Svjedoci smo brojnih proturječja u Hrvata. To se očituje od krize identiteta pa do gospodarskih malverzacija, raznih ‘jankomirskih’ afera te prijepora oko toga tko treba biti izbornik hrvatske nogometne reprezentacije. I sada da ne nabrajamo. No, pitamo li se uopće što je korijen svega toga? Zašto? Zbog čega? Otkud to? Jesu li i Hrvati sami suodgovorni za to? Naravno da jesu. Kako i po čemu? Pa evo primjera.
Identificiranje s Balkanom je (ne)pametno
Često se mogu čuti u Hrvata sljedeći izrazi ‘mi Balkanci’ ili ‘kod nas na Balkanu’ te ‘ovdje na Balkanu’ kao i ‘mi smo Balkan’. Kada se uspoređujemo s drugima često se može čuti ‘ma mi balkanski narodi’ ili ‘ali mi ovdje na Balkanu’ i sl. Pa se postavlja pitanje a zašto su nam puna usta Balkana i Balkanaca ali ne i Hrvatske i Hrvata. Čemu ta identifikacija s onima s kojima smo se u krvi i našoj i njihovoj razišli (barem većina nas jer i danas je mnogo Hrvata politički na “Zapadnom Balkanu”) umjesto sa samima sobom tj. Hrvatima? Čemu u isti kontekst stavljamo Hrvatsku s republikama i pokrajinama bivše države od kojih se ona na isti dan odcijepila zajedno s Slovenijom? Čemu isticati bjesomučno “euroatlantski” put BiH u njezinoj cjelovitosti pritom naglašavajući ulogu Hrvata kao jedinog konstitutivnog naroda u toj zemlji koji to navodno omogućuje unatoč tome što drugi istu tu BiH u puno većoj mjeri vežu za Moskvu i Ankaru pa i Teheran? Zar ne bi bilo pametnije većinski hrvatsku Herceg-Bosnu
u BiH te Autonomnu Pokrajinu Vojvodina rađe ‘separatnije’ od ostatka BiH odn. Srbije promatrati na tom njihovom ‘euroatlantskom’ putu? Pa da postavimo stvari ovako, prvo većinski hrvatski kantoni, gradovi i općine da se sa susjednim županijama u Hrvatskoj što tješnje povezuju kroz prekograničnu suradnju (svojevrsne prekogranične euroregije) te se time Herceg-Bosna
kao dio BiH što više ‘ukotvi’ ili u pozitivnom smislu riječi “uhljebi” u okvir EU te praktički bude dio EU makar tome nedostaje i formalno-pravni karakter za razliku od recimo Hrvatske ili Slovenije a time da i na taj način Hrvati u BiH utiru njoj samoj tj. ostatku BiH mogućnosti napretka na njezinu ‘euroatlantskom’ putu. Isto je i s Autonomnom Pokrajinom Vojvodinom s jedne strane i ‘uže’ ili pak “središnje” Srbije s druge strane. Nažalost, hrvatska politika se ne vodi takvim načinom razmišljanja odn. promišljanja. Umjesto razložnosti po tko zna koji put poput naučene pjesmice slušamo samo Srbija, Bosna i Hercegovina, zemlje zapadnog Balkana, “Regija” i taj njihov famozni euroatlantski put i na tome sve počiva i završava. Tek tu i tamo čujemo za primjerice Herceg-Bosnu i Vojvodinu. Premda je gosp. Mario Kovač (bivši ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske) spomenuo jačanje prekogranične suradnje hrvatskih područja s obje strane granice (granica između unutar i van EU hrvatskih prostora) te admirala Davora Domazeta Loše koji nas pouči da hrvatski odgovor na ‘srpski svet’ treba glasiti ‘hrvatske zemlje’ među kojima su i istočni Srijem te Boka. To je kao takvo zabilježeno ali nema nastavka toga narativa. S izuzetkom autora koji piše ovaj članak i gdjekojega mu istomišljenika. Jasno da u takvom siromašno-zapuštenom političkom rječniku hrvatske politike koji prije liči na recitiranje nečijih tuđih želja i umotvorina umjesto autentične borbe i zahtjeva hrvatskih nacionalnih interesa se stvara itekako ‘plodno’ tlo za širenje pseudobalkanskoga identiteta u Hrvata koji ih više uobličava kakvom Šumadincu ili Sandžakliji umjesto nekome u Središnjoj Europi ili Podunavlju a u konačnici samima sebi.
Da li je tko postavio pitanje u smislu kako to da se jedan Štajerac iz okolice Maribora ili Notranjac iz Postojne ne identificira s Balkanom niti se želi zvati Balkancem premda i u južnoj Štajerskoj (mariborska regija) i Notranjskoj (između Ilirske Bistrice i Ljubljane) živi i radi jako mnogo ljudi iz drugih republika i pokrajina bivše SFRJ? Zašto je nekom autohtonom Gorenjcu ili Korušcu (širi prostor Dravograda prema austrijskoj Koruškoj) uvrjeda nazvati ga Balkancem za razliku od jednoga Hrvata iz Slavonskog Broda ili čak u jednom Umagu? Kako to da čak i novodoseljeni ‘Balkanci’ samu tu današnju Sloveniju niti većinsku slovensku zajednicu u njoj ne smatraju Balkanom niti “našim” Balkancima dok je s Hrvatima i Hrvatskom dijametralno suprotno? Da ne govorimo o većinski hrvatskoj Herceg-Bosni
u BiH! Jesmo li se zapitali kako to da u susjednoj deželi mnoge stvari puno bolje funkcioniraju negoli u Hrvatskoj? Možda i zato jer su se tamo barem u većini ne samo formalno nego i mentalno ‘odcijepili’ od Balkana i Balkanaca za razliku od istočnijih Hrvatske i Herceg-Bosne. Jer ako je Hrvatska
proklamirala želju da Balkan zamijeni Srednjom Europom i Mediteranom te Podunavljem (EU) kako onda može biti uspješna kada se identificira s lošijima zaradi čega ih je i napustila? Zašto Hrvatska ne oponaša primjer Slovenije nego zapravo više postaje sličnija jednoj Crnoj Gori u kojoj sve počinje o završava s time je li ta zemlja druga “srpska” država ili nije? Ako je Slovenija daleko odmakla od Hrvatske, zašto se Hrvatska ne ugleda na nju koja je po mnogočemu uspješnija od nje nego se ‘suobličuje’ republikama i pokrajinama bivše države koje su van EU? Zar mislimo da će nas identificiranje s drugim “narodima i narodnostima” bivše države van EU učiniti europskijima i uspješnijima? Naš put u Srednju Europu i Mediteran vodi zaobilaznim putem preko Balkana pa opet na Zapad? Identificiranje s Balkanom je suprotno Ustavu RH kao i opredjeljenju velike većine građana Hrvatske koji su na referendumu od 18 svibnja 1991. glasali za Hrvatsku kao nezavisnu državu a ne ostanak u bivšoj Jugoslaviji odn. političkom Balkanu. Nije li tako? Postavlja se pitanja jesmo li utoliko lakše zaboravili ili oprostili neokajane i nekažnjene zločine i zla balkanska nad našim hrvatskim narodom diljem hrvatskih povijesnih zemalja (Hrvatska, Herceg-Bosna, ostatak BiH, istočni Srijem, Bačka, Boka) te ostatka bivše države? Jesmo li olako prešli preko krikova Ovčare, Škabrnje, Ćelija, Dragotinaca, Briševa, Kukujevaca, Ravnog, Slankamena, Hrtkovaca, Viteza, Dusine, Trusine, Križančeva Sela, Uzdolja, Grabovice, Morinja, Omarske, Keraterma, Manjače, Stajićeva, Srijemske Mitrovice, Begejaca, Niša i Aleksinca i Musala kao i Jablanica muzeja raznoraznih…….? I prije toga Odesa, Bleiburga, Krnjeuša, Španovica, hudih jama na tim putima križnim…….? Zanimljivo kako je upravo zahvaljujući tim u deželi mrkomrskim ‘tujcima s Balkana’ ili “južnjacima” ista ta dežela prvi put službeno označena ‘Slovenijom’ ili ‘slovenskim/slovenačkim zemljama’ (dotada se radilo o dijelovima ‘unutrašnjih austrijskih pokrajina Kranjske Štajerske i Koruške’ odn. dijelu Unutrašnje Austrije) 1918. a ista je tek 1945. kao Slovenija dobila elemente državnosti! I opet oni koji kažu da su Slovenci neće da se poistovjećuju s Balkanom i Balkancima! I drže emocionalnu distancu spram onih bez kojih bi se očito utopili u Austrijance poput velike većine svojih sunarodnjaka u saveznim austrijskim pokrajinama Štajerskoj i Koruškoj. A kod Hrvata i Hrvatske je sve obrnuto od prethodnog slučaja! Dakle, Sloveniji i Slovencima Balkanci učinili mnoge usluge i zauzvrat dobili emocionalnu distancu i nepriznavanje a Hrvatima, Hrvatskoj i Herceg-Bosni isti ti Balkanci bivahu poput ‘Turaka Osmanlija’ okupatori a Hrvati se opet u ‘istu kacu’ stavljaju s vlastitim zlostavljačima igrajući raznorazna zlosretna ‘užička, kozaračka, žikina’ kola vičući ‘mi Balkanci’! Kakve li ironije! O tempora! O mores!
Nakon problema rješenje
Nakon kiše dolazi sunce kako se kaže u narodu. Nakon ovih peripetija s Balkanom valja ponuditi rješenje. A ono je u pogledu našega općehrvatskoga stava spram Balkana i Balkanaca koji se ogleda u kopiranju slovenskoga primjera. Prestanak identificiranja s Balkanom i Balkancima. Jasno, to ne znači nužno odbacivanje određenih zemljopisnih činjenica glede pojma Balkan nego prije svega političkog i identitetsko-kulturološkoga kao i stila života i načina razmišljanja koji su po Hrvate kao globalnu cjelinu destruktivni i natražni. Primjerice, mnogi kažu da čak barem pola današnje Slovenije kao i susjedni joj Trst s okolicom spadaju u Balkan. U zemljopisnom smislu, dakako. Često puta se i cjelokupna ‘dežela’ uokviruje u Balkan, osobito geopolitički. No to ne mijenjava stav tamošnjeg većinskog pučanstva da se unatoč tome ne identificira s Balkanom niti da se izjašnjavaju Balkancima. I da im Balkan bude nešto ‘izdaljega’ a Balkanci neki drugi i drugačiji. Zašto to ne bi bio slučaj i s Hrvatima? I s Hrvatskom i Herceg-Bosnom, također! Budimo pametni i birajmo pravi put i ispravni smjer. Jer izbjegavanje loših odabira u miru i blagostanju sprječava nove ratove i krvoprolića. Skretanje s krivoga puta u pravo vrijeme osujećuje dolazak na loš i pogrješan cilj.
Mudar savjet zlata vrijedi (narodna mudrost)
Pa što Bog da i sreća junačka!
Josip Žgela









