By Uvodna riječ: Povijesna zaledjina
Slobodno se može reći da je pojam antifašizam u suvremenoj društvenoj ipolitičkoj teoriji i svakodnevnoj uporabi nerazumijavan,zlouporabljen i pogrešno interpretiran,bilo iz pukog neznanja,ideoloških podloga ili u namjeri da se utječe na svijest pojedinca,socijalnih idruštvenih grupa. Pojam “antifašizam” predstavlja jedan od ključnih ideološko-političkih,a u znatno manjoj mjeri znanstvenih, postulata post-modernog društva,prevashodno europske civilizacijske orijentacije.Svakodnevno se koristi,upotrebljavaju ga i obični seljaci,radnici i vrhunski intelektualci,ali je nabijen i u njemu se nalaze skriveni brojni slojevi koji otežavaju njegovu pravilnu oporabu.To se može primijeniti i na primjeru suvremene hrvatske državne organizacije ipolitičke misli.I mnogi su iskusili kako antifašizam djeluje u praksi.
Etimološko značenje pojma fašizam/nacizam: problem razumijevanja
Literatura koja obradjuje ovaj predmet je nepregledna ali ujedno izapanjujuće pristrasna/ jednostrana, zato što su se ovim pojmom bavili istrazivači, prvenstveno povjesničari, koji su imali prevashodni cilj da opravdaju nastanak iuzroke Drugog svjetskog rata u skladu sa preovladjavajućim gledištima tzv. Saveznika/pobjedničke strane. Naime, da su pokreti fašizma inacizma primaran uzrok te da je kasniji tijek dogadjaja samo posljedica ovih pokreta. Hrvatska/jugoslovenska historiografija rezultat je takvog pristupa koji naravno onemogućava objektivno inepristrasno istraživanje pojedinih fenomena. Stvari se nisu bitnije promijenile u suvremenom razvoju historiografske misli u Hrvatskoj. Pojam “antifašizam” koji se može smatrati jednom od osnovnih nomenklaturnih kategorije suvremene političke misli i teorije, predstavlja/odnosno izgradjen je kao negacija pojma fašizma. Postavlja se opravdano pitanje o svrsishodnosti takvog pristupa. Naime, mogu li se sustavi koji sadrže bitne elemente kontrole svih društvenih ipolitičkih sfera, uključujući represiju, propaganduifizičke likvidacije prema neistomišljenicima, istvarno nazivati antifašističkim? Još uvijek nisu uradjena primjerena analiza imultidisciplinarna istraživanja fenomena koji se uobičajeno nazivaju pokretima fašizma/nacizma. Pod pojmom fašizam odnosno nacizam trebalo bi da se podrazumijevaju različiti idejni/ideološki,socijalni,društveni i politički,odnosno,vojnipokretinastali u Italiji/Njemačkoj 30-tih godina i neposrednose vezuje za uspon Musolinija/Hitlera odnosno finansijskog sektorai krupnog kapitala.Ukupno značenje ovih empirijskih pojava daleko je kompleksnije nego što nam nastoji predočiti vladajuća historiografija uključujući i Hrvatsku.Fašizam kao idejni/ideološki i praktični pokret predstavlja fenomen koji se vezuje za razvoj talijanskog društva nakon Prvog svjetskog rata, prevashodno vezano za gospodarski razvoj/nezaposlenost kao i posljedice vojnog poraza i nametnutih/duboko nepravednih uvjeta mirovnih ugovora.Fašizam je ukratko,nastao kao reakcija na krupne prije svega gospodarske probleme i masovnu nezaposlenost odnosno, kao jedna vrsta odgovora na ponižavajuće uvjete predaje.Fašizam kao specifično italijanski fenomen ima različita značenja iona se trebaju istraživati s aspekta vremenskih uvjeta i okolnosti u kojima su proizvedeni.Na unutarnjem planu, fašizam je nudio afirmaciju nacionalne ideje idržave, a na vanjskom planu ekspanzionizamšto je dovelo do unifikacije talijanske nacije iangažiranje različitih socijalnih slojeva.U temelju ovog društvenog, političkog i vojnog pokreta mogu se identificirati različiti zahtjevi za reformama. Koristeći se drugačijim pristupom, povijesna imultidisciplinarna istraživanja trebaju istražiti/utvrditi da li se radilo o reformskim promjenama, ili nije, iako se radilo, kakva je sadržina istih. Dalje, koji čimbenici su uvjetovali kolektivnu reakciju na fenomene fašizma/nacizma? Terminom “nacizam” uobičajeno se označava sličan empirijski fenomen u Njemačkoj. Indikativno je da su se pokreti fašizma/nacizma pojavili u zemljama koje su doživjele istu ili sličnu sudbinu nakon poraza u Prvom svjetskom ratu. Ovime se postojeća historiografija uopće nije bavila. Oba empirijska fenomena, temeljem sličnosti i razlika, predstavljaju kompleksnu socijalnu, društvenu i političku pojavu u Europi 30-tih godina 20.tog stoljeća ioni će svakako presudno utjecati, kao i reakcije koje su nastale, na suvremenu povijest ipolitičku misao. Ovi pokreti su primarno imali ideološko/praktično odredjenje a vrlo malo teorijsko utemeljenje.Zajednička odlika oba sustava je u tome što se rješenje socijalnih, društvenih i političkih problema Njemačke i Italije vidjelo u preraspodjeli bogastva. Otuda teritorijalni ili nacionalni ekspanzionizam ima veliku/ključnu važnost u ovim pokretima. Ustaški hrvatski pokret ne može se identificirati sa navedenim pokretima. Temeljno,ovaj pokret je ciljao ka stvaranju samostalne hrvatske države (Njemačka iItalija su već formirane nacionalne države te se time nisu morale baviti) iuspostavljanju hrvatske državnotvorne organizacije. I zaista, objektivno istvaživanje temeljem ovakvih i sličnih spoznaja treba da dovede do zaključka da je ustaški pokret principijelno težio uspostavljanju/ponovnom hrvatske državnosti. Ustaški pokret nema ni približno ono značenje koje se pridaje pokretima fašizma inacizma, budući da se on odnosi primarno na specifične vojne postrojbe unutar hrvatskih oružanih snaga. Fašizam/nacizam su izrazi kojima se kvalificiralo/predstavlja simbol,čitavo društveno i državno ustrojstvo Njemačke i Italije.To se ne može primijeniti u slučaju NDH.Povijesna je činjenica da jeuspostava NDH rezultatistinske težnje iželje hrvatskog naroda da se ponovo uspostavi samostalna hrvatska država u čemu je značajnu inicijalnu i organizacionu/izvodjač, ulogu imao ustaški pokret.Hrvatska država onog vremena treba se promatrati/istraživati u tom kontekstu, i kada se primijeni takav pristup dolazi se, hipotetički gledano, do objektivnog promišljanja.Dakako, povijesna je činjenica da su postojali bliski odnosi/politički savez, izmedju pokreta fašizma/nacizma iustaškog pokreta.Isto tako su postojali bliski odnosi izmedju pokreta koji su se pojavili kao reakcija na ove pokrete.Da je tijek Drugog svjetskog rata bio drugačiji možda mi danas ne bi raspravljali o pojmu antifašizam već bi se bavili istraživanjem ovih socijalnih pokreta iz drugačijeg kuta.Sve u svemu, sile Osovine su doživjele vojni poraz,kao i mlada hrvatska država,što će ostaviti duboki traga na kasniji razvoj. Prvo,pobjednici su diktirali suvremenu historiografiju/povijest po vlastitim potrebamaidrugo,pojam fašizam i nacizam su dobili sasvim drugačiju(izrazito negativnu) konotaciju i treće, pretežiti dio suvremene europske i svjetske povijesti nastao na razvalinama nakon Drugog svjetskog rata, utemeljen je na isključivo vlastitoj interpretaciji ovih pojmova. Suvremeno tumačenje i odnos prema ovim pojmovima/fenomenima upravo je posljedica ovakvog razvoja nakon Drugog svjetskog rata.
Osnovne karakteristike pojma fašizam/nacizam:
Ovaj se pojam može rasčlaniti na dva osnovna sloja temeljem znanstvenih spoznaja ovog predmeta istraživanja.Prvi je ideološko-politički a drugi praktični/empirijski. Ideološko-politički sloj obuhvata:idejne i teorijske pretpostavke kao opravdanje za uspostavljanje drugačijeg socijalnog i državno-političkog ustrojstva navedenih država,odnosno,kao obrazloženje zašto su postojeći onovremeni društveni sustavi prouzročili takve ideje i pokrete.Kao temeljno ideološko djelo nacizma,a slično je i sa pokretom fašizma,uzima se “Mein Kampf” (kao i kulturno djelovanje jednog broja autora/pisaca/umjetnika židovskog podrijekla na valu krajnje ljevice) u kojem su obrazložene ideološke i političke osnove,razlozi i ciljevi novog svjetskog poretka u kojem bi njemačka nacija imala posebnu ulogu.Glede suvremenih političkih zbivanja, koncept novog društvenog/svjetskog poretka sadržan/izložen u ovom djelu,prilično je identičan,ako ne i u cjelosti, sa suvremenim konceptom “Novog svjetskog poretka” ili tzv.globalizmom.Drugi sloj obuhvata praktične odnosno empirijske oblike kroz koje se trebala ostvariti navedena ideja i koncept. Vodeću ulogu u tome je imao vojnički stalež,finansijeri i prateća pojava,vojna industrija.U temeljima nacizma i fašizma prema tomu nalazi se ideja uspostave “pravednije” medjunarodne zajednice,ispravak velikih nepravdi koje su učinjene Njemačkoj/Italiji nakon Prvog svjetskog rata i ideja o stvaranju tzv. Velikog njemačkog carstva/Italijanskog, po uzoru na rimsko carstvo.Dalje,pretpostavka ostvarivanja navedenih ciljeva je aktivan odnos širokih narodnih slojeva prema navedenim pokretima,što se i stvarno desilo budući su onipronašli rješenje problema nezaposlenosti i siromaštva odnosno oskudice,dalje,nacionalni consensus o strateškim interesima,što se takodjer manje-više ostvarilo i podrška finansijskog sektora kao glavnog finansijera ratnih projekata.Dakle,kada se čitav problem smjesti u okvire onog vremena i promatra sa objektivne strane,dolazi se do zaključka da su i fašizam i nacizam predstavljali de facto u narodu široko prihvaćene ideju i pokrete budući su seuspješno nosili sa problemom nezaposlenosti/oskudice/siromaštva i problemom “nepravde”/nacionalnog ponosa, nanesene prije sveganjemačkom narodu. Svakako, mogu se prepoznati i značajni elementi revanšizma/osvete odnosno jako izražen nacionalni osjećaj kolektivnog ponosa njemačke nacije.Kada se radi o NDH i ustaškom pokretu kao tipično hrvatski fenomen/pokretonog vremena,dolazi se do sličnih zaključaka.Prvo,NDH je bila utemeljena/proizvod, na istinskoj težnji hrvatskog naroda za formiranjem samostalne i nezavisne države poslije toliko desetljeća.Drugo, glavni nosilac i izvodjačovog projekta je predstavljao uštaški pokret.Treće,čitav projekat je bio masovno prihvaćen od strane pripadnika hrvatskog naroda.Ustaški pokret je specifikum hrvatskog političkog bića,i ma koliko imao sličnosti sa idejom i pokretom fašizma/nacizma,on je predstavljao svojevrsni odgovor hrvatskog naroda na problem germanizacije,madjarizacije ili problem velikosrpstva onog vremena te se otuda može smatrati oblikom hrvatskog “proljeća”.Glavni teorijsko-metodološki prigovor svim dosadašnjim istraživanjima ovih problema je u tomešto su proučavana sa aspekta pobjedničke strane i nisu istraživana sa gledišta vremena i uvjeta u kojima su se odigravali.Takve idejne koncepcije i projekti dakako da su proizveli protu-idejne koncepcije i zahtjevi za preraspodjelom bogastva i promjenom pravila igre nametnute ugovorima o pobjednicima/poraženim,svakako su utjecali na formiranje idejnih i koncepcijskih pokreta kojima se težilo održavanju postojećeg status quo i onemogućavanje projekata koji su težili promjenama.Dakle,odnosi nastali nakon Prvog svjetskog rata u značajnoj su mjeri utjecali na genezu ideje i pokreta fašizma/nacizma odnosno ustaškog pokreta koji su tražili promjene postojećih odnosa.U mnogim segmentima zahtjevi za promjenama mogu se smatrati opravdanima. Kao reakcija, dolazi do interesnog povezivanja/političkog savezništva odredjenog broja država kao širokog pokreta za sprečavanje krupnih društvenih i političkih promjena.Zapanjujuće je kolike su sličnosti izmedju idejnih i empirijskih pokreta onog vremena za uspostavljenjem novog stvetskog poretka sa sličnim nastojanjima u suvremenim uvjetima.Štoviše, može se tvrditi da se radi o istom idejnom i praktičnom konceptu u čijim se temeljima nalazi ideja formiranja jedne svjetske vlade i potpune kontrole širokih narodnih slojeva.Čitav projekat se finansira od strane medjunarodnih finansijskih interesnih grupa i to je identično sa potporom koju su pokreti fašizma i nacizma imali. Prema tome,koncepcijski i idejno, i pokret za stvaranjem novog svjetskog poretka 30-tih godina ovog stoljeća i ideja Novog svjestkog poretka danas su prilično identični. Krupna razlika je u pitanju tzv. ljudskih prava. Paradoks je da suvremeni pojam ljudskih prava predstavlja de facto, dokazi su dakako brojni, faktičko ograničavanje nekih temeljnih ljudskih prava (sloboda mišljenja, sloboda izražavanja različitih gledišta u usmenom i pismenom obliku,sloboda manifestiranja istih kroz različite mahanizme, sloboda izbora izmedju različitih idejnih i političkih koncepcija, pravo na otpor različitim oblicima totalitarizma,pravo na samoorganiziranje) kroz uvodjenje nekih novih, povijesno i znanstveno neprovjerenih, normi socijalnog, društvenog ipolitičkog ponašanja odnosa prema istim. Klasičan primjer je novopostojećanorma političke korektnosti.
Koncept totalitarizma kao sinonim antifašistickih pokreta nekad i danas:
Temeljna karakteristika idejnih/ideoloških i empirijskih pokreta fašizma/nacizma je totalitarni sustav vrijednosti i državnog poretka/ustrojstva.Uostalom to se može smatrati bitnom karakteristikom komunističko-socijalističkih sustava koji su nastali na temeljima tzv.antifašizma,odnosno,kao protivječnost/otpor pokreta fašizma i nacizma.Ostvarivanje ciljeva novog svjetskog poretka iz 30-tih godina ovog stoljeća i u suvremenim uvjetima,pretpostavlja široki angažman različitih socijalnih slojeva i rasprostranjen/razvijen ideološko-politički rad na terenu iopravdavanju zadatih ciljeva u čemu je glavnu ulogu imala tzv.propagandna mašinerija kojom se rukovodilo iz jednog državno-partijskog centra.U tom smislu ne postoje značajnije razlike izmedju nacističkog propagandnog aparata i propagandnog odjela Partije u vremenu komunističke diktature. Dakako, takvi elementi su prisutni i rasprostanjeni i danas, ali se suvremena politička znanost ne bavi time u dovoljnoj mjeri.Fašizam/nacizam odlikuje potpuna kontrola socijalne,društvene i državne razine upravljanja nacionalnimresursima/interesima i isključenost prema idejama i pokretima drugačijeg porijekla i sadržine.To je karakteristika i komunističkog sustava vladavine u Drugoj Jugoslaviji.To se takodjer može opravdano prenijeti na suvremenu povijest: koncept novog svjetskog poretka upravo u svojim polaznim idejnim premisama sadrži zahtjev za potpunom kontrolom svim socijalnim, društvenim i političkim resursima kao pretpostavci osnivanja svjetske vlade i dominaciji krupnog kapitala odnosno finansijskih institucija.Empirijski podaci o idejnom i praktičnom pokretu fašizma/nacizma nedvojbeno svjedoče o potpunoj kontroli svih segmenata društvenog i političkog života onog vremena a isto tako postoje brojni dokazi da je sustav komunističke vladavine u Drugoj Jugoslaviji,pa tako i u Hrvatskoj,temeljen na i izveden iz potpune kontrole Partije.Dakle,može se ustanoviti da se ideja i pokret totalitarnog upravljanja čitavim društvom i državnom organizacijom nalaze u osnovi fašizma/nacizma kao i komunističko-socijalističkom sustavu upravljanja u vremenu Druge Jugoslavije, kao isličnim državnim tvorevinama.Opravdano se postavlja pitanje da li se tzv.Druga Jugoslavija koja je nastala na, temeljem povijesti koju su napisali pobjednici,temeljima antifašizma,može okarakterisati i stvarno kao antifašistička tvorevina ili ne? Ako smo ustanovili da ideološko-metodološki gledano ne postoje bitne razlike, dapače je primjereno govoriti o sličnosti,izmedju fašizma/nacizma i komunističkog sustava upravljanja,tada se nameće logičan zaključak da teza o antifašističkom karakteru tzv.Druge Jugoslavije,kao i drugih sličnih državnih tvorevina,jednostavno ne može izdržati znanstvenu provjeru i povijesni sud.Ne može se govoriti o razlikama već o sličnostima.Ako je ideja totalitarnog upravljanja društvom i svim njegovim segmentima u osnovi koncepta fašizma/nacizma i komunizma/socijalizma,onda se komunističko-socijalistički oblici vladavine ne mogu okarakterisati kao antifašisticki,već obrnuto,kao oblik modificirane fašističko/nacističke vladavine.Stoga je opravdano navedene sustave označiti kao totalitarne. Istina je da su takozvani rasni zakoni (smisleno je pitanje da li se oni i stvarno mogu tako nazivati, budući da se radilo o zakonima kojima su se regulirali odnosi prema pripadnicima različitih narodnosti a ne rasama) najtamnija strana (u skladu sa zvaničnim historiografskim tumačenjem) ideološko-političkog pokreta fašizma/nacizma, praćeno fizičkim likvidacijama dijelova naroda. Povijesna je činjenica da su završetkom Drugog svjetskog rata učinjeni brojni zločini prema narodima, uključujući hrvatski (Bleiburška tragedija) u čemu su učestvovale antifašističke snage uz blagoslov političkih i vojnih saveznika. Povijesna je istina takodjer da su i države koje su činile alijansu protiv Njemačke i Italije primjenjivale različite oblike rasne/nacionalne diskriminacije. Brojni su primjeri zabilježeni u Engleskoj ili Americi prema pripadnicima “neprijateljskih naroda”. I u suvremenim uvjetima i dešavanjima, može se dokazati postojanje različitih manifestnih oblika rasne, nacionalne i socijalne diskriminacije, ali ne prema, kao što je slučaj u Drugom svjestkom ratu, pripadnicima čitavih naroda, već prema pojedinim, ciljnim socijalnom grupacijama: zatomljavanje i gušenje nacionalnih ideja i pokreta kojima se pozitivno afirmira nacionalna država i pozitivno odredjuje prema nacionalnoj pripadnosti, zanemarivanje humanističke misli i teorije koja se temelji i proizilazi iz kršćanstva, izmedju ostalog predstavlja oblik socijalno-društvene i nacionalne diskriminacije prema pojedinim socijalnim grupama koje preferiraju ovakva ili slična gledišta. Time se opisuje značajan aspekt suvremenog globalističkog pokreta i tzv. antife kao sredstva za ostvarivanje kontrole. Otuda se može, temeljem povijesne analogije odnosno komparacije, izmedju povijesnih fenomena fašizma/nacizma, komunizma/socijalizma i aktuelnih trendova, sa opravdanjem govoriti o sličnostima izmedju povijesnih iempirijskih oblika totalitarizma sa suvremenim sustavnim rješenjima. Kategorija rasnih/antinacionalnih zakona je transformirana u različite ideološko-političke (moderne) norme i pravila ponašanja pojedinaca i socijalnih grupa, što se može pojmovno odrediti kao tzv. politička korektnost/sredstvo za obračun sa neistomišljenicima. Politička korektnost se prema tome može odrediti kao “moderna” socijalna, društvena i politička norma ponašanja pojedinaca i socijalnih grupa (teorijski i povijesno nedokazana), pri čemu treba istaći/naglasiti da je temeljna razlika u odnosu na slične povijesne iempirisjke oblike, da ona predstavlja oblik ne-nasilne iideološko-kulturološke kontrole. Tipičan primjer je socijalni model “multi-kulturnog” društva. Legitimno je i opravdano manifestirati kroz govor i pisanu riječ različite ideje, ideološka i politička stajališta i braniti iste. Sustavi koji onemogućuju zdravu razmjenu mišljenja/različitih stajališta mogu se označiti kao totalitarni: svejedno da li se radi o fašizmu/nacizmu ili komunizmu/socijalizmu ili modernom globalističkom konceptu. Naravno, to može biti s jedne strane i “hodanje po oštrici noža”, budući da svaki sustav nosi u sebi takve rudimentarne elemente. Otuda su mehanizmi socijalne ipolitičke kontrole nosilaca političke vlasti garancija da takvi elementi neće prevagnuti. Upravo je bitna karakteristika demokratskih sustava sposobnost uključivanja i pozitivan odnos prema različitim socijalnim i društvenim grupama koje imaju temeljno pravo da na primjeren način izražavaju izadovoljavaju vlastite interese. Povijesna digresija empirijskih modela i fenomena prema modernom povijesnom razvoju, nedvojbeno pokazuje neprekidnu prisutnost/trend, idejno, ideološko i političko obojenih projekata kojima se, temeljem posebnih interesa, prije svega finansijskog sektora i krupnog kapitala, bitno ograničava parlamentarna demokracija iostvaruje finansijsko-kulturološka kontrola i dominacija.
Odredjenje pojma “antifašizam”:
Pojam antifašizam se može smatrati jednom od temeljnih pojmovnih kategorija suvreme povijesti i političke teorije,odnosno instrumentNovog svjetskog poretka ili globalističkog pokreta.Izraz/pojam “antifašizam” posljedica/rezultat je političkog saveza država koje su u politici Njemačke i Italije onog vremena prepoznale ugrozu vlastitih interesa.Tzv.globalistički, idejni i politički pokret, se nastoji predstaviti kao antifašisticki pokret po vokabularu i osnovnim premisama. To je temeljni politički instrumenat kojim se obračunava sa neistomišljenicima.Da li je zaista tako? U prethodnom dijelu teksta sam pokazao da principijelno ne postoje veće razlike izmedju koncepcija i pokreta nastalim 30-tih godina ovog stoljeća i suvremenih pokreta.Primjereno je govoriti o visokom stuplju sličnosti odnosno identičnosti.Navedenim konceptima je primjereno nastojanje da se promijeni i izvrši preraspodjela svjetskog bogastva u korist uske interesne grupe koju čine krupni kapital i finansijeri,te da se uspostavi svjetski poredak koji bi odgovarao interesima uskih interesnih grupa.Nakon Drugog svjetskog rata udareni su temelji Novog svjetskog poretka po mjeri i interesima pobjednika i mi još uvijek živimo u takvom sustavu koji naravno nije dovršen zbog čega i dolazi toliko frustracija zagovornika ovog projekta.Principielno,ne može se govoriti o antifasističkom karakteru sustava ustanovljen nakon Drugog svjetskog rata.Štoviše,ako je vojnički sloj/vojni factor imao u 30-tim godinama presudnu ulogu,to se može konstatirati i u suvremenom povijesnom razvoju. Koliko je vodjeno regionalnih i organičenih ratova u periodu od 1945.godine do danas nije predmet ove rasprave,što je uostalom lako statistički potkrijepiti,što još više pokazuje kolike su sličnosti izmedju idejnih koncepcija i pokreta 30-tih godina ovog stoljeća sa idejnim i praktičnim pokretima našeg vremena.Otuda se suvremeni idejni i praktični pokreti nastali na razvalinama nakon Drugog svjetskog rata,ne mogu okarakterisati kao antifašistički budući da nose u sebi ključne elemente tipično fašističkih/totalitarnih pokreta.Stoga je neprihvatljivo nastojanje idejnih nosilaca i kreatora suvremenih pokreta globalističke orijentacije,sebe kvalificirati kao antipod i suprotnost fašizmu/nacizmu budući da sadrže iste ključne karakteristike.Nedvojbeno je da, s aspekta onog vremena ne postoje metodološke razlike izmedju nacističkog/fašističkog pokreta u Njemačkoj iItaliji,sa komunističkim pokretom u Sovjetskom savezu ili Titoističkim pokretom u Drugoj Jugoslaviji. Da nije došlo do sukoba interesa/raskida političkog savezništva, izmedju Hitlera iStaljina o podjeli interesnih sfera,pitanje je da li bi i došlo do nastanka pojma antifašizam?Kada je već došlo do toga, treba zaključiti da je pragmatizam u njegovom osnovama, budući je nastao kao odgovor Staljina na nemogućnost da se dogovori sa Hitlerom oko podjele interesnih sfera. Mnogi zaboravljaju/presućuju činjenicu da Drugi svjetski rat nije otpočeo napadom Njemačke na Poljsku već sinhroniziranim i ciljnim napadom Njemačke i Sovjetskog saveza. Može li se opradvano govoriti o suvremenom hrvatskom antifašizmu?
Pojam i značenje antifašizma u svjetlu suvremene hrvatske povijesti:
Zvanična suvremena hrvatska povijest/historiografija,koja je napisana po naputcima,ideološkom i političkim,pobjednika u Drugom svjestkom ratu,temelji se na antifašizmu pričemu se nameću dva odnovna pitanja,prvo,da li je teorijski i medološki ispravno istražena povijest o toku i nakon Drugog svjetskog rata, i drugo,da li je i stvarno opravdano državne tvorevine nastalim nakon Drugog svjetskog rata kvalificirati kao antifašističke.KPJ/KPH imala je,prije nego što je došlo do raskida ugovora o vječnom prijateljstvu izmedju Njemačke i Sovjetskog saveza, prevashodno u svom djelokrugu hrvatske nacionalne interese,ali kada je KPJ postala de facto ekspozitura Komunističke internacionale,dolazi do dramatičnog zaokreta u radu i djelovanju iste.Umjesto hrvatskih nacionalnih interesa preovladavali su interesi Sovjetskog saveza i Komunističke Internacionale.Tada je KPH izgubila izvorno značenje i dobila sasvim drugačije (umjesto bavljenje primarno radničkim pravima, predmet njene daljneaktivnosti je bilo djelovanje po instrukcijama iz Moskve), koje nosi sa sabom do dana današnjeg (u suvremenim uvjetima Komunističku Internacionalu zamijenila su ideološki slična neformalna tijela i organizacije koji rade na ostvarivanju tzv. Novog svjetskog poretka).U svjetlu historiografske literature nastalom na temelju naputaka pobjedničke strane,sve političke i idejne koncepcija i empirijski pokreti koji su stali na stranu Engleske,Sovjetskog saveza i kasnije Amerike,su prozvane antifašističkim snagama i pokretima.Jugoslovenski partizanski pokret je predstavljao u osnovi marginalnu političku i posebno vojnu snagu/formaciju koja je mogla bitnije utjecati na razvoj i tok Drugog svjetskog rata i razvoj odnosa nakon završetka rata. Tzv.partizanski pokret isplivao je na površinu na valu vojno nadmoćnije snage navedenih savezničkih sila,posebno Sovjetskog saveza koji je podnio najveću žrtvu u ljudstvu i materijalnim dobrima.Partizanski pokret,istina je, nije dobio niti jednu značajniju bitku već je izgradio mit o patnjni i žrtvi za ranjenike.Sa humanističke strane,ovome se ne može dati ni jedan prigovor,ali tvrditi da su u značajnijoj mjeri doprinijeli pobjedi Saveznika je neprimjereno.Jedino je istina u tome što su u toku i tijelom Drugog svjetskog rata držali na području Balkana odredjen broj vojnih snaga/armija sila Osovine.U svim tzv.ofanzivama,koje se slave kao vojne pobjede,je partizanski pokret pretrpio velike ljudske žrtve i vojne gubitke.Ideološki je to preokrenuto u pobjedu i na tome je uradjena/bazirana ukupna zvanična fistoriografska literatura u toku i nakon Drugog svjetskog rata.Postavlja se opravdano pitanje o antifašističkom karakteru tzv.partizanskog pokreta,posebno u Hrvatskoj budući je hrvatska država bila medjunarodno priznata a sama KPH predstavljala zabranjenu organizaciju.Ako smo konstatirali da izmedju nacizma u Njemačkoj ikumunističke diktature u Sovjetskom savezu nema suštinskih razlika,tada se može izreći tvrdnja da, partizanski pokret koji je predstavljao vojno-oružani dio ideološke,političke i vojne organizacije KPJ/ Sovjetskog saveza,nije imao antifašistički karakter već dapače u suštinskom idejno-političkom smislu sadržavao neke od značajnih karakteristika fašističko/nacističkog fenomena.Dalje, njena stvarna i pravna nasljedica u suvremenoj hrvatskoj političkoj povijesti ne može se nazivati/kititi pridjevom “antifašizam” budući da je neutemeljeno i suprotno stvarnoj ulozi ovog političkog subjetka u toku i nakon Drugog svjetskog rata.To se može obrazloziti time što je KPJ/KPH ideološki i politički inkorporirana kao ekspozitura interesa Sovjetskog Saveza (Staljina), koji se može oznatiti identičan fašizmu/nacizmu,te stoga ne postoje teorijske,znanstvene i metodološke osnove da se ona okvalificira i kiti pridjevom antifašizam.I komunizam i socijalizamu sebi nose identične ideološke i političke predloške kao i fašizam/nacizam,te se političke snage koje su nosioci iizvodjači tzv.partizanskog pokreta ne mogu okvalificirati kao anti-fašistički idejni i praktični pokret.Partizanski pokret nije predstavljao izraz izvorno hrvatskih nacionalnih interesa već u političkom i organizacionom smislu produženu ruku Sovjetskog Saveza i Komunističke Interenacionale te se koristio kao sredstvo za uspostavljanje diktature proleterijata:nacionalni interesi nisu predstavljali glavni predmet djelovanja već uspostavljanje nad-nacionalne državne organizacije (što je u suštini bila Druga Jugoslavija) i uspostavljanje komunističke vladavine. Već je u ratnim godinama partizanski pokret,uključujući i hrvatske teritorije,sadržavao preovladjujuće elemente totalitarizma:obračun sa protivnicima i neistomišljenicima,nametanje jednoumlja,mehanizme surove represije i odmazde,veličanje uloge i djela jedne ličnosti (kult ličnosti),povlašteni status članova Partije i naročito članova tajne policije,jedno-partijski sustav u kojem su sve odluke donosene u krugu od nekoliko pojedinacaodnosno jednog a obrazlagane kao narodne,svi koji su mislili drugačje i djelovali na drugačijim političkim platformama su proglašavani klasnim/narodnim neprijateljem praćeno surovim fizičkim likvidacijama.Prema tome,takav sustav identičan je svakom drugom obliku totalitarizma,uključujući fašizam/nacizam te se otuda se on ne može,temeljem znanstvene i povijesne provjere/kritike,okaraktrisati kao antifašistički.To se odnosi i na hrvatskiantifašizam.Svakako se manifestni oblici razlikuju ali pojmovna i povijesna sadržina je identična.Nedvojbeno, suvremeni aspekti političkog života u modernoj hrvatskoj državi, točnije državnotvornoj organizaciji organizovanoj početkom 90-tih godina, je bez sumnje pod utjecajem ito prevelikim, globalističkog koncepta/projekta koji je, već sada se može ustvrditi, negativno djelovao na neke od bitnih karakteristika socijalne ipolitičke organizacije hrvatskog društva. Povijesna je istina da su u vremenu kratkotrajnog postojanja NDH napisaniiprimjenjivali se na različite načine tzv. rasni/nacionalni zakoni ali u dalako blažem obliku u poredjenju sa recimo Njemačkom ili Sovjetskim Savezom /klasni neprijatelj. Dalje, nedvojbena je činjenica da je NHD bila legitimna i medjunarodnopriznata državna tvorevina te da je ustaški pokret odigrao ključnu ulogu u njenom stvaranju. S druge strane, povijesna je činjenica da je KPH bila ekspozitura KPJ odnosno Komunističke Internacionale.Može se samo spekulirati kakav bi bio razvoj dogadjaja da Njemačka nije izvršila vojnu agresiju na Sovjetski Savez, posebno s aspekta politike KPJ/KPH.Povijesna je činjenica da KPH od tog trenutka nije više predstavljala politički factor koji je slijedio neke od povijesnih hrvatskih nacionalnih interesa. Umjesto toga, od tada je njena politika usmjerena ka stvaranju tzv. Druge Jugoslavije. KPH i partizanski pokret organizaciono ustrojen na teritoriji Hrvatske, promatrano kroz prizmu praktičnih oblika djelovanja, nije se značajnije razlikovao od bilo kojeg oblika nasilne diktature proleterijata/Partije. Sustav koji se gradio u toku rata po uzoru na Sovjetski Savez, prilično je “usavršen” nakon rata te je dobio dimenzije kompletnog totalitarnog sustava “po mjeri partije” (umjesto čovjeka).Po prirodi stvari, takvi politički faktori, bez obzira na imena, ne mogu se kvalificirati kao antifašistički. Juriš na znanstvenu istinu ili povijesnu reviziju (prirodno je povijesna znanost u metodskom smislu usmjerena ka propitivanju) znači propitivanje temeljem znanstvene kritičke metode, svih fenomena i sadržinskih vrijednosti totalitarnih sustava. Ako se prihvati ova primarna pretpostavka, tada se omogućujedrugačija spoznaja da su osnovni protivnik NDH bili komunisti/komunizam i njihove vojne formacije/partizanski ičetnickipokret. Tada pitanje tzv. rasnih/nacionalnih zakona injihova primjena dobivaju sasvim drugačije značenje: naime, hrvatske vlasti su se brutalno, uključujuci ifizičke likvidacije, obračunavale sa svojim protivnicima/neprijatelj, bez obrira na nacionalnu pripadnost. Lojalnost se cijenila i dakako nagradjivala. Uostalom, to se može smatrati karakteristikom bilo koje državne organizacije temeljem zaštiteteritorijalnog iustavnog poretka. Često se zaboravlja, pretjerano namjerno, da je mlada hrvatska država kratko trajala, djelovala u ratnim dakle izvanrednim uvjetima i imala protiv sebe organizirani oružani otpor/pobunu u formi partizanskog ičetnickog pokreta, što je svakako uvjetovalo i odnos prema onim socijalnim grupama koji ne samo da nisu prihvatale hrvatsku vlast, već su bili organizacioni nosioci oružane pobune. Indikativno je, a što govori u prilog teze da je povijest učeteljica života, da će se sličan scenario desiti 90-tih godina u Hrvatskoj.Kada se čovjeku oduzme identitet a to je obitelj i nacija,kada se oduzme duhovnost a to je povezanost sa Bogom, i ako mu se oduzme mašta (maštanje je oblik intelektualnog ostvarivanja), dobije se okvir bez sadržine ismisla, odnosno pojedinci i socijalne grupe koji su tada primjeren predmet indoktrinacije, manipulacija, prijevara i obmana, što u krajnjoj liniji vodi ka stvaranju mitova a sve češće virtualne stvarnosti. A to je upravo osnovni globalistički cilj krajnje ljevice koristeći se novoformiranom normom tzv. političke korektnosti koja usput nema dokazanu teorijsku vrijednost, kao toljagom nastojeći disciplinirati sve koji misle idišu drugačije, a prije svega socijalne grupe koje promišljaju naciju inacionalnu državu, nacionalni suverenitet, duhovnost,obitelj, brak kao bračnu zajednicu muškarca ižene, kršćanske tradicijske vrijednosti. Glede suvremene hrvatske političke misli jasno se pokazuje da je antifašizam de facto oblik, pojmovni isadržinski, krajnje ljevice. Sa gledišta suvremene hrvatske političke povijesti, moge se identificirati/klasificirati glavni akteri političke scene: HDZ je transformirana, temeljem djelovanja uskog stranačkog rukovodstva, u ideološki stranku ljevice, SDP se može smjestiti u grupu krajnje ljevice, Domovinski pokret, kao novi politički čimbenik, zastupa ideološko-politička i svjetonazorska gledišta koja su izvorno pripadala HDZ-u, odnosno suvremenom suverenističkom pokretu, dok se na primjer “Radnička fronta” može smjestiti i označiti kao anarhističko-urotnička/prevatničko revolucionarna, po uzoru na slične marksističko-lenjinističke kružoke, organizacija.Politički faktori koji svoje političko djelovanje baziraju na prisili, represiji i zabranama, ne nude niti vode ka političkoj stabilnosti budući da onaj koji daje ima pravo uzeti. To se može primijeniti kako na odnose medju pojedincima tako i nacijama. Sve se to može pratiti i pojmovno identificirati na hrvatskoj suvremenoj političkoj sceni. Politički čimbenici krajnje ljevice, drugim riječima antifašisti/antifa, kako sebe nazivaju, zajedno sa sličnim svjetonazorskim političkim grupama, nastoje u suvremenim uvjetima djelovati preko obrazovnog sustava, kulturne djelatnosti, filmskog stvaralaštva, dakako tiska, društvenih i elektronickih medija u cilju promjene socijalne i političke svijesti pripadnika užih i širih socijalnih grupa. Demistifikacija stvarnog antifašizma omogućava prepoznavanje realnih ideološko-političkih čimbenika koji na dakle prikriven način (ispod žita) nastoje hrvatsko društvo transformirati u skup izolovanih pojedinaca i socijalnih grupa koji nemaju nacionalnu pripadnost i svijest a sve slijedeći naputke koji dolaze iz drugih sredina. Glede suvremene hrvatske političke povijesti, opravdanim se nameće pitanje teorijskog i metodološkog uvodjenja, i sukladno tomu, istraživanja pojma/kategorije tzv. peta kolona. Pod pojmom “peta kolona” u sklopu suvremene hrvatske političke povijesti trebalo bi, predlažem, podrazumijevati odredjene političke čimbenike, prevashodno političke stranke i pojedince koji obnašaju političke funkcije, čija politička aktivnost nije uskladjena/ne prozilazi/ne temelji se, na izvorno hrvatskim nacionalnim interesima već nekim drugim koji mogu dapače biti i protu-hrvatski. Dakle, ovakvo istraživanje trebalo bi uključiti ianalizu ovog pojma, kako teorijsku tako i empirijsku. Dalje, glede iste političke scene, treba pojmovno i praktično istražiti, koji su uzroci/što se nalazi u srži problema, da se pojedini politički akteri na političkoj sceni odredjuju prema nekim pitanjima tzv. antifašizma/antifa, temeljem nacionalne/narodne pripadnosti. Pitanje je, da li se radi o licemjerstvu, političkim stavovima koji nisu znanstveno utemeljeni, krivotvorevinama i propagiranju interesa koji se ne mogu objektivnom analizom okarakterisati kao hrvatski nacionalni interesi. Žongliranjem prema nekim pitanjima suvremenog antifašizma, posebice u domeni ljudskih prava i njihovih dostignuća, a primarno kada se radi o odnosu prema Domovinsko-obrambenom ratui formiranjusuvremene hrvatsne nezavisne države, hipotetički gledano, pokazuje se izopačenost /nakaradnost antifašističkih pojedinih shvatanja igledišta prema konkretnim pitanjima, te u skladu sa time zlouporaba u korištenju tzv. norme političke korektnosti kako bi se opravdala vlastita gledišta koja nisu sukladna znanstvenoj/povijesnoj istini.
Pojam “suvremeni hrvatski antifašizam”:
Pojam antifašizam u Hrvatskoj je formiran na tezi da se KPJ/KPH i partizanski/četnički pokret vojno suprostavio silama Osovine koje su propagirale fašistički/nacistički/ustaški pokret.Činjenično stanje svjedoči da se partizanski pokret vojno suprostavio onda kada je Hitler napao Sovjetski Savez i kada je Staljin pozvao sve članice Komunističke Internacionale da pruže vojni otpor Njemačkoj,kako bivojni pritisak na Sovjeski Savez oslabio.Zahtjev je dakle bio sasvim pragmatičan:u mjeri u kojoj se pruži veći otpor na drugim vojnim bojišnicama u toj mjeri slabi vojni udar i prisak na Sovjetski Savez. Iz obaveze da slijede upustva iz centra,KPJ/KPH i partizanski odredi na teritoriju Hrvatske,prihvatili su poziv i otpočeli oružani otpor oružanim snagama NDH uporedo sa oružanom pobunom dijela Srba organizaciono ustrojen kao četnički pokret.U takvim uvjetima nastao je pojam antifašizam:njime se označava partizansko-četnički otpor ustaškom pokretu/hrvatskim oružanim snagama i onovremenoj hrvatskoj državi.Sve je to vrlo vidljivo i jednostavno.Partizanski pokret u Hrvatskoj time je zauzeo isključivo negativan stav prema NDH i ustaškom pokretu/hrvatskim oružanim snagama uglavnom zbog toga što je bio vojno-politički saveznik Njemačke i vojno sudjelovao u vojnim operacijama na istočnom frontu.U takvim uvjetima konstituirana je vještačka sintagma “antifašizam” kojom se zapravo naglašava/izražava solidarna obaveza članica Komunističke Internacionale da vojno pomognu ugroženom Sovjetskom Savezu. Na terenu se partizanske/četničke jedinice u vojnom smislu nisu bitno drugačije ponašale od svih drugih:opljačkaj,popali,ubij,otmi,krivicu svali na drugoga, zavadi ioptuži drugu stranuislično.Mogu li se politički,vojni i ideološki pokreti kititi antifašizmom i onda kada u tehničkom i metodskom smislu ne postoje značajnije razlike prema onima koji su nazivani fašistima.Svakako da ne mogu.Ne može se cura koja je izgubila nevinost prodavati za nevinu.Ne mogu se antifašistima nazivati oni koji seu metodskom pogledu bitnije ne razlikuju od fašista.Jedina razlika je ideolološka podloga:prvoj grupi je u osnovi hrvatska državnotvorna ideja i pokret a drugoj je ideološka predloška svjetska revolucija,diktarira proleterijata i slavni Sovjetski Savez kao uzor. Hitler je težio stvaranju njemačkog tisućgodišnjeg carstva,po uzoru na rimsko, a Staljin je težio svjetskoj proleterskoj revoluciji kojom bi se rukovodilo iz Moskve.Zapravo nema tu bitnije razlike, zar se radi o dva modela totalitarnih sustava.Partizanski pokret u Hrvatskoj se priklonio ideji svjetske proleterske revolucije kao oružanom obliku njenog ostvarivanja. Specifičan oblik fašizma na djelu empirijski je dokazano u vremenu postojanja Sovjetskog Saveza,posebno u Staljinovo vrijeme,kao i u vremenu tzv.Druge Jugoslavije i diktature Josipa Broza. Imaju li stranke i ideološki pokreti proizašli iz tog vremena imalo obraza se deklarirati kao antifašisti?Masovne čistke,deportacije odnosno politička ubojstva ne daju ni malo prava takvim ideološkim sljedbenicima da se kite pridjevom antifašizam.Dakle,ako se pretpostavi da terminološki antifašizam treba da predstavlja antitezu fašizmu,postavlja se pitanje u čemu se taj antifašizam manifestira.Jedina točka u kojoj se on manifestira je ideološko-politički prijepor sa idejom i pokretom hrvatske države i prava hrvatskog naroda da traži vlastitu državu. Sadržinski ne postoje krupnije razlike izmedju tzv.partizanskog/četničkog pokreta i ustaškog:oboma je zajednička isključivost,neprijateljski odnos prema drugoj strani,represivni aparat.Razlika je u tome što je ustaški pokret služio ideji i pokretu hrvatske države (upotreba sile za postizanje ovog cilja se ne dovodi u pitanje samo je pitanje o objektivnim/znanstenim pristupima ovom pitanju u poslijeratnom periodu ičinjeničnom stanju koje je proizvedeno)a partizanski pokret je služio interesima Komunističke Internacionale to jest Sovjetskog Saveza primarnoi stvaranju Druge Jugoslavije kao ideje vodilje. Povijesna je istina da se tzv. partizanski pokret upravljan preko KPJ/KPH odnosno,putem instrukcija iz Moskve, suprostavio realnim pokretim ustaštva,nacizma ifašizma ali je sadržavao identične metodske oblike obračuna sa protivnicima ineistomišljenicima.Razlika je u tome što su se pojmovno različto odredjevali. Medjutim, temeljna razlika su različita ideološka stajališta i ciljevi.Mogu li se takvi politički faktori sa pravom označiti kao antifašističke snage? Dakako da je označavanje njihovo kao antifašističko vrlo upitno,budući da ne postoji dovoljno znanstvenih iempirisjkh dokaza u prilog ove tvrdnje.Mogu li se politički faktori i političke stranke u suvremenoj hrvatskoj povijesti, a koje su pravni,ideološki i politički sljedbenici KPJ/KPH,karakterisati kao antifašisti? Kada se usporede osnovne odlike pojmova i pokreta fašizma/nacizma odnosno njegove socijalne,društvene, gospodarske i političke karakteristike, uzimajući u obzir značajnu ulogu vojnog staleža,vojne industrije i finansijera, sa osnovnim karakteristikama komunizma/socijalizma u njihovim praktičnim oblicima/empirijskim iskustvima,tada se može konstatirati da ne postoje značajnije razlike,što je jedan dio odgovora na postavljeno pitanje. KPJ/KPH su,sa povijesnog aspekta,predstavljele osnovne instumente koji su imali svojstvenu socijalnu, društveno,vojnu i gospodarsko-političku dimanziju koja se temeljno ne razlikuje od idejnog i praktičnog oblika bilo kojeg totalitarizma. Pojmovi fašizam/nacizam kao i odgovarajući pojmovi kumunizam/socijalizam su samo drugačija imena za povijesne fenomene i političke oblike primjerene bilo kojem totalitarnom sustavu. Stranka ili pokreti koji su stvarno pravni baštenici KPJ/KPH, se otuda ne mogu označiti na primjeren način kao antifašistički orijentirane političke snage.
Pojam antifa u svjetlu suvremene hrvatske povijesti:
Antifašizam ili skraćeno “antifa” predstavlja u svjetlu suvremene svjetske povijesti,pa tako i Hrvatske, vrlo često rabljen pojam sa nerazumijevanjem, zlouporabom i tendenciozno. Pojam antifašizam i antifa predstavljaju de facto istu pojmovnu kategoriju koja je analizirana u prethodnom dijelu teksta.Ako pojam antifašizam pojmovno dominira/preovladava u prvim desetljećima nakon završetka Drugog svjetskog rata, pojam “antifa” je preuzeo isto značenje samo u skraćenom izričaju u suvremenim uvjetima.Suštinskih razlika nema.U temeljima antifašizma,kako starog tako i novog, jednim dijelom se pronalaze i sadržane su neki od teorijskih premise tzv.anarhističke teorije i pokreta u onom dijelu koji se tiče nasilnog rušenja postojećih državnih i političkih institucija.Isto tako,postoje velike sličnosti i kada se radi o uspostavljanju novih istitucija i političkih organa.U oba slučaja,neprimjerenost takvih institucija i tijela stvarnim društvenim uvjetima,približava pojam antifašizam/antifa sa pojmom anarhizma u priličnoj mjeri.Dakle, može se postaviti radna teza da su antifašizam/antifa bliske anarhističkim idejama i pokretima u onom dijelu koji se tiče oružanim putem nasilno,uništavanje/razaranje postojeće socijalne,društveme i političke strukture pri čemu,a to je temeljno,ne nude druga, pozitivna i primjerena rješenja društvenih reformi.Suvremena antifa, kako na globalnoj razini tako i unutar pojedinih država, uključujući i suvremenu Hrvatsku, predstavlja oblik neizgradjenih i nedorečenih anarhističkih ideja i odlikuje ga labava organizaciona struktura (djelovanje na poziv) u čijim se temeljima mogu prepoznati specifični,partikularni interesi posebnih interesnih grupa.Ovaj pokret (pitanje je da li se on može okvalifirati kao pokret budući da ne postoji jedinstveno organizaciono ustrojstvo) se može koristiti, kao što iskustvo pokazuje,kao korisno sredstvo za odredjene,navodno opravdane, korekcije u političkom stilu vladanja pojedinaca i grupa stoga što posjeduje značajnu finansijsku podršku koja je naravno pritajena i prikrivena.Moderna antifa pokazuje karakteristike brutalnog obračuna sa svim što diše i miče se drugačije i to je ona karika koja tako plastično vezuje suvremenu antifu sa anarhističkim/komunističkim pokretom.Sa aspekta suvremenog hrvatskog društva, mogu se prepoznati neke karakteristikeantife a to su netolerancija, isključivost, okrutnost sa širokom paletom mržnje, antikršćanski stavovi iideološko prizivanje/opravdanje komunizma/socijalizma. Moderna antifa predstavlja značajno sredstvo kontrole tehnokratsko-birokarstke države u onom dijelu koji se tiče socijalne izoliranosti pojedinca,otudjenosti, odvajanja od kršćanskih tradicija i duhovnosti.Sve su to elementi anarhizma koji ide na ruku tzv.globalističkom pokretu i njegovim protagonistima.Suvremena antifa predstavlja antikršćanski i protunacionalni pokretina tome gradi različite oblike političkog djelovanja.Sve su to karakteristike ovog pokreta koji se uočavaju i na hrvatskoj političkoj sceni privlačeći pojedince i grupe sa problemom identiteta, socijalnim problemima i nezadovoljstvom vlastitim položajem u socijalnoj grupi i društveno-političkoj organizaciji.Dakle,pripadnici/pristalice/sljedbenici ovog pokreta vrlo često su smješteni na rubovima socijalne stratifikacije i odlikuje ih problem vlastitog identiteta kao i sposobnosti da se pozitivno afirmiraju u socijalnoj i društvenoj grupi. Tzv. socijalni ipolitički nezadovoljnici čine tretežiti dio socijalnih grupa iz kojih se regrutiraju pripadnici i sljedbenici tzv. antife. Indikativno je da je to bila ista socijalna baza prijemčiva pokretu fašizma/nacizma kao i komunizma/socijalizma.Upravo su takve socijalne grupe,povijesno gledano, zaslužne za afirmaciju (naravno negativnu) i uspon sličnih pokreta u prošlosti uključujući fašizam/nacizam i empirijski antifašizam. Nezadovoljnici/pustolovi/avanturisti/probisvjeti (medju njima se svakako mogu pribrojati iponeki intelektualac koji zastupaju specifična stajališta) odnosno pojedinci i socijalne grupe sa problemomosobnog identiteta i položajem u užoj i široj društvenoj grupi,predstavljaju osnovnu bazu iz koje se regrutuju pripadnici pokreta antifa, nekada i sada.Kada se ovaj pokret stavi u takvu ravan, jasno se uočavasocijalna idruštvena nazadnost, neprimjerenost i odsustvo racionalne logike pristupa društvenoj organizaciji.Prema nekim pokazateljima,pripadnici/simpatizeri/sljedbenici pokreta antifa su osobe oba spola (značajna prisutnost žena),u kasnim 30-tim godinama, koji žive od socijalne pomoći ižive kod roditelja. To je značajan pokazatelj problema identitata i nezadovoljstva socijalnim statusom u užoj i široj društvenoj grupi.Dalja karakteristika je destruktivnost.Umjesto kreativnog odnosa prema socijalnim, društvenim i znanstvenim problemima, izlazi na površinu površnost (prihvatanje tudjih ideja i koncepcija) i destruktivnost kao posljedica nezadovoljstva vlastitom ulogom u društvu.Kada se analizira socijalno-psihološka strana učesnika/simpatizera u revolucionarnim pokretima uključujući fašizam/nacizam ikomunizam/socijalizam uočava se slična karakteristika:priključuju se pojedinci i grupe koje nisu u stanju unutar postojeće socijalne organizacije pronaći svoje mjesto i pokazati osobne sposobnosti, te se otuda uključuju u revolucionarne/prevratničke pokrete kao pokušaj da se nadomjesti nedostatak samosvijesti i zatomi vlastito nezadovopljstvo životom i društvenom organizacijom. I anarhizam i komunizam, odnosno i antifašizam i antifa pokazuju identične karakteristike kada se radi o socijalnim i mentalnim svojstvima pripadnika takvih radikalnih pokreta.Takve osobe su više sklone sličnim idejnim koncepcijama, mnogo više nego pojedinci i grupe koje imaju svijest o osobnom položaju u društvu. Mentalno-psihološka nestabilnost vrlo često vodi ka široj prijemčivosti ovakvih/isključivih stajališta.Otuda je avanturizam značajna karekteristika pokreta antifa uključujući ideološki fanatizam.I stvarno,kada se analizira životni put vodećih tzv. revolucionarnih likova, kao što su Lenjin, Trocki, Buharin, Stalji, Josip Broz i niz drugih likova,jasno se pokazuju elementi avanturizma. Nezadovoljni pojedinci, mentalno i psihološki nestabilne osobe/likovi, skloniji su radikalno-revolucionarnim idejama i pokretima.To je znanstveno i povijesno dokazivo. Naravno, treba jasno razlikovati avanturizam i mantalnu nestabilnost pojedinaca i grupa, od intekektualne želje/opravdane potrebe da se stvari propituju, putem kritičkog odnosa prema društvenim i političkim problemima,što je oblik intelektualnog pregnuća da se pojedinac na pozitivan način stavi u funkciju društvenih reformi. Medjutim, ukoliko pojedinci i grupe projeciraju vlastite probleme i nezadovojstvo kroz pokret kao što je antifašizam/antifa,nastaju vrlo negativni rezultati budući da se umjesto društvenih reformi propagira povratak na sustave koji su se povijesno dokazali kao neuspješni. Umjesto reformskog odnosa nudi se razaranje i destrukcija.Stoga se neće pogriješiti ako se ustvrdi da je suvremena antifa na tragu povijesnih pokreta kao što su fašizam/nacizam odnosno komunizam/socijalizam zato što predstavljaju/zagovaraju oblik totalitarnog ustrojstva socijalne, državne i društvene organizacije.
Zaključna razmatranja:
Jasno se pokazuje velika i temeljna sličnost izmedju ideja i pokreta fašizma/nacizma i komunizma/socijalizma sa modernom antifom/antifašizmom.Zapravo,radi se, teorijski i metodološki,o genezi jednog te istog socijalnog, društvenog, gospodarskog i političking fenomena (sa značajnim psihološkim aspektima) koji se u različitim vremenskim periodima različito naziva ali im je zajednačka idejna pozadina: ideja sveukupne kontrole društva i procesa formiranja i odlučivanja o strateškim interesima,nametanje jednog idejnog stajalista (tzv. jednoumlje), i različiti spektar represivnih sredstava kojima raspolažu i obitato se koriste.Suvremena “antifa”,za razliku od prethodnih povijesnih pojava i fenomena istog sadržaja,ne temelji se toliko na organiziranoj upotrebi represivnih sredstava (zbog toga što nije u pozijici da se njima koristi), koliko na kulturološkim utjecajima i djelovanju, djelovanju kroz široku paletu tz. ljudskih prava i sloboda i svakojakim načinima da se putem tiska i društvenih mreža djeluje na svijest pojedinaca i društenih grupa,posebno onih koje se osjećaju ugrožene/nestabilnei na rubu socijalne stratifikacije, kao što su homoseksualne grupe,grupe sa problemima osobnog mentalnog identiteta i osobe koje imaju problema da se aktivnije povežu sa drugim pripadnicima socijalne grupe,kao što su migranti.Štoviše,moderna antifa/antifašizam je sredstvo u rukama protagonistatzv. globalističke koncepcije i pokreta, i to vrlo uspješno moglo bi se reći. Tzv.politička ljevica i slične političke grupacije u suvremenoj hrvatskoj povijesti, uključujući i odgovarajuću političku teoriju,nalazi se, na žalost, na istom valu odnosno tragu, te se takve političke snage i njeni socijalni nosioci ne mogu odrediti kao antifašisti već kao transformirani oblik totalitarnih (vrijednosnog) sustava i političkih koncepcija.Prethodna analiza dopušta da se izvede generalni zaključak, temeljem povijesne analize iznanstvenog/kritičkog metoda, da su i fenomeni fašizma/nacizma i fenomeni komunizma/socijalizma kao isuvremeni fenomeni antifašizma/antifa, zapravo po svom ideološkom,socijalnom, društvenom ipolitičkom značenju, manifestni oblici krajnje ljevice, kako na globalnoj razini, tako iu slučaju Hrvatske.
DR.SCI. IVICA IVO JOSIPOVIĆ
