Danas je mirovina tek oko 40 % prosjeka plaće i vladajuči nas uvjeravaju…

Minimalna plaća u Hrvatskoj se povećava za 150 kuna. Nije dobro biti stalno negativan, no nije ni u redu da nam se takve stvari serviraju kao nekakvo poboljšanje u stvarnom životu.
S tom povišicom minimalna plaća iznosit će 3400 kuna što nije 500 eura iako  kad gledate službene tablice piše da je.
Samo povećanje od 150 kuna ispada dnevno više za 5 kuna. Što se danas u Hrvatskoj može kupiti za pet kuna osim paketića žvakaće gume , neke sićušne čokoladice,već je onaj mali zvrk da sirom skuplji,  od obuće za djecu tek jedna tenisica.
Naši susjedi Slovenci imaju minimalnu plaću od 941 eura, EU je poslala direktivu prije nekoliko mjeseci da minimalna plaća mora biti 4200 kuna.
U EU samo Bugari imaju manje od nas.
Najveća katastrofa takve politike ove radnike čeka u starosti. Po sadašnjem izračunu ljudi koji rade za minimalac imali bi oko 200 eura mirovine, jer spremamo se uvesti euro. Kad to podijelite na dane ispada 6,6 eura na dan.
Život u Europi s 6,6 eura na dan, nisu sanjali ljudi kada su glasali za pridruživanje.
55 000 ljudi u Hrvatskoj danas prima minimalac u Hrvatskoj,  već danas znamo da će za koju godinu biti toliko više sirotinje.
Nastala kriza dodatno će pogoršati stanje i ova predviđanja da ćemo se ubrzo vratiti u stare okvire baš i nije realno. Nikako da se u izvršnu vlast uključe stručnjaci koji bi radili na dodatnoj vrijednosti.
Ovako se novac samo prelijeva iz šupljeg u prazno, ono što radnik dobije, vrati državi za režije i  PDV ,a hranu koju kupuje nije naša  već uvozna.
Ljudi dok rade ne misle na mirovinu, oni s malim plaćama nadaju se nekom boljem poslu, nekom boljem životu i prođe život i dođe starost i često i bolest.
Stvari sa samim tim postaju puno gore.
Danas je mirovina tek oko 40% prosjeka plaće i vladajući nas uvjeravaju da je sigurna.
Jedino što je sigurno da se s tim ne može živjeti.
U vremenu kakvo je sada niti djeca nam ne mogu pomoći.
HSU jedina parlamentarna stranka ima jednog saborskog zastupnika. Umirovljenici su na izborima opet propustili birati svoje predstavnike.
Nekima se nisu sviđali kandidati, neki su zaokružili poznate opcije, no velika većina nije ni izašla na izbore.
Nekako prevladava mišljenje da će se netko drugi pobrinuti za njihova prava.
Sada  HSU bira predsjednika, ali bira i smjer kojim će stranka krenuti. Stranka treba hitno jaki vjetar u leđa, ljude koji će povezati umirovljenike u čvrstu cjelinu, koji će povezati radnike kao buduće umirovljenike, pokazati im na potrebu zajedničkog djelovanja.
Udruživanje umirovljenika u jednu opciju nema alternative. No stranku čine temeljne organizacije lokalne sredine i tu mora početi udruživanje koje će svesrdno podržavati vodstvo stranke.
Do sada je bilo više pokušaja no uvijek se počelo od vrha a nikada od temelja.
Čelnici udruga i ostalih stranaka koji su potekli svi iz HSU imali su svoje osobne animozitete i sve su učinili da smanje snagu HSU, nikako da daju šansu ljudima na lokalnoj razini da se dogovore.
U lokalnim sredinama umirovljenici se ne dijele, oni su čvrsti i kompaktni no u starim strukturama HSU ima i onih koji čvrsto drže pozicije i već imaju u vidu neke veće i ti su protiv svake promjene i eventualne konkurencije.
Kampanja je počela eliminacijom, a ne dobrim programom. U situaciji s Coronom i nema neke mogućnosti za bolje upoznavanje s kandidatima, jedino ostaje ova internetska opcija.
Delegati HSU moraju imati sve podatke o kandidatima, moraju znati prije svega motivaciju, moraju imati u vidu i fizičku formu, mandat traje 4 godine i tek se onda  ponovo ide na izbore, trebamo znati koliko kandidati imaju u fokusu borbu za umirovljenike, u koliko samo želju za neku funkciju.
Samo umirovljenici čvrsto povezani mogu izboriti bitno bolji život umirovljenika, inače smo osuđeni na razna usklađivanja kada nam vladajući dobace kakav sitniš koji jedan prosjak isprosi za sat vremena na dobroj lokaciji u gradu.
Umirovljenici nisu prosjaci i ne pristajemo to biti u percepciji niti jedne buduće vlasti, trebamo ljude koji će se znati izboriti za ravnopravni status koji imaju umirovljenici u Europi.
Nismo u EU ušli da ih naše žene u mirovini obilaze i čuvaju njihove , da bi opet, njihova djeca u Hrvatskoj imala dovoljno kruha i mogla platiti režije.
Dragica Trumbetaš