Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Blažena šutnja. Dragocjena šutnja. Blagotvorna i neprocjenjiva šutnja. Vrijedi ne zlata (kako ona poslovica kaže), nego svih blaga ovog svijeta. Odmor za uši, mozak, dušu. I prigoda da oni koji još uvijek nisu do kraja zatrovani razornim virusom politikantstva malo razmisle o sebi, ljudima koji ih okružuju, o svijetu u kojem žive i nekim ako ne potpuno zaboravljenim a ono svakako zapostavljenim vrijednostima. O vrednotama koje se jako rijetko spominju i još rjeđe prakticiraju u svagdanjem životu.

Pokušajte s nekim od slučajnih prolaznika s kojim zapodjenete razgovor “načeti” temu ljudskog morala, etike, poštenja…i u barem devet od deset takvih slučajeva će vas sugovornik gledati “bijelo” (to je ona vrsta pogleda koji prolazi “krov vas”, kao da ne postojite), ili odmahnuti rukom i produžiti dalje. Nema se vremena za “nevažne stvari”. Čemu “filozofiranja” i beskrajna naklapanja o nekim pojmovima od kojih nikakve konkretne i opipljive koristi. Ostavimo to za intelektualce, filozofe, teologe i svećenike koje ionako rijetko tko sluša i uzima ozbiljno.

Nemamo vremena za “bacanje”. Važni su dohodak, BDP, PDV, investicijski ciklusi, porezne stope, fiskalna konsolidacija, transparentnost, aktiva, pasiva, bilanca, amortizacija, produktivnost, izvoz, inflacija, devalvacija, stanje na burzi, troškovi, fakture, naplata, poticaji…sve to i još tisuću i jedna stvar koja se tiče našeg materijalnog statusa, potrošnje i ovozemaljskog (tjelesnog) preživljavanja.

Vrtoglava je to utrka koja nema ni kraja ni konca, a vrteška se sve brže okreće. Mnogima je odavno pozlilo, ali se još uvijek drže. “Mora se…danas se tako živi”.

I, onda odjednom, usred tog ludila i zanosa, usred masovnog fanatičnog nadmetanja prema kojem su olimpijade i svjetska prvenstva nula, pojavi se jedan sićušni, nevidljivi virus koji nam preko noći i iz temelja promijeni živote.

Nema slobodnog kretanja i trgovine, nema slobodnog putovanja, otežan prelazak granica, nema noćnih klubova, kockarnica, disco-zabava, koncerata, kazališta, nema cjelodnevnih sjedeljki po restoranima, hotelima, pa čak ni usputnih kava na špici i u kafićima na koje smo svikli. U dućane i trgovačke centre se ide s posebnim mjerama predostrožnosti, moraju se dezinficirati ruke, držati distanca, nositi maske. Nema svadbi i drugih masovnih okupljanja, pa čak ni kućnih tuluma u privatnoj režiji…

“Nema nikakvog virusa!”; “Lažu nam globalisti i krojači novog svjetskog poretka!”; “U pitanju je masovna prijevara!”; “Odnose se prema nama kao prema pokusnim kunićima!”; “Planiraju nam ubaciti čipove i ovladati našim tijelom i umom!” – čuje se s raznih strana i to mahom od “stručnjaka” koji su nakon sat-dva surfanja Internetom upili toliko “znanja” i informacija o virusima (u raznim oblicima i s raznih strana) da su već istog dana postali “eksperti” za ovu problematiku.

Prođe mjesec, dva, tri, a naši teoretičari urota, “ravnozemljaši” i katastrofičari u većini okreću ploču, pa se kategoričke tvrdnje kako virusa nema mijenjaju u “možda ga i ima, ali nije opasan”. Kojom su se alkemijom od fanatičnih negatora postojanja najednom pretvorili u skeptike po tom pitanju, nikom nije jasno, ali eto…

I tako idemo dalje – s maskama na licu, radimo on-line, djeca nam gledaju obrazovni program na TV-u umjesto da idu u školu, terase kafića čas otvorene čas zatvorene, nekima se to ne da pa namjerno krše mjere opreza okupljajući se na javnim mjestima i tulumareći, ali glasovi o nepostojanju virusa su sve rjeđi i njima mjesto ustupa već spomenuta dvojba.

Bolnice se pune oboljelima od “nepostojećeg” COVID – 19, dnevno umire između 50 i 70 ljudi od iste “nepostojeće” pošasti, neki tamo u Covid centrima “glume” kako ne mogu opstati bez respiratora, a u javnosti samozvani “stručnjaci” u likovima pedijatara, liječnika opće prakse (uz pokojeg biologa) raspredaju o stopi smrtnosti, uspoređuju virus s gripom. važe se umiru li ljudi “od COVID-a” ili “s COVID-om” (iako je posve jasno kako ne bi umirali da nije virusa); oni, a tko drugi sve to bolje znaju od svih virusologa, imunologa i epidemiologa na svijetu.

Dok bolnički sustav klizi prema kolapsu – jer liječnici moraju u kratkom roku pružati pomoć velikom broju oboljelih od “nepostojećeg” virusa – od istih “stručnjaka” koji su uz pomoć surfanja i Google-a došli do jedne jedine i prave “istine”, stižu ogorčeni protesti – jer liječnici i medicinsko osoblje “zapostavljaju pacijente koji boluju od drugih bolesti” za račun onih koji se izležavaju i foliraju se kako su oboljeli od COVID-a kojeg “nema” (ili ako ga već slučajno i ima, uopće nije opasan).

Dakako, vijesti iz svijeta koje govore najprije o desetinama i stotinama tisuća pa potom i desetinama milijuna ljudi koji oboljevaju i umiru od virusa proglašavaju se “lažnim”, snimke s mrtvačkim sanducima i prepunim bolnicama su “montaža”, agitira se protiv cijepljenja, a kompletna medicinska struka nije ništa drugo nego “urotnička klika” koja svjesno ili nesvjesno sudjeluje u “masovnoj prijevari”.

I gotovo nitko ne obraća pozornost na taj apsurd: da povici stižu uglavnom od onih koji se izležavaju u svojim dnevnim boravcima i “ubijaju” od dosade, a na račun  tisuća medicinskih djelatnika (od vrhunskih liječnika-specijalista do liječnika opće prakse, medicinskih sestara i pomoćnog osoblja) koji doslovno padaju s nogu angažirajući se u suzbijanju pandemije koja sad traje već gotovo 15 mjeseci. I nije to jedino. Mnogi liječnicima ne vjeruju jedino kad je u pitanju virus (koji im remeti ritam života), dok su u svim drugim slučajevima smjerni i poslušni pacijenti koji kod istih dolaze noseći u vrećicama bombonjere ili boce pića, ne bi li ostvarili neku sitnu privilegiju (prekorednog obavljanja pretrage ili što slično). I začudo, oni sami u tomu ne nalaze ništa neobično. Za njih su doktori “zakon” u svemu osim po pitanju COVID-a. Vrlo zanimljiv selektivni pristup kojem nije lako otkriti uzroke.

Nema onoga što nismo u stanju ispolitizirati i okrenuti u svoju korist, ali pritom zanemarujemo jednu jako bitnu stvar: nismo mi gospodari svojih života, a još manje svijeta koji nas okružuje.

 Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti.

Je li ova kratka izborna šutnja i odmak od političkog cirkusa kojeg smo do jučer promatrali možda prilika da se pokušamo sresti sami sa sobom i započeti “razgovor”?

Zlatko Pinter


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema