati hrvatsku ‘rekonkvistu’, tj. da Hrvatska i Hrvati zauzmu dolično mjesto među državama i nacijama. Mi težimo snažnoj Hrvatskoj 
umjesto “banana-republici”. Želimo Hrvate kao snažnu europsku naciju umjesto “bruxellskih konjušara”. Razumije se, hrvatski konstitutivni, državotvorni, suvereni i ustavotvorni narod je ‘ugaoni kamen’ uspješne hrvatske geopolitike i snage a hrvatski kantoni Hercegbosanska, Zapadnohercegovačka i Posavska županija s drugim većinskim hrvatskim dijelovima drugih kantona (Herceg-Bosna) u većem bh entitetu nam trebaju biti ‘u očima’ izjednačeni sa samom Republikom Hrvatskom. Tada dolazi spoj pjesma-djelo, stihovi-stvarnost, “Bojna Čavoglave-Prodorna politika”, ‘Za dom spremni’-‘Jaka Hrvatska-sigurna hrvatska Herceg-Bosna’, ‘mi smo braća svi-svi Hrvati jedna homogena nacija’, ‘stići će vas naša pravda-vašim zemljama što misliste našima’. Jer ako ne znaš što je bilo reći će ti Thompsonove pjesme i na drugačije načine ispjevane’.
Josip Žgela
