By Odnedavno je sukob dvojice bivših prijatelja iz Tača i Pepperminta ponovno eskalirao. Svi se sjećamo da je toga bilo i prije, ali ovako se nikad nisu razmahali.
Ideološki i svjetonazorski su pripadnici i proizvod istog političkog okružja (millieua, ako vam se ta riječ više sviđa). Obojici su očevi bili utjecajni pripadnici komunističke elite svatko na svoj način. Obojica bi više voljeli da se Hrvatska nikada nije osamostalila (takav dojam ostavljaju), otprilike kao veliki dio negdašnjih vođa Hrvatskog proljeća koji su isto tako bili pripadnici komunističke elite, veliki dio njih nije bio nesklon ostanku u Jugoslaviji (naš akademik Aralica je naveo primjer svoga razgovora sa Savkom Dapčević Kučar kao dobar primjer toga), ali su htjeli poboljšati položaj Hrvatske unutar Jugoslavije i ojačati njezinu autonomnost (jer su, na neki način, ipak bili svjesni Hrvati, ali u nekom ograničenijem smislu) i htjeli su da hrvatski novčanik bude u hrvatskim rukama, s time da su imali namjeru zadržati postojeći komunistički sustav kome su pripadali. Bilo je među njima i onih koji su bili domoljubi u pravom, punom smislu te riječi, ali oni su doživjeli nezamislive torture nakon sloma pokreta: mučili su ih, osuđivali na dugogodišnje zatvore, pa i logore tipa Golog otoka za razliku od onih mekših ili pak onih koje su tadašnje komunističke sigurnosno-obavještajne službe podmetnule u taj pokret kako bi tamo subverzivno djelovali i dojavljivali tko kako „diše“ i što se poduzima ili namjerava poduzeti. Neki su se od njih, čija smo imena tada sa žarom izvikivali i mi osnovnoškolci, nakon svega vratili na svoja radna mjesta i nastavili živjeti normalno, a neki nisu mogli ni otvoriti obrt, a da ih ne gaze neprestano, a kamo li se gdje zaposliti ako nisu imali mentora koji ih je potajno potpomagao.
Ova dvojica potječu iz one prve skupine, no ipak postoji mala razlika među njima: Milanović ima ponešto hrvatskog duha i osjećaja hrvatstva, dok kod Plenkovića to ne vidim ni u tragovima (možda griješim, ali on to svojim djelima do sada nije nimalo pokazao…
Što se ostaloga tiče jednaki su: ne žele se povezati s Višegradskom skupinom s kojom nas vežu geostrateški i geopolitički interesi, nego su skloniji povezivanju u nešto slično bivšoj Jugoslaviji ili u smislu saveza i jače povezanosti ili (tko zna) možda i nešto više od toga; obojica prihvaćaju rodnu ideologiju, obojica se ne misle oduprijeti nasilnom prodoru islamističkih osvajača u Europu, a koje nam poslije na silu nameću preko kvota i na slične načine kad misle da bi nas još više trebalo destabilizirati kao naciju; i jedan i drugi su skloni tome da puste srpske ekstremiste da normalno djeluju subverzivno u Hrvatskoj, a svojim nedjelovanjem omogućuju i Srbiji da nas potkapa i iznutra i u međunarodnoj zajednici.
Ipak, ove zadnje Milanovićeve izjave protiv svojih donedavnih saveznika i prijatelja svjetlo su na kraju tunela, da upotrijebimo komunističku terminologiju u skladu s političkim snagama koje na smjenu vladaju Hrvatskom već dugi niz godina (obje struje na smjenu). Naime ako nakon ovih njegovih utemeljenih kritika bivših drugova nitko ne pokrene lustraciju (a njegovo javno izricanje tih tvrdnji jest jedan oblik lustracije), onda znači da nemamo pravih suverenističkih političkih snaga u Hrvatskoj.
Moramo poštovati to što se JEDINI do sada usudio glasno izreći ono što većina od nas misli, a nitko od političara to uporno ne govori.
Postoji mala, vrlo mala, mogućnost da je čovjek progledao… Bilo je takvih slučajeva, a jedan od njih je bio profesor Tomac koji je shvatio da neke stvari koje je u prošlosti činio nisu bile dobre, otvorile su mu se oči, pokajao se i stao na pravu stranu kao što bi to svaki časni čovjek trebao učiniti. Za to mu svaka čast. Možemo li to očekivati od predsjednika Milanovića? Nisam baš siguran, ali sve je moguće. Od predsjednika Vlade tome se nimalo ne nadam.
Njihova svađa više mi se čini čisto osobnim obračunom dvojice bivših prijatelja koji su se još tijekom parlamentarnih izbora zakvačili, pa se to pomalo otelo nadzoru. Narav gospodina Milanovića bila nam je i otprije poznata: nema zakulisnih igara, ide se otvoreno na loptu, što misli to i kaže, nema političke korektnosti. Takve crte značaja (karaktera, tko ne zna značenje te riječi) jako cijenim kod ljudi. Takve političke protivnike, pa i neprijatelje poštujem. Njegova krilatica tijekom predsjedničkih izbora bila je „predsjednik s karakterom“, a to i jest. Zeznut karakter, borben. Može nam se sviđati ili ne sviđati kao osoba, kao političar (isto to se odnosi i na njegovu politiku), ali moramo priznati da to stoji. U svakom slučaju podsjeća na onaj engleski naziv za takve ljude za koje se ne zna što se od njih može očekivati, koji su nepredvidljivi, nagli i zato su opasni, a to je naziv „loose cannon“ , naziv koji je nastao u mornarici, a odnosio se na top koji nije učvršćen jer su mu se tijekom bitke ili nevremena potrgale veze i potpornji, pa kad opali postaje opasan i za brod na kojem se nalazi jer se ne zna kuda će od reakcije tijekom pucnja krenuti i u što će udariti i napraviti štetu. Dakle, on je sada opasan za one s kojima je donedavno bio dobar (a koji su i zaslužili takav postupak, prema mom mišljenju, ma koliko to nepredsjednički izgledalo), no sutra će se već okomiti i na one ostale koji su mu i prije bili i sada su mu, zapravo, politički protivnici.
S druge strane, predsjednik Vlade je predvidljiva osoba. Ako želimo znati što će učiniti samo se mora poslušati što se događa u Bruxellesu i za što se oni zalažu. Kao što je i sam navodno rekao: „Ja mogu što hoću!“ Dakle, njega ne zanima mišljenje naroda koji ga je, na svoju sramotu i žalost većine nas, doveo na ovu dužnost, nego smatra da može raditi što hoće kad je taj položaj osvojio bez obzira na to što misli njegovo glasačko tijelo. Sličnu je izjavu u tom smislu dao i Bandić jednom prilikom, zanimljivo. Bruxellesu, naravno, nisu zanimljivi hrvatski interesi. Njih zanima samo globalizacija, doseljavanje migranata, uvođenje rodne ideologije, uvođenje diktature pri kojoj će o sudbinama naroda odlučivati tijela koje narod nije birao na izborima nego ih postavlja zatvoreni krug ljudi. Ni kriminal u Hrvatskoj ih ne zanima ako njima ne smeta za ostvarenje njihovih ciljeva. U svemu tome imat će potporu Vlade i obje skupine stranaka koje već, eto, par desetljeća vladaju Hrvatskom i dave ovaj izmučeni narod.
Ipak, dobro je da se pojavio netko da uzburka tu močvaru (kojoj i sam pripada) jer to, nažalost, osoba kojoj sam u borbi protiv Ive Josipovića aktivno pomagao djelujući na internetu kao komentator, gospođa Kolinda Grabar Kitarović, a koja me je beskrajno razočarala jer je odmah na dan stupanja na dužnost okrenula leđa svim političkim ciljevima koje je prije zastupala i zbog kojih sam je podupirao ne bi radila nego bi, uglavnom, slijedila politiku svoje stranke kao i prije uz nešto malo negodovanja. Nije bila protiv Istambulske konvencije niti Marakeškog sporazuma, primila je Vučića bez prethodnih isprika ili priznanja nedjela koje je i sam prouzročio i poticao, nije se bunila (uostalom kao ni nitko drugi iz HDZ-a) protiv koalicije s SDSS-om, Šoškočaninovom strankom, „uspravnica“ je omlohavila i nestala, šaptom pala… Nažalost, Plenković je samo plod svog okruženja, stranke u kojoj jest, a koja odavno nema veze sa suverenizmom. On je samo vrh ledene sante. No ljudi se pale na parole. Pred izbore slušaju žestoke prohrvatske, suverenističke govore i krilatice (parole), a zaboravljaju da ti isti ljudi koji ih izgovaraju ni prije nisu provodili ono što su govorili, pa ne će ni u budućnosti. Zato mnogi pravi i vatreni domoljubi pred izbore „oslijepe“ i „po njihovim ih plodovima ne prepoznaju“ i žestoko se bore da iste te osobe i stranke dođu na vlast. Zato je puno opasniji Plenković i HDZ (a HDZ=SDP i SDSS) jer skreće domoljube na krivi put, nego Milanović za koga znamo kakav je pa će nas teško zavarati ako se uistinu ne osvijesti i probudi (a procjenjujem da je za to vrlo mala mogućnost).
No i da nije tako. Mudar čovjek daje potporu stvari, a ne ljudima i strankama. Dakle, ako naš neprijatelj predlaže dobru stvar, u tom trenutku pametno je staviti neprijateljstvo na čekanje i u toj stvari poduprijeti neprijatelja, a nakon što se taj cilj koji je zajednički i za opće dobro, ostvari, ponovno se trebamo boriti protiv tog neprijatelja. Zato, u ovim sad stvarima, kao pristaša lustracije, dajem potporu Predsjedniku, a kad se ponovno počne zalagati za stvari kojima se protivim žestoko ću opaliti po njemu iz svih oružja.
Lux in Tenebris
