By Nakon što je Vlada Srbije donijela Uredbu o dodjeli „Braniteljskih spomenica“ svima onima koji su „oslobađali“ Srbiju u velikosrpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Sloveniju te Kosovo, odnosno sudjelovali u „sukobima od 17. 8. 1990.“, tamošnji mediji se pitaju: Hoće li ovo državno priznanje dobiti svi oni koji su to zaslužili?
A nije bio mali broj onih koji su čak i dragovoljno ubijali, klali i protjerivali Hrvate iz njihovih domova, od Vukovara, Škabrnje, Knina, pa sve do Pakraca, Lipika, Gospića, Zadra, Dubrovnika.
Ovo posebno državno odlikovanje primit će do kraja godine i oni koji su nekoliko godina živjeli i radili i na okupiranim područjima, poglavito u Vukovaru i Kninu.
Među takvim „junacima“ trebali bi se naći i ljudi poput Vojislava Stanimirovića, koji je nakon okupacije u ovome gradu bio ravnatelj bolnice „Sv. Sava“ i okupacijski gradonačelnik, a barem jednu je zaslužio i Veljko Džakula iz Pakraca, jer i ti i takvi su dali izniman doprinos u osvajačkim ratovima devedesetih godina prošlog stoljeća.
Nakon ovog saznanja, diljem Hrvatske se sada priča kako je i ovim činom Srbija priznala da je bila agresor, što smo svi znali i bez ovog čina.
Ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved također je mišljenja da je ovo priznanje Srbije za agresiju na Hrvatsku. Također je naglasio da i dalje potpuno izostaje suradnja Srbije u rješavanju pitanja nestalih osoba.
Međutim, malo tko iz državnog vrha postavlja pitanje: što je sa ratnom odštetom? O tome manje – više jedino govore pojedini hrvatski branitelji i stradalnici te tek neki oporbeni zastupnici.
Na početku ruske agresije na Ukrajinu i Hrvatska je zaplijenila veliki dio ruske imovine na našim prostorima, kako bi se barem malo, simbolično nadoknadila šteta Ukrajini.
I mi smo mogli to uraditi sa srpskom imovinom, ali nismo (možda tek simbolično).
A kod nas imamo primjer da hrvatska država čak sa 600.000 eura podupire srpski propagandni tjednik Novosti, u kojem se blati sve što hrvatski diše i u kojem za te novce nisu ni čestitali Dan hrvatske državnosti, kao da izlaze u Kragujevcu, a ne u Zagrebu!
Na državnoj razini Hrvatska nema ni junake Domovinskog rata, a kamoli da je iznijela na svjetlo imena dezertera, izdajica i profitera.
Stoga, pozivamo državne organe u RH da već jedno prestanu „žaliti“ za ovim ili onim, već da pokrenu akcije u cilju konkretne ratne odštete, da osiguraju hrvatskim braniteljima koje ni metak nije okrznuo pristojne mirovine, punu zdravstvenu zaštitu, zaposlenje za njihovu djecu i tome slično, što danas jedino kod nas uživaju (s pravom!) stradalnici i obitelji poginulih iz Domovinskog rata.
Pojedinci će možebitno reći da je riječ o relativno velikom broju ljudi, ali da nije bilo njih Hrvati bi još uvijek plesali „Žikina kola“, a da smo kojim slučajem izgubili rat prvi bi ti koji su bili prvi kad je trebalo doslovce visjeli po banderama!
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
