By Živimo u Europi, živimo na vjetrovitom Balkanu, da, svi to znamo. U tome ima ljepote, a posebno u onom dalmatinskom temperamentu, ali samo onda kada to ostane u granicama uljuđenosti. Biti malo lud, pa i divlji, ne daje nam pravo prelaziti sve one ljudske, uljuđene, humane okvire i granice, granice kulture, granice čovječnosti, granice koje nas čine dostojnim života u ljudskoj vrsti i zajednici današnjice, posebno ovoj europskoj zajednici.
Ostavio bi tu sad pitanje domoljublja, nacionalne privrženosti, težine riječi da je Hrvatska „slučajna država“, ma neću govoriti niti o stavu vrhovnog čelnika ove države prema Crkvi u Hrvata i katoličkoj vjeri, ali upozoriti ću na kulturu i ljudskost koju svaki od nas mora imati prema mrtvima, a time i prema živima. Stoga bi se ovdje pozvao na edukacijsko novinarstvo koje moram koristiti za ono najniže, temeljno, ono što svako ljudsko biće, ako nije ispunjeno zlom, mora znati. Ne, kao što stalno kažem, nikome ne sudim, jer nisam sudac, a onaj pravi i jedini pravedni sudac sudit će svima, pa ostavljam to Njemu, a ja neću suditi nego ću samo ukazati na ono što nije dobro, kao i uputiti na primjereno ponašanje koje možemo vidjeti oko nas za slične situacije i probleme.
Ali, prije nego obrazložim ovaj problem, uputio bi vas na sliku koju sam u jednom davnom tekstu najavio, ali iz tehničkih razloga nije prikazana. Sada je ovo prilika da se prikaže, a i vezana je za temu koju obrađujemo. Hvala Bogu na Crkvi u Hrvata koja u svoj zagrljaj prima sve poginule, a oni koji su pali za domovinu imaju sa pravom posebno mjesto i počast u Njoj. Upravo to trebao bi biti uzor za sve, a posebno za politički vrh Hrvatske. Tako i nikako drugaćije.
Kao minimum i temelj kulture ljudskog roda današnjice je „o mrtvima sve najljepše“, pa čak i ako ne mislimo o nekome ili nekima, ostaje o mrtvima „sve najljepše“, jer kulturi smrti se moramo pokloniti i s pijetetom proći pored nje dok ne dođe Ona i po nas, a doći će sigurno. Pa kad od toga pođem, moram pitati svih nas, sve građane Hrvatske, sve političare i njihove stranke, a u ovom slučaju posebno SDP, jer je ono gnijezdo iz kojeg je izašlo „treba baciti spomen ploču HOSovcima“, dakle svima nama da se jasno i javno izjasnimo vezano za pogled na mrtve branitelje. Ovdje se otvara još jedno pitanje, pitanje koje je neuobičajeno u društvu koje nije divlje, a posebno u društvu koje se naziva građansko, europsko, demokratsko, socijalno orijentirano i drugo. Tko smo to mi svi kad se u našem krugu, sa najvišeg vrha, svima nama šalju poruke te vrste? Gdje nam je kultura, pamet, obraz, nivo, sve ono što nas čini Europljanima?
Ako se slažemo, a čini se da se ipak ne slažemo, da je Domovinski rat temelj hrvatske države, jer bez Domovinskog rata Hrvatske ne bi danas bilo, posebnu zahvalu moramo dati svima poginulima za ovu državu, za naš hrvatski dom, za Lijepu našu, ili kako god je tko zove, znamo o čemu se radi, naša Hrvatska, suverena nacionalna država koju konačno sa nikim ne dijelimo. Na tome je potrebno inzistirati i to ozakoniti. To znači da osim onog pijeteta prema svima mrtvima, koji je opće poznat i usvojen, poseban pijetet uz zahtjev „čovječe, kad vidiš ovu ploču, stani i pokloni se poginulom branitelju prije nego kreneš dalje“ potrebno je dati svima poginulima u Domovinskom ratu. Svima, baš svima, svima u postrojbama HVa koje su nicale i oblikovale se kao izraz naroda i narodnog stava prema prošloj državi i zahtjeva za svoju suverenu Hrvatsku. Taj smo rat cijeli život čekali i dočekali, jer smo patili u tuđoj državi, a želja za svojom državom povijesna je činjenica. Mislimo li svi na ovaj način? Ne, ne mislimo, jer ne volimo Hrvatsku državu, žalimo za totalitarnom prošlom državom i zazivamo je, a ono što je najgore, živimo tu totalitarnu državu i dan danas u Hrvatskoj. Poginule za ovu državu ne prihvaćamo sa dužnim pijetetom, a preživjele branitelje gledamo preko oka, ne sa simpatijom, da ne kažem nešto gore, jer su krivi što se desio slučaj hrvatske države. Znamo da je Zakonom o prekršajima javnog reda i mira iz 2013. određeno da se za uzvik Za dom spremni, obzirom na oblik izričaja, MUPu daje pravo pokrenuti prekršajni postupak za koji se izriče kazna od nekoliko stotima kuna. Dakle ne radi se o kaznenom djelu, ali bilo kako bilo, ovo što se dešava oko nas danas ne rješava problem koji je znatno složeniji i širi. A koji je to problem? To je onaj teški problem, problem nerješavanja problema nego guranja pod tepih. Pa hajde da pojasnim.
Svaka država, odmah nakon rata, piše svoju nacionalnu povijest. Tu postavlja svoju nacionalnu povijesnu istinu, istinu na kojoj gradi državu i društvo, istinu koja jasno kaže što je dobro, a što nije prihvatljivo raditi i govoriti na javnom mjestu. Svakako, u granicama demokracije i zakona, rasprave su uvijek moguće pa i dobrodošle, ali opet u granicama, jer bez granica počinje anarhija, nesporazumi, razdor, sukobi, i sve loše, baš ovako kako se u Hrvatskoj dešava. Narod se počne dijeliti i uzimati pravo da se sukobljava, i to sve do granica međusobne mržnje, što je pogubno za svako društvo. Stoga država, kroz službenu povijest to mora riješiti, i to svi rade jer to je neophodno. Istodobno, poštuje se privatnost, jer nismo više totalitarno društvo, pa u svoja četiri zida svatko se može moliti kome hoće, ljubiti sliku Staljina, Hitlera, Tita, ili bilo kojeg drugog tiranina, jer svi oni nisu u javnom životu dobrodošli, ali su nezaobilazni. Svi su oni povijesne činjenice kojih se ne treba stidjeti nego ih povijesno objasniti i adekvatno se postaviti prema njima. Upravo ta činjenica nezaobilaznosti povijesno dokazanih zlotvora, kao i pravo na privatnost, mora odvojiti javno od privatnog, a povijest je ta koja to rješava, kao i nacionalna kultura života i ponašanja. Kako to izgleda u europskoj praksi?
Za Njemačku znamo. Fašizam i nacizam srezan je, osuđen, razbijen, kako povijesno, tako i u svakom pogledu. Svi negativci na glavnim položajima osuđeni su u Nurnberškom procesu, a njemačka je država zgažena i rastočena, najprije na četiri, a zatim na dva sektora i tu je ostala sve do pada Berlinskog zida 1989. Obzirom na fašizam i nacizam, postavljeni su brojni muzeji koji ukazuju na strahote nacizma, a posebnim zakonom regulirano je ponašanje na javnim mjestima. Sustavom nadzora to se strogo čuva, a time i mir u državi. Privatno, u četiri zida možeš raditi što hoćeš, ali samo u svoja četiri zida i diskretno. Njemačka je bila mjesto iz kojeg je nacizam krenuo pa je završio na primjeren način.
Obzirom da je to bilo doba ludila velikog dijela Europe, i to velikog dijela njenih vodećih sila, druge su države, kao primjerice Španjolska i Italija, taj problem riješile na adekvatan i bitno drugačiji način. Taj način primjer je svima koji to hoće shvatiti, i koji imaju taj nacionalni kulturni nivo, a koji nama u Hrvatskoj nedostaje. Dakle, živeći u mnogim državama Europe, pa i u Španjolskoj, mogu prenijeti kako je to u Španjolskoj postavljeno, a tako je i u Italiji. Svi stari spomenici su ostali, ali su povjesničari uz podršku službene politike, oblikovali nedodirljiv nacionalni oblik javnog ponašanja i života, kao i stav prema svojim vođama koji su svojedobno podlegli fašizmu. Najkraće rečeno, Španjolci su mi rekli sljedeće: „Franko je bio Španjolac koji je volio Španjolsku i puno dobra nam ostavio, posebno u domeni obrazovanja i socijalnog sustava. Da, bio je fašista i to osuđujemo kao povijesnu činjenicu, i tome ga povijesno osuđujemo.“ Njegovi su stari, predratni kipovi, u Madridu i drugdje, ostali i nadalje, ali ne i imena ulica, škola i slično. Taj dio javnog života ne prihvaća njegovo ime, ali njegova je kraljevska obitelj poštivana, uz činjenicu da se prilagodila novom europskom društvu i ostala uvijek uz španjolski narod. Slično je i u Italiji.
A što je bilo nakon toga?
Nakon nacizma i fašizma, kao njihova nastavnica, nastupio je komunizam, a i njega su razne europske države, nakon pada Berlinskog zida, riješile svaka na svoj način, od fizičkog smaknuća, kao odmazdu za zla koja je u državi komunizam učinio pa do lustracije ili pak nečeg sličnog. Hrvatska je sve to gurnula pod tepih i ništa nije riješila, te sad imamo dvije Hrvatske i duboki nacionalni razdor u javnosti. Nažalost, mnogi još uvijek žive u prošlosti pa vide ustaše u Hrvatskoj i NDH, što je bezumno, uvredljivo, i ničemu ne služi. Upravo to nerješavanje izazvalo je jako grube pojave, od udaranja autom čovjeka koji je istraživao zločine partizana, što nikad nije otkrilo tko je to uradio, a čovjek je umro, pa do protjerivanja sa posla visokoobrazovanih dragovoljaca Domovinskog rata od strane istaknutih čelnika bivše države. Za sve to imamo dokumentaciju u uredništvu portala, i tražimo očitovanje već godinama, ali odgovora nema. U takvom kaosu koji je u Hrvatskoj nastao, jer se problemi ne rješavaju, sasvim je logično da je omogućeno „sjeckanje“ branitelja i braniteljskih postrojbi, kao i procjene njihove podobnosti, podobnosti po nekom osobnom kriteriju temeljem činjenice političke moći. A kao najteži oblik tog starog ispitivanja „podobnosti“, eto sad imamo i analizu podobnosti poginulih branitelja. Grubo je kada sa najvišeg vrha Hrvatske sve kreće u smjeru da nas, unutar Hrvatske, još snažnije zavadi i rasloji na političkoj nacionalnoj bazi, a što u konačnici znači da nas se ruši kao državu. Da li to dodiruje pitanje nacionalne sigurnosti razmislimo svi, a posebno vi političari.
Ipak, da bi završio u stilu edukacijskog novinarstva poručio bi sljedeće. Vi gore u nebu nedodirljive vlasti ove hrvatske države hitno službeno dajte nalog povjesničarima da napišu hrvatsku povijest pa zajedno sa njima donesite našu povijesnu istinu i javni red u tom području koje nas dijeli. Točno recite koji su to bili dobri a koji loši momci u Hrvatskoj. Osudite sve totalitarizme, onaj kratki NDH i onaj dugi jugo-totalitarizam. S tim u svezi donesite zakone i ozakonite što se ne smije u javnosti, tako da bude jasno što je javno, a što privatno. Nadalje, kada osudimo sve totalitarizme prošlosti ne dirajmo niti jedan spomenik, niti onaj sa petokrakom niti sa bilo kojom oznakom, a poginulim braniteljima iz Domovinskog rata posebno se poklonimo i slavimo ih. Sve druge stradale, kako poginule partizane, tako i ustaše, domobrane a posebno nevine civilne žrtve koji ima na stotine tisuća koji su (ne)djelo komunizma, ostavimo u miru nebeskog blaženstva, a sudit će nam svima On. Svi spomenici moraju imati povijesno tumačenje jer oni su dio naše povijesti koje se ne trebamo stidjeti već je adekvatno obrazložiti. Sa druge strane, imena ulica, trgova, škola i svega drugog, sukladno zakonu, ne smije koristiti ikoga koji je služio zlom totalitarnom režimu. Oko toga, kad se jednom tako postavi, neće biti spora niti nesuglasica i imat ćemo toliko potreban javni mir i red.
Da li je to kako predlažem jako teško? Da li je to nemoguće? Kome to smeta? Koja su druga rješenja? Dokle nas hoćete još mučiti i raslojavati?
Koliko je sve ovo što se već dugo dešava u Hrvatskoj dobro za Hrvatsku, ocijenite sami, a ja ću samo završiti sa Bože pomozi nama Hrvatima i našoj državi, i prosvijetli pamet takvima koji nas raslojavaju, jer ne znaju što rade.
Sve me ovo čini tužnim,,, Quo vadis Hrvatska?
Voli vas svih vaš
Skipper
