Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Vozile smo se prema groblju mama i ja. Kad iziđosmo iz automobila i zaputismo se prema lijepoj kapiji groblja u Budimirima, majčin korak je postajao sve sporiji i teži. Muka njezine duše pritiskala joj je korak i činila ga ne oklijevajućim, nego otežalim i sporim.

Zadnja zadobivena rana još je krvarila. Iznenadni gubitak brata natapao je suzama njezinu nutrinu. Pogledah u dva križa koja su nas podsjećala na životni put svakog čovjeka i na njegov zemaljski kraj i rekoh majci sa željom da ju utješim realnošću i neminovnošću svakog života: „Svih nas ovo čeka, mama. I ono tek rođeno dijete umrijet će.“ Mama je pomireno šutjela i koracala prema grobu svojih milih. Sunce se kroz oblake naslućivalo i davalo mistični sjaj čitavom lijepom groblju u čijem središtu je stajala prelijepa crkvu,  pružajući ufanje i smiraj našim dušama. Hodajući iza majke, motreći njezine bijele kose, nisam se bojala smrti. Ljepota i tišina ovog groblja moj duh su nosile u onostrano. Znajući da je rastanak samo privremen, stala sam s majkom pred slike naših milih i molila Boga za njih i za nas.

Majka je tiho molila i plakala. Ima nešto jako teško u tuzi starijih. Kao i u tuzi djece. Jedni su na početku života, i njihove suze i boli su teške jer oni ne znaju da je to tek početak, a mi znamo, i boli nas njihov ulazak u bol. Tuga starijih je teška jer znamo da su im duše već izrovane bolima. I nakrcane.  Mi, koji stojimo po sredini iskustva, teško podnosimo boli jednih i drugih. Svoje je nekako najlakše nositi.

Odjednom mi majka kroz suze šapne  da pođemo. Njezino se srce prepunilo bolima. Osjetila je da je prekrcano i da mora poći, jer će ju preplaviti. Pođosmo.  Fotografirala sam ju. Onako s leđa, sretna što još to mogu, što hodam iza nje, što ju imam ovdje. Znam, s druge strane je ljepota, a ova dolina uglavnom suzna, ali ja sam tek dijete koje još treba svoju mamu. Ona je moj dom, moje djetinjstvo,  oko nje se okupljamo mi djeca. Ona je naša spona s tatom kojeg smo izgubili ima podosta godina, ali ga nalazimo u njezinim pričama o njemu, nalazimo ga samo gledajući u nju, jer ju je on tako ljubio da su tragovi te ljubavi na njezinu licu neizbrisivi i sad.

Kad smo se udaljile od groblja i stigle opet pred moju rodnu kuću, majka je ostavila svoju bol na dnu srca, i s nama bila ono što i uvijek; jedna hrabra žena koja živi svoje dane ljubeći svoju obitelj, s prihvaćanjem da smo tu kratko i da život ima svoje boli, svoje radosti, svoju muku i svoju ljepotu.

U srcu su mi ostala dva križa s groblja kao podsjetnik na prolaznost i tegobu života, i nebo čije sluteće sunce obećava drugu, neprolaznu stvarnost kojoj idemo ususret. Svjesna da samo Bog jest i da samo on dostaje, sve lakše koracam ovom suznom dolinom.

Osvrćući će unatrag godinu i pol, otkako smo zakoračili u jedno globalno vrijeme straha, otkrivam kako mi Gospodin sve više srce širi i raduje svojom prisutnošću. Više me ne plaši grobna raka. Već dugo ne zamišljam raspadanje tijela. I moja glava sve više sijedih vlasi nosi a ja se radujem ptici, svijetu, potočiću što žubori kao nikad do sad. Sve češće motrim leptire učeći od njih letjeti svojim krhkim krilima, bez straha od njihove lomljivosti. Sve manje me brine koliko dugo će trajati taj let. Sve smjelije  isprobavam neke nove visine i neke drugačije zamahe nebom činim. U ovom vremenu posvemašnjeg straha kojeg nam nameću kroz medije, moje srce ima svoje odabire što će i koga slušati. Misa je postala svakodnevna radost, izvor na kojem se napajam. Krist u hostiji me svakodnevno pohađa, uči, tješi, hrabri, snaži. Ja sam radosna žena. Imam sve. Ničeg se ne bojim. Sve sam svoje strahove ostavila iza sebe. Ne svojom snagom, nego milošću Božjom koji me doveo do tu. On je u meni nadrastao sva ograničenja i sputanosti, sva drhtanja i bojazni. Kad se koji strah želi prikrasti s leđa, Gospodin me upozori i ja Mu odmah proslijedim taj strah.

U svemu ovome otkrila sam da mi ljudi nisu prijetnja, ni tijelu ni duši.  Da imam svoje odabire i da će me Bog  ojačati u nakani da ih do kraja živim. Da mogu slobodno zagrliti čovjeka. Da se spoznaje mijenjaju, rastu, i da nikog ne smijem suditi. Da je važno ono što jest u čovjekovu srcu, a ne samo ono što on čini. Spoznala sam da su svećenici Marijini sinovi i da ne smijem misliti niti govoriti protiv ni jednog od njih. Spoznala sam da se neće dogoditi neko strašno zlo ako ja nisam upućena u sve događaje. I da je današnji dan ono sve što imam. Spoznala sam da je odnos s Bogom najvažniji i da ga nikako ne smijem zapostaviti. I da taj odnos nije samo vršenje pobožnosti nego boravak s Njim u svojoj nutrini. Što idemo dalje ja sam slobodnija od navezanosti, od ljudskih obzira, od tuđih mišljenja.  To je došlo po muci i zbog toga sam zahvalna za ono što je bilo teško iznijeti. Spoznala sam da ništa ne moram biti, ničija očekivanja ispuniti i da je mjerilo svega samo Bog. Spoznala sam da praštanje oslobađa i iscjeljuje i da ono treba biti bezuvjetno. I da su granice koje valja i koje je moguće pomicati uvijek u meni. Spoznala sam i da mi je smanjiti svoje stope u ovome svijetu, kako bi drugi imali mjesta za svoje. I da nisam ja ta koja im oblikuje ni usmjerava korak.

Sve češće zastajem i osluškujem, upijam i veselim se. Ovo darovano vrijeme dišem punim plućima. Ne znam je li moj Gospodin zadovoljan mnome i jedini moj strah je da ga ne razočaram i ne izgubim misleći da ga posjedujem.

Sve radosnije koracam ovim životom, svjesna da ništa, baš ništa ne mogu zadržati. I da sve posjedujem tek kad ništa ne grabim. I da je ljubav poput zrnaca pijeska na dlanovima, koje je nemoguće zadržati , ali samo puštajući da curi ona postaje besmrtna i neovisna. Sloboda je u neposjedovanju. Neposjedovanjem imam sve a željom za posjedovanjem postajem zarobljenik svojih želja. Da bih bila sretna ne moram ništa primati. Ljubav ćutim i to je dosta.  Jer ljubav je sve. Nju mi, kao ni Boga, nitko ne može oduzeti. Ona je besmrtna, nevidljiva, stvarna, neuništiva, i zbog nje smo tu. Ona je od Boga i vodi nas k Njemu.

I dobro je. Hodam svojim malim koracima, sve običnija, jednostavnija, nadam se i manja. I to je sve.

Vesela Dujmić


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema