Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Nismo jedina zemlja u Europi koja ima dinamičan i turbulentan društveno-politički život. U nekima je on istini za volju i daleko življi pa se jednim dobrim dijelom odvija na ulicama, što kod nas ipak nije slučaj.

Mi takvih javnih izljeva “demokracije” i “slobode” nismo imali još od vremena kad su anarhist Ivan Pernar i njegovo društvo (u veljači i ožujku 2011. godine) palili po Zagrebu kontejnere za smeće i zastave HDZ-a, SDP-a i EU, uz psovke i uvrede na račun tadašnje premijerke Jadranke Kosor i gradonačelnika Bandića. U jednom trenutku uspjeli su prikupiti čak desetak tisuća poprilično “nabrijanih” prosvjednika – uz svesrdnu pomoć “antifa”, “Akademske solidarnosti”, “Crvene akcije” i drugih radikalnih ljevičarskih grupacija pa i pojedinih saborskih zastupnika i sindikalnih vođa koji su u svemu vidjeli prigodu za vlastitu promociju.

Uglavnom, sve se na kraju rasplinulo samo od sebe, jer nebulozni istupi Pernara i ekipe uz glavinjanje bez ikakve koncepcije, cilja i svrhe uz javnu prezentaciju primitivizma najniže vrste nisu ni mogli drugačije završiti.

Slično je bilo i sa svim drugim prosvjedima, pa i organiziranim od radničkih sindikata ili onih upriličenih s nakanom rušenja gradonačelnika glavnog grada. Sve je to prolazilo nekako mlako i beskrvno, nategnuto, bez onog pravog “revolucionarnog” naboja.

Građanska i politička svijest se ne izgrađuju preko noći

Kod nas Hrvata se “događanje naroda” nekako teško “prima”. Nemamo mi tu tradiciju “saborovanja” na ulicama i trgovima i tog “revolucionarnog” gena, borbenosti koja bi nas pokrenula iz naših kafića i dnevnih boravaka (osim kad su nam ugroženi vitalni nacionalni interesi – bilo ratovima ili elementarnim nepogodama). U okolnostima koje nisu izvanredne radije ostajemo u udobnosti doma – osim kad je posrijedi neki izuzetan sportski uspjeh; e tada, dok si dlanom o dlan, eto nas 500-600 tisuća u središtu Zagreba.

Ima i takvih koji zagovaraju i priželjkuju ulične scenarije raspleta političkih i društvenih konflikata, ali razum nam govori kako su oni ne samo nepotrebni, nego i vrlo štetni, te da mogu imati pogubne posljedice. Povijest je, uostalom, dokazala da je tako. Logika rulje, nasilje, prevrati, revolucije (od one Francuske iz 1789. godine nadalje) uvijek su završavali u rijekama krvi, pobjednici su na kraju zavodili teror, potom tražili neprijatelje u vlastitim redovima i skidali im glave i po pravilu jedan nepravedni sustav najčešće je bio zamijenjen drugim – jednako nepravednim ili čak gorim.

Hrvatskoj ne treba građanski rat niti bi on išta riješio. I dobro je što su oni koji priželjkuju takav scenarij u manjini, na margini društvenih zbivanja, jer tamo im i jest mjesto.

U demokratskim i slobodnim društvima nema mjesta nasilju. Uvijek postoje metode uz pomoć kojih se pojedinac može mnogo djelotvornije boriti protiv sustava – primjerice, pasivni otpor ili građanski neposluh. I u jednoj i u drugoj varijanti nasilje je isključeno. No, da bi se takvo što provelo, nužni su stanoviti preduvjeti.

Ono što Hrvatskoj i nama Hrvatima općenito (kako u Domovini tako i u BiH) nedostaje jesu građanska svijest i politička kultura. Građanska svijest shvaćena kao spoznaja svakoga od nas da svojim ponašanjem može utjecati na stanje u društvu uz spremnost sudjelovanja u društvenim procesima u smislu postizanja općeg dobra, odnosno boljitka za sve članove zajednice – čime se i položaj svakog pojedinca mijenja na bolje; i politička kultura koja podrazumijeva orijentaciju građana (nacije) prema politici, percepciji političkog legitimiteta i tradiciji političke prakse. Dakle, spoznaja pojedinca da je on sam politički subjekt koji u zajednici s drugim jedinkama može u bitnoj mjeri utjecati na ukupne odnose u društvu i smisleno ga mijenjati nabolje (čime u krajnjoj instanci poboljšava i vlastiti položaj), jedan je od temeljnih preduvjeta, prvi korak na dugom i mukotrpnom putu postizanja razine građanske i političke svijesti potrebne da bi se na miran i demokratski način, bez lomova i potresa, rješavali društveni konflikti koliko god složeni bili.

Hrvatska nema dugu tradiciju parlamentarne demokracije i u odnosu na najveći broj zapadno-europskih zemalja nalazi se po tom pitanju (figurativno rečeno) u “kamenom dobu”.

Demokracija se – jednako kao i građanska i politička svijest – ne gradi preko noći, a ovih 30 godina hrvatske samostalnosti je manje od treptaja oka u ukupnoj demokratskoj političkoj povijesti Europe i zapadnog svijeta kojem pripadamo. Zato ne bi bilo loše da s vremena na vrijeme malo ohladimo glave i shvatimo realnost koja se sastoji u prostoj istini kako je za sve potrebno vrijeme a ovdje su posrijedi društveni procesi dugog trajanja.

Naravno, to ne smije biti izgovor za nečinjenje, niti imamo pravo opuštati se i miriti s deformacijama i anomalijama s kojima se iz dana u dan srećemo, ali, ovu objektivnu činjenicu (da smo zemlja vrlo mlade i krhke demokracije) treba uzeti u obzir i imati u vidu. Kad stvari stavimo u taj kontekst, postaju nam jasnija i mnoga naša lutanja, nesnalaženja, uzroci konflikata, pa i poprilično kaotično stanje na političkoj sceni. Tranzicija je proces kojem još uvijek nitko nije odredio ni tempo niti razdoblje trajanja.

 

Je li HDZ doista kriv za sve?

Hrvatska je u tranziciju (shvatimo li to ne samo kao prijelaz na tržišno gospodarstvo nego i kao dugotrajni proces raskida s mentalnim naslijeđem SFRJ i prihvaćanja pozitivnih europskih civilizacijskih i demokratskih stečevina) već ušla duboko podijeljena.

Dok je konsenzus vezano za oslobađanje zemlje, njezinu neovisnost i samostalnost bio vrlo (za mnoge čak i iznenađujuće) visok, sa svršetkom rata i pogotovu nakon smrti prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana, pokazalo se kako to državotvorno jedinstvo, zanos i entuzijazam nismo u stanju pretočiti u političko zajedništvo (ne političko jedinstvo u smislu jednoumlja, nego zajedništvo u pogledu ostvarivanja temeljnih ciljeva države i društva a radi postizanja boljitka za sve građane).

Tomu su “kumovali” mnogi čimbenici. Ovdje će biti spomenuti samo neki od njih.

Prije svega, poslije rata se naglo “probudila” do tada  “uspavana svijest” naših “progresivaca” predvođenih dojučerašnjim komunistima (koji sebe u novim okolnostima zovu “socijaldemokratima”) uz koje se vezuju naplavine preživjele iz starog sustava (jugofili, samozvani “liberali”, radikalni ljevičari staljinističke provenijencije), a čija se javna i politička agenda sastojala isključivo u kritici svega što je bilo vezano za proteklo razdoblje rata i vladavine HDZ-a i dr. Franje Tuđmana.

Oni su glave počeli dizati već od 1993. godine, uz potporu brojnih “slobodnih novinara” čije se “istraživačko novinarstvo” svodilo na pronalaženje slabih točki “Tuđmanove strahovlade” – počevši od mahom konstruiranih afera vezano za gospodarski kriminal i “pljačku države”, preko optužbi za “podjelu Bosne i Hercegovine” i napadnog isticanja pojedinačnih zločina što ih je u ratu počinila hrvatska strana, a sve s jasno određenim ciljem: da se dokaže kako je “Tuđmanova Hrvatska stvorena na kriminalu, pljački i zločinu”. Ipak, svoj uzlet doživljavaju u razdoblju nakon rata. Harangu su predvodili najprije tjednici “Feral Tribune”, “Arkzin” i “ST”, a uskoro im se pridružuju i brojni drugi (“Nacional”, “Globus”, “Imperijal”, “Novi list”), sve dok se to nije prelilo u većinu dnevnih listova i tjednika (pogotovu onih tiskanih od najmoćnijeg nakladnika “Europapress Holdinga” pod dirigentskom palicom bivšeg sitnog komunističkog aparatčika Ninoslava Pavića koji se na neobjašnjiv način naglo obogatio i postao medijski mogul).

Sprega političkog podzemlja i medijske mafije u Hrvatskoj je funkcionirala besprijekorno i na kraju dovela do toga da je HDZ netom nakon smrti utemeljitelja stranke i države dr. Tuđmana izgubio vlast (iako je ostao najjača stranka po broju mandata).

Zahvaljujući Draženu Budiši i njegovom HSLS-u (koji su se sa svojih 25 saborskih mandata priklonili SDP-u i Račanu) započela je vladavina šesteročlane koalicije sastavljena od stranačkih lidera koji nikad nisu Tuđmanu oprostili to što su bili u njegovoj sjeni.  Uskoro su ojačani novopečenim “antifašistom” Stjepanom Mesićem koji se nakon svih političkih mijena (od vjernog i podaničkog služenja HDZ-u i dr. Tuđmanu preko “ustaške” faze u kojoj je veličao Pavelića i NDH) na kraju vratio svojim jugo-udbaškim korijenima i zasjeo na mjesto predsjednika države.

I tada započinje proces “detuđmanizacije” u kojem pored SDP-a predvođenog starim partijskim kadrom Ivicom Račanom i naglo “osvještenog” Mesića revno sudjeluju i HSLS na čelu s Draženom Budišom, Zlatko Tomčić sa svojim HSS-om, te IDS, LS i HNS. Osveta političkih i intelektualnih patuljaka koji su se dok je dr. Tuđman bio živ i stvarao državu tek povremeno i prilično sramežljivo pomaljali iz svojih jazbina glasajući se poput “stoke sitnog zuba” (kako s pravom reče jednom prigodom on sam), bila je praćena takvim izljevima žuči i s toliko nabacivanja blata na Tuđmanovo naslijeđe da je to bilo degutantno.

Novopečeni i nadobudni “europejci” koji su Tuđmanu zamjerali čak i to što je bio “namrgođen” (jer trebao je valjda usred one krvave ratne katastrofe vlastitog naroda izigravati klauna i pričati viceve) i zvali ga “diktatorom”- iako su upravo njihovi mediji svojom kampanjom u toj “diktaturi” i “ne-slobodi” stvorili ozračje u kojem je odlazak HDZ-a s vlasti bio moguć – nisu birali sredstva.

Od kleveta u međunarodnim krugovima i preko inozemnih medija na račun vlastite države i naroda (pa i suludim optužbama za “smišljene i planske zločine nad Srbima” u obrambenom Domovinskom ratu i “zločinački pothvat” u Bosni i Hercegovini) do proglašavanja samog dr. Franje Tuđmana “ratnim zločincem” i “lopovom” koji se “okoristio privatizacijom”, optužbi za “prodaju Vukovara”, sve do montiranih optužnica za naše branitelje i generale (što su ih Ivica Račan i društvo dogovarali s tadašnjom tužiteljicom ICTY-a Carlom Del Ponte) – sve je to bilo podređeno samo jednom cilju: dokazati kako je “Tuđmanov režim bio diktatorski i zločinački”, a njegov HDZ središte kriminala, korupcije i zločina. I pri svemu tomu (što je posebno zanimljivo), akteri “detuđmanizacije” su tvrdili kako to “nisu optužbe na račun države” nego se tiču “pojedinaca” i “HDZ-a kao stranke” – baš kao da su dr. Tuđman i HDZ bili neko lovačko društvo a ne stupovi države kojima su narod i građani Republike Hrvatske kroz čitavo jedno desetljeće (1990-1999.) davali povjerenje na slobodnim višestranačkim izborima.

Ne samo da su se tadašnji neokomunisti (iz SKH/SKH-SDP/SDP) vođeni Ivicom Račanom poput zmija 1990. godine presvukli kožu i od progonitelja i grubih kršitelja ljudskih prava i sloboda najednom se prometnuli u glavne “zaštitnike” i “promicatelje” istih, nego su oko sebe okupili čitavu bulumentu sastavljenu od civilnih udruga lijevo-liberalnog i anarhističkog usmjerenja, srodne im stranke i strančice, pa i veliki dio onih koji su vođeni svojim regionalističkim ili sitnim pojedinačnim i grupnim interesima po naravi stvari imali odmak od integralističke Tuđmanove koncepcije čiji su temelj bili jedinstvo nacije i pomirba.

“Šestorka” koja je zasjela na vlast 3. siječnja 2000. godine nije ispravila nikakve “nepravde” iz prošlosti niti je raščistila bilo što iz razdoblja “mračne vladavine diktatora Tuđmana”, pa čak nije uspjela dokazati niti jednu od ključnih teza na kojoj je počivala njihova kampanja: onu o tobožnjih “200 bogatih hrvatskih obitelji koje su trebale vladati Hrvatskom”. I tu nije pomogao čak ni “pravednik” Mesić koji je u izbornoj kampanji za predsjednika Republike Hrvatske grleno obećavao obračun s kriminalom i vraćanje državi “svega što je opljačkano”.

HDZ itekako ima svojih grijeha, ali imaju li ih i drugi? Zašto su crveni tajkuni unaprijed amnestirani od svake krivnje, pa čak i moralne osude? Tko spominje njihovu odgovornost i je li normalno da se tako benevolentno prelazi preko toga kao da se ništa nije dogodilo?

SDP je od razdoblja smrti prvog hrvatskog predsjednika do 2020. godine (dakle, u razdoblju od dva desetljeća) imao 8 godina svoju vladu i 15 godina predsjednike lijeve orijentacije – pa što su u tom razdoblju raščistili? Što su učinili – osim lažnih svjedočenja pred haaškim Tribunalom protiv vlastite zemlje, otvaranja arhiva i lifranja tajnih dokumenata istom sudu – a što je u konačnici poslužilo optužnicama za naše branitelje i generale?

Jedino što su uspjeli, jest dobrim dijelom poništiti sve ono što je dr. Tuđman gradio na planu pomirbe i polarizirati hrvatski narod i građane na platformi nekog tobožnjeg “antifašizma” kojeg se drže kao pijani plota i na tomu ideološki parazitiraju. Oni i njihova lijevo-liberalna klika su “antifašisti”, a svi drugi “ustaše” i “fašisti” – to je ta njihova bolesna crno-bijela slika stvarnosti koja je svog izraza našla u revolucionarnoj sintagmi Zorana Milanovića: “Mi ili oni”.

 

Lijevo i desno nema ničega, a u sredini prazno

Pojmovi: “lijevo”, “desno” i “centar” u našem društvenom i političkom životu postoje samo zato da bi se stranke, skupine ili pojedince moglo svrstavati u ovaj ili onaj tabor, odnosno etiketirati i stigmatizirati po potrebi i ovisno o okolnostima – od prilike do prilike, a pogotovu u vrijeme izbornih kampanja.

SDP koji formalno figurira kao “ljevica” i tobože se bori za “socijaldemokraciju”, nikakve veze nema s temeljnim načelima ljevice ili socijaldemokracije. Umjesto borbe za prava radnika i osiromašenih, oni povlađuju krupnom kapitalu (pa čak i odgajaju vlastite tajkune), njihovi lideri žive hedonistički i uživaju u luksuzu, a naslijeđe komunističkog totalitarizma nastoje iskoristiti kako bi se prikazali “antifašistima” – uz potpuno previđanje i zanemarivanje dobro poznate zločinačke naravi sustava koji je uzrokovao najveće i najmasovnije pogrome u povijesti ljudskog roda. Krijući krvave tragove svojih ideoloških otaca iza “antifašizma”, oni napadaju sve koji ne pripadaju njihovom taboru, pa su ti drugi po pravilu “fašisti”, “ognjištari”, “ekstremisti”, “talibani” ili “ustaše” (kako kad već zatreba). Derivati koji nastaju kao produkt lijevog radikalizma (poput “Nove ljevice”, “Antifašističke akcije”, “Radničke fronte”, “Akademske solidarnosti”, “Crvene akcije”, “Akcija mladih” itd.) kriju se kao i njihovi mentori iza “progresa”, “napretka”, “ljudskih prava” i “građanskih sloboda” i u konačnici tjeraju vodu na mlin SDP-u i njegovim trabantima.

Poseban je fenomen to što su se i tzv. liberali (uglavnom) stavili u službu “ljevice” (što nije slučaj samo u Hrvatskoj nego je danas europski trend) i u nedostatku vlastite platforme jednako ustrajno “jašu” na “antifašizmu” kao i neokomunisti.

Taj “antifašizam” iza kojeg se kriju masovne grobnice i stotine tisuća surovo smaknutih zarobljenih vojnika, žena, djece i staraca, u isto vrijeme je “crvena krpa” kojom mašu pred nosom svima koji su protivnici bivšeg propalog komunističkog sustava. U isti okvir spadaju i umjetno stvaranje i napuhavanje “afera” vezano za prvo bijelo polje na hrvatskom grbu ili parolu “Za dom spremni” i slične marginalne i beznačajne pojave od kojih se prave spektakli. Krajnji je cilj provociranje “desnice” i produciranje stalnog društvenog konflikta i to je onaj perpetuum mobille na kojem počiva danas “lijevo-liberalna” ideologija koja u suštinskom smislu nema nikakvoga sadržaja.

“Desnica” u Hrvatskoj – ako je shvatimo kao političku snagu koja zastupa radikalne ideje nacionalizma – ne postoji, osim što se taj obrazac ponašanja jednim dijelom manifestira u navijačkim skupinama ili na marginama društveno-političkog spektra gdje pojedinci nastoje iskoristiti pozitivnu tradiciju hrvatskog Domovinskog rata (1991-1995.) i vezati je uz NDH i Pavelića. Za razliku od neokomunista i samozvanih liberala koji otvoreno slave najvećeg zločinca u novijoj povijesti ovih prostora, Josipa Broza Tita i pozivaju se na njegovo naslijeđe, u Hrvatskoj je malo onih koji se usude na sličan način promovirati Ustaški pokret, NDH i Antu Pavelića, a da ne govorimo o tomu kako stranke čiji bi se programi ili djelovanje temeljili na ovim idejama ne postoje.

Stranka koja kod nas figurira kao “desnica” i diči se svojim “demokršćanstvom” (HDZ) niti je desna niti demokršćanska. Ona ne zastupa dosljedno nacionalne i konzervativne vrijednosti (osim prigodničarski, folklorno i retorički) i u gotovo u potpunosti se priklonila neoliberalnom svjetonazoru koji je u oštroj suprotnosti s kršćanskim vrednotama i predstavlja njihovu suštinsku negaciju.

Ne može se biti demokršćanin a ne štititi vrijednost života od začeća do naravne smrti, ne može se biti demokršćanin a ravnodušno promatrati razaranje temeljnih vrijednosti društva (braka kao zajednice žene i muškarca i obitelji), ne može se biti demokršćanin a miriti se s bezočnim napadima na Katoličku crkvu i vjeru, ne može se biti demokršćanin a povlađivati divljem i bezbožničkom neoliberalnom modelu društvenih odnosa. Tako se ne štite nego razaraju kršćanske vrednote.

No, svjedoci smo da čak i ovakav HDZ (kojim u cijelosti upravlja tehnomenadžerska struktura lišena bilo kakvog svjetonazora) smeta i “ljevičarima” i njihovom prirepku – “liberalima”. Glad za vlašću i karijerističke ambicije pojedinaca vezivo su koje ih drži na okupu i iz godine u godinu u raznim varijantama objedinjuje s isključivim ciljem “rušenja HDZ-a i Milana Bandića” (kako ne rijetko javno iznose).

Uz sve do sada spomenuto, HDZ ima kompleks od “desnice”, pa nastoji sam sebe definirati kao “umjerenu desnicu” i u prvom je ešalonu u borbi protiv izmišljene i nepostojeće “ekstremne desnice” u čemu je jednako radikalan kao i neokomunisti i “liberali”. Najnoviji primjer odnosa HDZ-a prema Domovinskom pokretu ‘Miroslav Škoro’ rječito govori o tomu. Škori i njegovom pokretu može se prišiti koječega, ali to da predstavljaju neku ekstremnu desnicu je nešto što izaziva podsmijeh kod svakog tko iole poznaje našu političku scenu i vidi što se na njoj događa. Dakako, u svemu ne malu ulogu igraju ega dvojice lidera: na jednoj strani premijera Plenkovića, na drugoj Miroslava Škore koji se međusobno napadaju i prepucavaju na opće veselje svih onih nesklonih “desnoj” ili “konzervativnoj” opciji.

Nade kako se u skoroj budućnosti može očekivati profiliranje neke nove i zdrave konzervativne snage, nažalost, nema i u tom smislu smo na početku kao i 1990. godine.

U političkom “centru” je prividna “gužva”, ali tamo u biti nema nikoga. Sav onaj politički otpad koji ustrajava na agendi “ni lijevo ni desno nego u centar” (naivno vjerujući da ih samo svrstavanje u imaginarni “centar” po automatizmu čini demokratima, čuvarima ljudskih prava i zaštitnicima manjina te autentičnim borcima protiv kriminala, mita, korupcije i svih drugih pošasti koje mogu zadesiti jedno društvo u tranziciji) nastao uglavnom kao produkt društvenog aktivizma (na ulicama Zagreba) ili rascjepima unutar “lijevo-liberalnih” stranaka i grupacija, u odsudnim trenucima otkriva svoje pravo lice i priklanja se SDP-u i partnerima.

Ukratko, kod nas su uljuđena konzervativna opcija kao i ona zdrava socijaldemokratska ne postoji, a nema niti autentične liberalne. Scena je to na kojoj se akteri političkog života formalno i po potrebi opredjeljuju prema nekim ustaljenim političkim parametrima i uzusima, ali u suštinskom smislu njihovo praktično djelovanje ima malo veze s time.

Međutim, prije nego oni koji su pristaše konzervativizma započnu s kritikom na račun bilo koga, morali bi sebi postaviti pitanje: Kako to da u posljednjih 30 godina nismo uspjeli iznjedriti jednu zdravu, jaku i utjecajnu stranku koja bi dosljedno zastupala demokršćanstvo?

Kad pronađu pravi odgovor na ovo pitanje, možda će im biti jasniji uzroci vlastitih lutanja, nesnalaženja i frustracija u vremenu sadašnjem…

U ovakvom ozračju gdje istinskog profiliranja političkih opcija još uvijek nema i dok se politika shvaća kao umješnost manipulacije masama a uspješnost stranaka mjeri kvalitetom marketinga i PR-a, što drugo očekivati od zbunjenog i sluđenog naroda nego da bira ono što smatra “manjim zlom”?

Zlatko Pinter


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema