By U povodu 87 obljetnice njezinoga utemeljenja od 26 kolovoza 1939.
Prije 87 ljeta utanačenjem sporazuma Cvetković-Maček nastade nam naša Banovina Hrvatska. Taj akt je bio značajan korak u rješavanju hrvatskog nacionalnog pitanja u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji pod žezlom karađorđevića. Jasno uz brojne manjkavosti i nedorečenosti no uzevši u cjelini ipak vrlo pozitivan događaj za Hrvate. Govoreći o Banovini Hrvatskoj valja nam imati na umu da je podjelom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca na 33 oblasti zajedno sa Srbijom, Bosnom i Hercegovinom, “Slovenačkom”, i Hrvatska s Slavonijom i Dalmacijom otišla u povijest. Crna Gora je svoje utrnuće doživjela koju godinu ranije, točnije 26.12.1918. tzv. Velikom Podgoričkom Skupštinom. Vojvodina iste godine također. Prekinute su im niti državnosti. Država je postala unitarna. S proklamiranim jedinstvom triju plemena jednog a ipak troimenog naroda. I zlokobnom njihovom “srpskom” Pravoslavnom Crkvom jedne im ujedinjene Kraljevine troimene. Službeni jezik ‘srpsko-hrvatsko-slovenački’. Jedan troimeni jezik. Hrvatska Republikanska Seljačka Stranka se oštro tome svemu protivila. No bezuspješno. Centralizam je bio prejak. Hrvatska je od 1922. pa do pred kraj kolovoza 1939. bila na nivou neformalne regije. A ostale bivše administrativne jedinice prijespomenute i nakon toga nadnevka. No, budući aktivne skupine hrvatskih pravaša (članovi i simpatizeri HSP i njezinih podskupina ‘Hrvatski Domobran’ i ‘Savez Hrvatske Pravaške Revolucionarne Omladine’ zabranjenih šestosiječanjskom diktaturom od 1929.) koje uzeše stoljećima staro i časno hrvatsko ime ‘ustaše’ a najviše poznatih pod imenom ‘frankovci’ pružahu kako u emigraciji tako i Domovini otpor moglo se razaznati da Hrvati ne odustaju. Velebitski ustanak jasno objelodani istinitost riječi Svetozara Pribičevića ‘da će se prije Velebit srušiti u more no se Hrvati odreći svoga imena i nacionalnog identiteta’. Jasno te riječi su izrečene u prenesenom smislu riječi ali ipak suštinski istinite. Svi ti događaji potakoše i ‘aktivnu’ HSS u ‘službenoj zabranjenosti’ da jače poradi na rješavanju hrvatskog pitanja. Pogotovo jer su i komunisti pozdravili ‘Velebitski ustanak’ ljeta Gospodnjega 1932. u režiji hrvatskih frankovaca. Vladko Maček je vrlo dobro prosudio stvari mada mu nažalost opcija samostalne Hrvatske nije bila u ‘vidnom polju’. U drugoj polovici tridesetih godina prošlog stoljeća već su se osjećali ‘zvuci ratnih truba’. To je i potaklo britanske strukture na nagovor povezivanja službenog Beograda kako bi on odobrovoljen sklopio sporazum s Hrvatima. Jer nije trebalo pružiti priliku silama Osovine. Beograd je na to nevoljko pristao i na kraju toga puta se rodila Banovina Hrvatska. S vrlo visokim stupnjem samouprave i praktično polunezavisne od ostatka Jugoslavije. Na čelu s banom, Saborom i Banskim stolom (Vladom). Ustrojene su Hrvatska Seljačka i Građanska Zaštita. Jedna za ruralne a druga za urbane sredine. U sastav Banovine Hrvatske ušle su dotadašnja Savska i Primorska Banovina te kotarevi Šid i Ilok iz Dunavke, Derventa, Gradačac i Brčko iz Drinske, Travnik i Fojnica (Vrbaska) te Dubrovnik izdvojen iz Zetske Banovine. Njih ukupno 8 kotareva. Tako okupljena Banovina Hrvatska je obuhvatila površinu kopna otprilike od 66 000km/2. Uz morsku obalu od Rječine na Z do ulaza u Boku kotorsku na I te sve otoke, otočiće, grebene i hridi s odgovarajućim morskim akvatorijem osim onoga što je službeni Beograd predao pod vlast službenoga Rima ugovorom iz Rapalla 12.11.1920. (Istra, Cres, Lošinj, Unije, Susak, Zadar, Lastovo, Palagruža). Tim ugovorom je Italiji predan dio Kranjske, Gorička te dio Istre između Pirana i Kopra uz dodatak Trsta, Milja (Muggia) i Doline (San Doligo della Valle). Zadnja dva naselja su također u Istri. Ukratko rečeno, “Primorska” na zapadu današnje Slovenije koja čini cca 23% njezine ukupne površine je postala dijelom Italije koju ova i dan-danas svojata. Banovina Hrvatska je današnjim rječnikom obuhvatila veći dio današnje Republike Hrvatske, pretežiti dio Herceg-Bosne (većinski hrvatski kantoni, gradovi i općine u Federaciji tj. većem bh entitetu), druge dijelove aktualne BiH poput Bugojna, Travnika, Fojnice, Gradačca, Dervente, Brčko Distrikta ali i djelomično istočni Srijem s Šidom u Autonomnoj Pokrajini Vojvodina.
Usporedbe onda i danas
Banovina Hrvatska je površinom kopna bila veća od današnje Republike Hrvatske (koju neki zovu i “zavnohovskom” ili “avnojevskom”) za otprilike 10 000km/2. To odgovara današnjoj Republici Kosovo. I zanimljivo je kao i tragikomično kako ljevica u Hrvatskoj ističe širenje granica Hrvatske prema Z ali prešućuje povlačenje istih s I i JI. Prema tome, ljevica u Hrvatskoj ne iznosi povijesne istine o hrvatskim granicama nego jednostranu projugoslavensku komunističku propagandu zaodjenutu povijesnom “istinom”. A da ne govorimo o NDH ili Kraljevini Hrvatskoj (Zemlje krune kralja Zvonimira) od 21.10.1918.!
Svakako, s povijesne distance možemo slobodno reći da je Banovina Hrvatska bila most prema kasnijim Hrvatskama bilo onima samostalnima bilo onoj u Drugoj Jugoslaviji ali i tome da je i BiH bila hrvatska također u svojevrsnoj ‘trodiobi’ u jedinstvenosti. Banovina Hrvatska ostaje trajni spomen i zalog svih Hrvatica i Hrvata a osobito onih na prostorima koji pokrivaše ista ta banovinska Hrvatska uz dodatke na zapadnim stranama. Banovina Hrvatska nam daje za pravo govoriti o ‘hrvatskim zemljama’ kao adekvatnom hrvatskom odgovoru na suvremene izazove poput agende ‘srpski svet’ ali i “velike Mađarske predtrianonske’, ‘panturskog svijeta’, “prirodne Albanije”, “velike Slovenije”, “ruskog sveta”, “velike Bugarske” i sl. To ne treba shvatiti kao hrvatski “imperijalizam” nego hrvanje u toj političkoj šahovskoj igri. Ako neki smatraju da Sandžak treba biti jedno s Bosnom i Hercegovinom onda je sasvim razumno tvrditi da u tom slučaju Herceg-Bosna je prirodni dio Hrvatske. Tome nas uči i Banovina Hrvatska koja je čak imala nešto zapadnije granicu prema ‘deželi’. Banovina Hrvatska nam pomaže na nov način shvaćati geopolitičko promišljanje i pozicioniranje u Hrvata umjesto robovanja starim ‘jugoslavenskim klišeima uglavnom na hrvatsku štetu’.
Stoga, idemo dalje u bolje sutra noseći u srcu Banovinu Hrvatsku. Banovina Hrvatska treba biti trajni predmet naših promišljanja, razgovora i djelovanja. Banovina Hrvatska kao svojevrsni ‘smjerokaz’ politike u Hrvata.
P.S. Glede opravdanosti pojma ‘hrvatske zemlje’ za sveukupne povijesne i etničke hrvatske prostore s bilo kojih strana aktualnodržavnih granica valja u prilog toj opravdanosti spomenuti sljedeće primjere među kojima su i izjava predsjednice općine Bujanovac gđe Sinani prilikom službenoga posjeta predsjednika Albanije Srbiji i njegova boravka u većinskim albanskim općinama “centralne” Srbije koja glasi ‘Preševska dolina je dio albanskog svijeta’. To je prošlo bez reakcija službenog Beograda koji ima očito dvostruka mjerila za vlastito područje od područja drugih država. Primjer koji opravdava ‘hrvatske zemlje’ je i onaj Bugarske koja bivše kotareve (srezove) Pirot i Vranje s dodacima općina Dimitrovgrad (Caribrod) te Bosilegrad u ‘užoj’ Srbiji smatra bugarskima službeno ih označavajući terminom ‘zapadni krajevi’ jer se nalaze zapadnije od današnje bugarsko-srbijanske granice, dakle van okvira sadašnjih granica bugarske države. Drugim riječima, sav onaj prostor koji je kapitulacijom Kraljevine Jugoslavije 1941. došao pod kontrolu Bugarske a koji je u okviru aktualnih srbijanskih granica službena Sofija drži bugarskima. Zato i koristi termin za taj teritorij ‘zapadni krajevi’ jasno dajući do znanja da u konačnici ne odustaje od suvereniteta nad njim unatoč tome što službeno ‘priznaje’ sadašnju graničnu crtu sa Srbijom. Analogno tome imamo slučaj da u Mađarskoj područje Bačke i Banata u Vojvodini zovu ‘Delvidek’. U prijevodu ‘Južni kraj’. Jasno iz pozicije Mađarske a ne Srbije. I poziva se na ‘veliku Bugarsku’ od mira u San Stefanu (5 ožujka 1878., prije Berlinskog kongresa) unutar koje je bilo područje Pirota i Vranja ali i većeg dijela današnje Sjeverne Makedonije te nekih sjevernih područja današnje Grčke. A ista ta Bugarska je još 6 godina prije Hrvatske postala punopravna članica EU. Bruxelles sve to zna i šuti. Službeni Beograd se pomirio s ‘takvim’ ponašanjem Bugarske odn. ‘istočnog susjeda’ i ne ‘arlauče’ ništa. Ali zato prema zapadnijim susjednim državama nije baš tako. Zašto? Očito jer nije naišao na dovoljno ‘tvrde’ susjede. Pa hajdemo da Hrvatska bude iznimka u tom pogledu. A većinski hrvatska Herceg-Bosna (hrvatski kantoni, gradovi i općine u većem bh entitetu u BiH) malo više da bude sličnija jednom Sandžaku (bivši Novopazarski sandžak u Srbiji i Crnoj Gori s većinskim Bošnjacima i Muslimanima muslimanske vjere) ili Preševskoj dolini (općine Bujanovac, Preševo i Medveđa u južnom dijelu “središnje” Srbije na granici s Republikom Kosovo a koje su se proglasile ‘Zajednicom albanskih općina’). Jer doista drugoga puta nema. Riječi potkrijepljene primjerima jače svjedoče od samih riječi a pogotovo jače od šutnje s hrvatske strane koja je u ovakvim slučajevima besramno sramna.
Josip Žgela
