By Zadnjih par dana pa i tjedna gledam i slušam što pričaju svi oni koji žele nakon 05.07. biti zastupnici i zastupnice u Hrvatskom saboru i ne mogu a da neprimjetim, da se nitko nije sjetio (osim jednog bivšeg saborskog zastupnika) hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata, nitko se nije sjetio majki i očeva stradale i poginule djece, nitko se nije sjetio reći nešto o problemima i teškoćama s kojima se svakodnevno bore civili stradali u Domovinskom ratu…
Zašto smo toliko nebitni??? Kao jedan od tih civilnih stradalnika domovinskoga rata, jedno od nekoliko najteže stradale dijece u Domovinskom ratu, sa sjetom i ponosom se sjetim svakog svog rođendana, Božića, Uskrsa od 1994. do 1998… Zašto? Zato što sam za svaki blagdan i za svaki rođendan dobio čestitku, poklon, igračku od našeg prvog Predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana, dr. Juraja Njavre, …
U tim teškim vremenima za Hrvatsku i njezine građane, Predsjednik, Vlada pa i neki ministri sjetili bi se civilnih stradalnika Domovinskoga rata. Nisu mogli učiniti puno zbog situacije u kojoj smo se svi nalazili, ali i to što su tad činili, bilo je jako puno…
A onda je došao 10. prosinca 1999., naš prvi Predsjednik umire, a nakon njegova pogreba, 13. prosinca 1999., mi hrvatski civilni stradalnici Domovinskog rata počinjemo nestajati, i doslovno. Danas nakon skoro 21 godine od smrti dr. Franje Tuđmana, nas nema nigdje, kad kažem nas, mislim na sve hrvatske civilne stradalnike Domovinskog rata, na sve obitelji, roditelje koji su ostali bez svoje djece, bez djedova i baka, na djecu koja su ostala bez jednog ili oba roditelja. Ne postojimo više. Sramota!!! Čak nas se više ne sjete ni pred izbore! Mi hrvatski civilni stradalnici Domovinskog rata nismo mogli, poput naših dragih prijatelja, roditelja i rodbine, biti branitelji i, s vjerom u Boga i puškom u ruci, braniti našu Domovinu, ali i naše stradanje, naša žrtva je jednim dijelom doprinijela ovome, što danas imamo, a to je samostalna, suverena i nedjeljiva Republika Hrvatska.
Stoga očekujem i molim da se to poštuje, molim da se napokon počne poštivati žrtva hrvatskih civila, koji su ginuli i bili ranjavani od istih četničkih granata, bombi i metaka kao i naši branitelji. I mi smo, kao civili – djeca, starci i žene bili zatvarani, mučeni i ubijani u srpskim logorima smrti, prošli smo sve grozote rata kao i naši branitelji, ali bez puške u ruci… I nakon svega, nakon rata, i nakon zaborava, tko je ustao u obranu prava hrvatskih civilnih stradalnika domovinskoga rata, tko podnosi tužbu protiv stradanja hrvatskih civila od ruke četnika??? Država Hrvatska, Vlada RH, druge institucije države??? Ne, nitko od njih. Tužbu protiv Srbije zbog stradanja civila, djece i staraca podnosi Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora…
Molim vas, sjetite se da i mi postojimo, sjetite se da smo i mi ranjavani, zatvarani, ubijani i bacani u jame, sjetite se nas koji, zadnjih 20 godina kao da uopće ne postojimo i nismo više čak ni na marginama, nas koje ste zaboravili i izbrisali iz svog pamćenja, sjetite se nas hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskoga rata i naše žrtve!
Goran Knežević
