By Dani i godine idu, a mi još ništa ne znamo o sudbini ubijenih i protjeranih Hrvata iz Bosanske Posavine. Ta tema, očito, nije još na „dnevnom redu“. A s obzirom da smo u BiH dobili predstavnika Hrvata kakvog nismo zaslužili, pitanje je hoće li i kada više ikada itko pitati za te ljude, odnosno napokon objasniti što se to tamo dogodilo 1992. godine?
O tragediji mnogih drugih gradova i mjesta tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata relativno se dosta zna, a organiziraju se i obljetnice, na spomen na nevino ubijene i nestale Hrvate.
Međutim, o onome zlu što se dogodilo u Bosanskoj Posavini treba se govoriti i pisati svakodnevno – da se ne zaboravi.
Srbi su, kao što je poznato, okupirali ovaj kraj početkom listopada 1992. Preko mosta u Bosanskom Brodu, ali i preko Save, (čamcima i skelama), u Hrvatsku su protjerali i zadnje stanovnike ovog kraja. O tome sam istina pisao i objavio knjigu, ali treba još, još… Zajedno s njima povukle su se i preostale hrvatske vojne postrojbe koje su do zadnjeg dana bile na braniku. Kako je i moja malenkost, kao pripadnik dragovoljačke 145. taktičke grupe “Jastrebovi”, bila među onima koji su 6. listopada 1992. napustili BiH, u nadi da ćemo se na to okupirano područje relativno brzo vratiti, dobro se sjećam poglavito tih zadnjih dana, kad se od teške artiljerije, granata, tenkovske i ine paljbe “nebo sastavilo sa zemljom”. Prigodom povlačenja, tamo sam nažalost dobio i metak! Može li se to zaboraviti? Okupator je ubio veliki broj ljudi, a čak ih je oko 200.000 poslao, kako su govorili, “Tuđmanu”! Od tako velikog broja, do danas se u svoje domove nije vratilo ni deset posto. Tamo, prema svemu sudeći, nemaju ni što tražiti, jer, bez obzira na sve, nema više ni “h” od Hrvata, tamo je sada tzv. Republika Srpska, u kojoj su Hrvati uistinu građani drugog reda. Oni, malobrojni, koji su ostali i žive tamo ni Uskrs, ni Božić ne mogu proslaviti kako treba. Nu najgora od svega je hrvatska šutnja, odnosno marginaliziranje ovog problema. Tko ga spominje? Hrvatska ne čuje i ne želi čuti jauke Hrvata, koji žive, ako se to životom može zvati, preko Save, kod Slavonskog Broda. Kažu da smo pravna država, i da se zakona moramo držati. A što je onda s Hrvatima iz Bosanske Posavine? Imaju li ti ljudi ikakva prava, barem da se vrate u svoje domove? Pojedini naši političari relativno često gostuju u Banja Luci kod svojeg kolege i prijatelja Dodika, pa što ga ne pitaju što se to događa s Hrvatima iz Bosanske Posavine? Zašto im se ne dozvoljava povratak? Milorad Pupovac također se po tom pitanju ne javlja. A čim nekom Srbinu “padne kruška na glavu”, eto ti javnih protesta njega i njegova “brata” Vojislava Stanimirovića. Pupovac nam je svojedobno usred Vukovara, onim svojim ledenim glasom, i očima koje se ne miču, nedavno poručio da se “ne igramo vatrom”! Gdje je bio 1991. kad su njegovi “pomoz bog junci” to isto govorili, postavljali prepreke (balvane) preko cesta i ubijali nevine Hrvate? Što nije tako mrko i ozbiljno zaprijetio svom “drugom bratu” Dodiku, što mu nije rekao da se zakon treba poštivati? Nakon što su srpsko-četničke horde prošle kroz Vukovar, u tome gradu ni jedna kuća (osim srpskih) nije ostala čitava. Slično se dogodilo, samo u iznimno većem opsegu u Bosanskoj Posavini. I tamo su ti isti četnici uništili sve što je hrvatsko. U Vukovar se vratio relativno veliki broj Srba, a u Bosansku Posavinu? Nu, ne zamjeramo mi samo raznim pupovcima što se ne javljaju, oni ipak štite one koji su bili na “drugoj strani”, ali što je s našim, hrvatskim političarima, humanitarnim i inim udrugama? Čak se, kako rekosmo, ne javljaju ni na obljetnice okupacije! Kao da ih je sram, ili kao da Hrvati iz Bosanske Posavine za njih više ne postoje. Nijemci su, kako se zna, tražili navodnog krvnika Perkovića, Udbaša, a Hrvatska ne traži ni žive ni mrtve Hrvate iz Bosanske Posavine, a kamoli srpske zločince koji slobodno šeću, poput heroja, po Republici Srpskoj, gdje su ploče uglavnom sve na ćirilici, kao da tu Hrvata nikada nije ni bilo! Svojedobno su, ako se sjećate, (ne treba zaboraviti!), vlasti Grada Banja Luke po nalogu srušile kapiju na drevnom katoličkom groblju Crkvina, što je prošlo bez odjeka. Naime, na tadašnju samu 21. obljetnicu okupacije bosanske Posavine, po zapovijedi Odjeljenja za inspekcijske poslove grada Banja Luke, te uz nazočnost članova inspekcije istog odjeljenja, izvršeno je rušenje dviju kapija na katoličkom groblju Crkvine u župi Barlovci kraj Banja Luke, čime je “groblje otvoreno za ispašu ovaca, goveda i konja”.
Kako je na tome sve ostalo i do danas, postavlja se pitanje: gdje ste tada bili pupovci, a gdje ste svi vi hrvatski političari koji nam često držite lekcije “kako se zakon treba poštivati”? Za one koji ne znaju, lokalitet Crkvine je vrlo staro groblje na kojem je nekada bila crkva sv. Vida mučenika. Spominje se u još 18. stoljeću kao mjesto gdje se okupljaju vjernici koji štuju tog sveca. Tom mjestu papa Pio VI. dodijelio je 1775. povlasticu potpunog oprosta. Zanimljivo je da Uprava grada Banja Luke tada nije uvažila argumente crkvenih predstavnika, da, kako su isticali,, nikada nije postojao službeni put kroz groblje, nego samo pristupna staza za sahranjivanje pokojnika i dolazak na liturgijska slavlja. Srbi nisu uvažili da je ovo groblje, baš kao i svako katoličko, uvijek bilo ograđeno, kako domaće ili divlje životinje ne bi unutra ulazile i pravile nered po grobovima ili oštetile kapelicu u kojoj se redovito slavi sveta misa. Kapije su se morale ukloniti u svega – tri dana!
A kad već govorimo o grobljima, što je s onim srpskim “grobljem šajkača” koje je nelegalno podignuto nedaleko centra Vukovara? Ono je već davno trebalo biti premješteno, ali nije. Hrvati ga ne diraju, iako i za njega postoji nekakvi zakon?
Mladen Pavković
