Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Samo dva dana poslije stravičnog, masovnog masakra nad Hrvatima u Uzdolu, gdje su zločinci tzv. Armije BiH upali u ranu zoru dok su žitelji sela spavali i pritom ubili 29 hrvatskih civila i 12 pripadnika HVO-a – a čija su tijela kasnije pronađena u spaljenim kućama – krvnici su ponovili zlodjelo u donjeramskom selu Hudutsko. Tamo su 16. rujna 1993. godine, protivno Ženevskoj konvenciji i zakonu i običajima ratovanja okrutno smaknuli 22 zarobljena hrvatska vojnika, pripadnika HVO-a.

Događalo se to u sklopu operacije osvajanja hrvatskih prostora što su je muslimanske snage (tzv. Armija BiH i njezini mudžahedini) s nakanom uništenja HVO-a poduzele u sklopu zločinačke operacije “Neretva ’93” (koja je započela dva tjedna prije – 4. rujna). Kad je srpski agresor muslimane potisnuo iz istočne Bosne i poslije masovnih i planskih izmještanja njihovih civila (žena, djece, staraca) koji su preplavili hrvatske prostore u srednjoj Bosni (pogotovu Lašvansku dolinu) dok su deseci tisuća njih pronašli utočište u Hrvatskoj, uglavnom na jadranskoj obali, muslimanske snage pokreću ofenzivu na područja na kojima Hrvati čine većinu i koji su prema svim dotadašnjim planovima spadali u njihove provincije. Oteti zemlju onima koji su u tom trenutku bili malobrojniji i tehnički slabije opremljeni (jer, HVO je imao od 5 do 7 puta manje ljudi nego tadašnja “Armija BiH”) i te prostore uključiti u svoju, muslimansku državu – to je bila opcija što su je planirali i provodili politički i vojni vrh predvođen Alijom Izetbegovićem, Ejupom Ganićem, Harisom Silajdžićem, Seferom Haillovićem i drugima. Za njih su jedino muslimani bili “konstitutivni”, “temeljni” narod u BiH i njima je (prema tim zamislima) trebala pripasti cijela BiH. Tako je bilo u vrijeme rata – ali te ideje žive i dalje u glavama sarajevske klike.

Napadajući neusporedivo jačim snagama crte obrane oko Hudutskog, agresori su hrvatske branitelje okružili i tog 16. rujna probili crtu obrane, te zarobili 25 vojnika, od koji su trojicu odveli u zloglasni logor “Muzej” u Jablanici, a ostale odmah strijeljali. Bila je to osveta zbog pogibije pet diverzanata 44. brdske brigade “Armije BiH”, predvođenih zamjenikom zapovjednika Senadom Džinom koji je također poginuo prilikom tog napada. Ubijeni su pripadnici HVO-a: Anđelko Bilandžija, Ljupko Bilandžija, Stipo Bliznac, Jozo Bogić, Marko Brtan, Željko Golubović, Željko Jakašević, Ilija Jakovljević, Dragan Jezerčić, Pejo Božić, Jozo Ladan, Karlo Ladan, Zoran Marjanović, Drago Mijatović, Šimo Petrović, Drago Žunić, Ilija Bendra, Ante Beljo, Anton Odak, Josip Soldo i Marin Vidić, te hrvatski civili Mato Biloš i Jagoda Mijačević.

Logor “Muzej” bio je jedan od ukupno 331 logora što su ih držale muslimanske snage, kroz njega je prošlo oko 800 Hrvata i po svjedočenjima preživjelih zatočenika najgori od svih. U njihovim (muslimanskim) je logorima tijekom rata (1992 – 1995.) bilo ukupno zatvoreno 14.450 Hrvata, od čega 4.000 pripadnika HVO-a, dok su ostalo bili civili. O tomu se danas šuti, a jedine žrtve rata su muslimani.

Zločinačkom operacijom “Neretva ’93” zapovijedao je osobno načelnik “Štaba” tzv. Armije BiH, Sefer Halilović i ona se odvijala u koordinaciji sa snagama srpskog agresora, a cilj je bio dolinom Neretve izbiti na Jadran, uz etničko čišćenje hrvatskih područja i uništenje obrambenih hrvatskih snaga (HVO). Činjenica da je muslimanski agresor (koji nije prihvaćao međunarodne mirovne sporazume) ovaj udruženi zločinački pothvat poduzeo u suradnji s onima koji su ih kroz cijelo vrijeme trajanja rata masovno ubijali i klali, govori o pravoj naravi ove prljave i agresivne ratne strategije, ali i o moralu i etici muslimanskog vojno-političkog vodstva. Dakako, Srbima je odgovarao muslimansko-hrvatski sukob i oni su ga aktivno poticali i pomagali upravo preko “Armije BiH”, pružajući im nužnu logističku i topničku potporu u agresiji na hrvatske enklave – a sve kako bi lakše ostvarili vlastite ciljeve.

Ratna djelovanja “Armije BiH” na hrvatskim područjima pratili su surovi masovni zločini nad vojnicima i civilima – pri čemu nisu bili pošteđeni ni žene, djeca i starci – a najodgovorniji iz muslimanskog političkog i vojnog vrha, nikad nisu Hrvate prihvatili iskreno kao saveznike. U njihovoj se komunikaciji (pa i presretnutim telefonskim razgovorima), Hrvate (kako iz HVO-a, tako i HV-a) u pravilu zove “ustašama” i prema saveznicima-Hrvatima se uvijek nastupa s mržnjom i podozrenjem, a pogotovu u razdoblju međusobnih oružanih sukoba (od listopada 1992. do veljače 1994.), kad se prema hrvatskim civilima i zarobljenicima oni u njihovi mudžahedini odnose jednako okrutno kao postrojbe srpskog agresora – a u mnogim slučajevima i surovije (ritualna sječenja glava, silovanja, paljenje kuća, oskvrnuća crkvi i grobalja, bezrazložna smaknuća zarobljenika koji su se predali, sakaćenja ljudi, ubijanja djece, žena i staraca itd.).

(Adresa slike: https://ramski-vjesnik.ba/wp-content/uploads/2020/08/Hudutsko.jpg?x59303)

U prelijepom hrvatskom Hudutskom, danas žive samo 23 Hrvata

Okrutnost koju su u svojim pohodima prakticirale muslimanske snage dovodila je hrvatsko pučanstvo u stanje panike, a brojni masakri (Uzdol, Grabovica, Križančevo Selo, Hudutsko, Jurići, Buhine Kuće, Lužani, Dusina, Orlište, Sušanj, Trusina, Grm, Miletići, Čukle, Krpeljići, Maljina, Vitez, Jajce, Kraljeva Sutjeska, Drenovik, Slapnica, Busovačke Staje, Ljubinci, Doljani, Bugojno, Kiseljak, Zabilje, Vrbica, Kopljari, Vareš, Fojnica, Konjic itd.) uzrokovali su masovna iseljavanja i to u najvećem broju slučajeva – trajna.

Nije nevažno još jednom napomenuti kako su ti zločini bili provođeni od muslimanskog vojno-političkog vrha planski, kao dio strategije etničkog čišćenja, s nakanom da se ubije što više Hrvata, a preživjele civile i branitelje izloži takvim traumama da se više nikad ne požele vratiti na svoja ognjišta. Zatiranje hrvatskih sela provođeno je sustavno, “tako da ni kokoš ne ostane živa” – kako je to svojim krvnicima zapovjedio zločinac Nihad Bojadžić u napadu na Trusinu kod Konjica (16. travnja 1993. godine, kad je u tom selu ubijeno 22 Hrvata – 18 civila i 4 pripadnika HVO-a). Nakon što su žitelji pobijeni i protjerani iz svojih domova, pripadnici “Armije BiH” i mudžahedini su temeljito pljačkali i palili kuće i gospodarske zgrade, a preživjele mučili, ubijali ili tjerali u logore.

Preživjeli Hrvati iz mjesta u kojima su nad njima i njihovim bližnjima počinjeni okrutni zločini s ciljem potpunog i trajnog uklanjanja s područja na kojima stoljećima žive kao autohtoni narod, danas još uvijek čekaju pravdu do koje očito, niti svijetu niti onima koji sjede u Sarajevu, nije stalo. Samo u srednjoj Bosni, od muslimanskih snaga (“Armije BiH” i mudžahedina – od kojih su mnoge skupine i odredi i formalno bili u vojnom sastavu), ubijeno je 1.606 Hrvata (1.088 civila i 518 pripadnika HVO-a) i odsječeno 400 hrvatskih glava, a iz domova protjerano preko 105.000 hrvatskih civila. Za ta zvjerstva zločinci i njihovi nalogodavci nisu položili račune, a krvavi pir mudžahedina i njihovi divljački masakri se niti ne spominju. Muslimanska je propaganda uz pomoć Turske i arapskih zemalja uspjela nametnuti crno-bijelu sliku rata u BiH, u kojem su jedine i isključive žrtve bili oni: muslimani. Rijetki su među njima oni koji poput pokojnog novinara, časnog i hrabrog Zeničanina, Esada Hećimovića, otvoreno i argumentirano pišu o okrutnim i prešućenim zločinima “Armije BiH” i njihove subraće mudžahedina. Njegova knjiga Garibi: mudžahedini u BiH 1992. – 1999. (Zenica, 2006.), autentično je svjedočanstvo o razornom djelovanju radikalnog islama koji je bio i ostao smrtna opasnost za Bosnu i Hercegovinu i sve njezine narode.

Rujan je mjesec obilježavanja tužnih obljetnica, vrijeme kad Hrvati iz ovih krajeva pale svijeće, okupljaju se u crkvama na Misama, mole, polažu vijence na grobove i spomen obilježja i sjećaju se svojih nevinih žrtava…žrtava za čije patnje i boli krivce još uvijek nije stigla pravda. I to je još jedan golemi teret na plećima onih koji su preživjeli rat. Bolna i teška rana koja ne zacjeljuje.

Nažalost, broj Hrvata u Hudutskom, kao i u većini drugih naselja u BiH zahvaćenih agresijom u kojima su prije rata živjeli pripadnici ovog naroda, više je nego prepolovljen. U ovom oduvijek etnički čistom, hrvatskom mjestu, 1991. godine je bilo 87 žitelja, a danas (2022. godine), tu žive 23 stanovnika, od čega samo troje djece.

Naslovnica knjige Esada Hećimovića koja progovara istinu o islamskom radikalizmu u BiH i brojnim masovnim zločinima “Armije BiH” i mudžahedina

(Adresa slike: http://library.foi.hr/lib/knjiga.php?B=573&H=&E=&V=&lok=&zbi=&item=16009&nivo=&upit=BOSNA%20I%20HERCEGOVINA)

Prema svim podacima i činjenicama (a što potvrđuju i neki od intelektualaca iz muslimansko-bošnjačkih krugova u Sarajevu koji se usude progovoriti istinu), islamski radikalizam u BiH danas ponovno jača i osim što predstavljaju opasnost za sigurnost, protagonisti ove militantne ideologije drsko nastavljaju islamizaciju Federacije. Hrvate se nastoji svim sredstvima – pa i protivno Ustav BiH – svesti na nacionalnu manjinu. To je sad toliko očito, da svoje namjere ne skrivaju ni u vrhu SDA. Oni čak odbijaju da u bilo koji dokument (sporazum, deklaraciju itd.) uđu formulacije o ravnopravnim i konstitutivnim narodima u BiH!? Zar to nije ključni dokaz podlih namjera onih koji se tobože “bore za jedinstvenu BiH” i kriju iza “građanske države” – a protiv su temeljnih civilizacijskih zasada: slobode i ravnopravnosti hrvatskog naroda koji na BiH ima jednako pravo kao i druga dva naroda!? Onih koji ne poštuju temelje države, pa ni njezin Ustav, a prikazuju se njezinim čuvarima!

Republika Hrvatska kao potpisnica Daytonskog sporazuma (na kojem je utemeljen Ustav BiH), ima i formalno-pravnu i moralnu odgovornost prema državi Bosni i Hercegovini, ali i svome narodu koji živi u njezinim granicama. Naša je obveza čvrsto i bez popuštanja stati u obranu konstitutivnosti, suverenosti i pune ravnopravnosti naše braće, tamošnjih Hrvata – jer to je uvjet njihova opstanka i budućnosti. I tu se ne treba osvrtati na otrovne poruke mržnje koje stižu iz Sarajeva, jer cilj ekstremnog dijela muslimanske vrhuške SDA i njihova lidera Bakira Izetbegovića – koji se posesivno vežu za Tursku i Erdogana i prijete novima ratovima (pod optužbama na račun Republike Hrvatske, kako se ona “miješa u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine”) – jest ušutkati sve one kojima je stalo do istinske ravnopravnosti sva tri naroda na temeljima Daytona, Ustava BiH i univerzalnog načela konstitutivnosti naroda.

Ne zaboravimo to, pogotovu u ovo vrijeme godine, kad diljem hrvatskih prostora u BiH obilježavamo masovna stradanja nedužnih žrtava čija je jedina “krivnja” bila to što su katolici i Hrvati. Pravde za žrtve ni njihove potomke i srodnike nema. Zločinci i nalogodavci su ostali nekažnjeni, a veliko je pitanje hoće li ikad odgovarati za svoja zlodjela. Utoliko prije moramo biti uz svoj narod u susjednoj Bosni i Hercegovini i pomoći mu na sve raspoložive načine da u ovoj neravnopravnoj borbi za svoju slobodu, temeljna prava, dostojanstvo i opstojnost, ustraje. Pri tomu nikako ne smijemo izgubiti iz vida činjenicu da je upravo taj dio naših sunarodnjaka kroz cijelu svoju povijest prolazio trnovit put i uz goleme žrtve, tijekom stoljeća bio brana nasrtajima na Hrvatsku. Tako je i danas. Europa i svijet suočeni su s brojnim opasnostima i izazovima, ali unatoč svim tim nepovoljnim okolnostima, ne preostaje nam drugo nego boriti se za svoje mjesto pod suncem. Svi zajedno – sa svim ljudima dobre volje, neovisno o naciji, vjeri i svjetonazoru i uz pomoć demokratskog svijeta kojem pripadamo.

U povodu 27. obljetnice pokolja u Hudutskom: https://youtu.be/nKSdFcuiz48

Zlatko Pinter


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Politika