Podjeli
Danas je 8. rujna, Mala Gospa, baš kao i 1991. godine kada se “A” satnija (poslije 105. bojna iz Bjelovara) zaputila u Kusonje.
Kusonje su bile poznate kao četničko uporište gdje su srpski pobunjenici otimali, mučili i ubijali Hrvate.
Branitelji su bili smješteni u Vladikin dvor, a glavna zadaća im je bila obraniti Pakrac koji je već bio razored i pred samim padom u ruke četničkim, agresorskim jedinicama.
Tog tužnog jutra, na Malu Gospu, baš pokraj kapelice Male Gospe dvadeset hrvatskih branitelja upada u četničku zasjedu, poznatu potkovu.
TOP 1 biva opkoljen sa svih strana i tjeran naprijed sve dok se nije našlo prikladno mjesto za prislino istjerivanje branitelja na otvoreno.
Nakon što su natjerani da napuste vozilo, branitelji su se sklonili u kuću broj 55.
O čitavoj tragediji ovog zločina snimljen je i film “Broj 55” koji je napunio kino dvorane.
Često puta filmski prikaz zna biti dosta blaži od surove stvarnosti, a tako je bilo i u ovdje.
Zlo je tako otplesalo svoj krvavi ples i otvorilo još jednu bolnu ranu na srcu Majke Hrvatske.
Dvadesetorica branitelja borili su se mukotpno pod konstantnom paljbom četničkih snaga, a od oružja su imali lovačke puške.
Na kuću se udaralo puna dva dana i noć, a na koncu su iz nje branitelji istjerani eksplozivom.
Njihova agonija tu tek počinje.
Uslijedilo je mučno iživljavanje nad Hrvatima, hladnokrvnom ubojstvu metkom u potiljak prethodilo je masakriranje, da bi se na koncu tijela pobijenih hrvatskih junaka bacila na smetlište.
Tužna je sudbina onoga tko padne u ruke zvijerima koje se svog zvjerstva ne stide.
Ovo nije izolirani slučaj četničkog iživljavanja nad Hrvatima kojima je jedini krimen bio obrana teritorija na kojem stoljećima žive.
Na našu žalost tragediji Kusonja ovdje nije kraj.
Samo dvije godine nakon stravičnog pokolja hrvatskih branitelja u Kusonje je stigao UN.
Snage Ujedinjenih Naroda davale su osjećaj sigurnosti obitelji i prijateljima koji su tjeli odati počast nevinim stradalnicima, no upravo u trenutku polaganja vijenaca zvijerstvo je stavilo točku na “i”.
Eksplodirala je četnička mina i odnijela još tri života hrvatskih časnika, tužna i tragična priča iz Kusonja postala je tim činom još tužnija.
Danas se rijetki sjete tog mučnog osmog rujna u Kusonjama, ali zato inzistiraju na pomirenju i okretanju budućnosti.
Dok agresor izigrava žrtvu odajući počast minornim “civilinim” žrtvama, zaboravljamo na one prave, istinske žrtve Domovinskog rata.
Danas u Kusonjama nema “hrvatskih” političara, a nema ni predstavnika manjina, uostalom što bi u Kusonjama radila osoba ili bilo tko sličan osobi koja na rukama nosi krv doktora Ivana Šretera.
Zašto bi u Kusonjama vidjeli prestavnika Vlade ili zamislite tek premijera?!
Što oni imaju od toga, iz Kusonja ne mogu izvući nikakvu korist, ali izgleda da od tamo ne mogu poslati niti golubicu mira, upravo zbog toga jer su svijesni da mira neće nikada biti usprkos njihovom izigravanju istog.
Dvadeset ljudi stradalo je na njedan od najgorih načina, a o tim zvjerstima se slabo zna, važno je da se zna za Grubore i famoznu “Traktorijadu” u režiji Slobodana Miloševića čiju ostavštinu gledamo u vidu “moralnog” vođe SDSS-a.
Unatoč činjenici što se u javnosti u zadnje vrijeme izvrće slika Domovinskog rata, kojeg se sve češće naziva “građanskim”, određeni dio Hrvata ipak je svjestan provedbe “Memoranduma 2” i sve dok je tog svjesnog puka, ta memorandum neće proći.
Svjesni činjenice da će kroz koju godinu u Gruborima niknuti veći spomenik nego na Sutjesci, narod se ipak ne predaje mitomansog politici.
Uzalud vam relativizacija, mitomanija o Jasenovcu, nametanje kolektivne krivnje, kao i zanemarivanje hrvatske žrtve, narod je itekako prozreo vaše jeftine predstave.
Dok izrugujete našu inteligenciju, mi pamtimo, a isto tako odajemo počast herojima koji su stradali u Kusonjama, kao i na drugim mjestima gdje se krvlju pročišćavao put prema slobodi.
Iva Svaguša
Podjeli