Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Prvi put sam ga stvarno čula na Badnje veče; do tada za mene kao da nije ni postojao. Njegov zanosan, napukli, a istodobno baršunast bariton prolamao se unutar dva kvadratna metra auta u kojemu stiješnjena ćaskah sa svojim prijateljima neposredno prije odlaska na ponoćku. Skamenio me svojom gotovo nadnaravnom ljepotom. U prvom trenutku nisam baš bila posve sigurna je li pjesma na njemačkom kako mi se otprve učinilo. No, bila sam u pravu, Nat “King” Cole pjevao je na njemačkom jeziku. Poput čovjeka znatno oštećena sluha koji iz svoje već pomalo beznadno lagodne tišine, polako, no ipak posve nepripremljeno -iznenada obuhvaćen Božjom milošću – uranja u začudni, fantastični svijet, slušala sam ga obuzeta čuđenjem i zadivljenošću. Kao iza golemog staklenog zida čiju sam neprobojnost nakon dugo vremena, čudom, slučajno slomila, kroz uzan sam otvor glavinjala napolje, sa strahopoštovanjem osluškujući do tada meni nečujne, božanstvene tonove.Veličanstveno! Pitala sam se: kako to da sam tek sada otkrila nešto tako značajno? Njegov glas. Tisuću sam ga puta prije toga slušala, ali ne doista i čula. Međutim, ubrzo sam shvatila: budući da nije pjevao na svome materinjem jeziku, “probudio” me upravo time što je zvučao drugačije. Probijao se kroz jezičnu zamku stranoga akcenta, s taman toliko osjetnom teškoćom u naglašavanju, koliko je potrebno da njegova izvedba zvuči zaista jedinstveno; naprosto čarobno. U njegovoj interpretaciji njemački nije zvučao nimalo grubo ni odrješito, štoviše bio je mek i podatan poput romanskoga. Coleove su glasnice zapravo proizvodile neki međujezik, i ta je tako specifična, šarmantna mješavina anglosaksonskoga i germanskoga, u tom nježnom srazu s prevladavanjem vlastita obilježja, toga časa postajala svojevrsnom metalinguom genija. Pjevao je: “O, božićno drvce, o božićno drvce…” Činilo se da je iznimnost njegova vokala tek u tome nadahnutom zagrljaju s jezikom s kojim nije osobito blizak, došla do punog izražaja u svoj svojoj ljepoti i uzvišenosti. Napokon sam ga mogla u svojim mislima i vidjeti, i to na način kao što se može opažati samo onaj koga smo u stanju u potpunosti doživjeti, ma iz kojeg mu se ugla primakli. Nosio je lice svoga glasa, čvrsto i zanosno upečatljivo, lice bez podrijetla, biografije; glasa koji kao da ima potrebu objasniti svijet, ali ga i jednako tako s lakoćom objašnjava. Sustavom sporazumijevanja kakav poznaju samo djeca i umjetnici tumačio ga je ljepotom svoga glazbenog izričaja.

Nastojim se što točnije i podrobnije prisjetiti zametka tog našeg uzajamnog, gotovo onostranog zbližavanja, kako bi ostao trajno upisan u mome sjećanju. Onakvog kakvog sam ga te blagdanske večeri osjetila i doživjela. Još, naime, pri samome ulasku u auto zamijetila sam nešto neobično u tihoj glazbi koja kao da je dopirala negdje izvana. Razgovor između mojih prijatelja i mene bio je pak isuviše glasan, da bih u tim prvim trenucima mogla prepoznati što mi se ‘nudi’, znati što zaista imam pred sobom. U jednom sam času čak zamolila da se CD ugasi, no na sreću, tko zna zbog čega, moja je zamolba ostala neuslišana, dapače glazba je bila pojačana, i tako se Nat ‘King’ Cole, nepozvano zakoračivši u moj život, ‘izborio’ za vječito mjesto u mojoj duši. Bio mi je, očigledno, suđen.

Taj me događaj naveo na razmišljanje: Jesmo li svi mi, obasuti mnoštvom slikovno-zvukovnih zapisa, u određenom smislu obnevidjeli i gluhi? Svakodnevno zasipani golemom količinom balasta i raznovrsnih posve bezvrijednih sadržaja i informacija, možda zauvijek ostajemo prikraćeni za ono uistinu važno. Možemo li uopće protiv toga? Tko će mladeži podastrijeti veličine poput, primjerice, Colea? Jesu li ih oni u stanju sami otkriti, sami sebe (glazbeno) prosvijetliti? Itekako dobro znamo da uglavnom nisu. I jednostavno nije točno kako narod nije dovoljno zreo za prihvaćanje pomno probrane umjetnosti ili je taoc vlastita lošeg ukusa. Držim da je nužno ponuditi mu najbolje. Možda će to prezrivo odrinuti od sebe i zadržati se pri svojim mjerilima i vrijednostima, a moguće će to isto, možda čak unatoč pokušaju da isprva odgurne, (s vremenom) radošću usvojiti.

Kao kakvo poludivlje dijete čijeg su se odgoja odrekli, nisu mu naprosto pružili priliku da spozna, u ozračju u kojem dobrim dijelom presuđuju predrasude i osrednjost. Na medijima zaista stoji velika odgovornost. Štoviše, takozvanu elitnu umjetnost potrebno je približiti svima, a puk se doista neopravdano potcjenjuje. Želimo li izgrađivati ljudsku duhovnost, trebali bismo, između ostalog, imati mnogo više povjerenja u njegov um, um svakoga čovjeka. Nudeći mu isključivo ništavnost, on postaje svojevrsnom žrtvom ‘zavjere’ prešućivanja, zanemarivanja onog uistinu bitnog za njegov duhovni razvoj. Pomalo izgubljen negdje na putu potražnje i ponude, usnuo je, poput Trnoružice, u mnogome nesvjestan da negdje, skriven, za njime žudi preporađajuć’, Veliki Kulturni Poljubac.

STANKA GJURIĆ


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema