Sjećate se dr. Nedjeljka Mihanovića?

Iza  dr. Nedjeljka Mihanovića, (Sitno Donje, 16. 2. 1930.- Zagreb, 27. 1. 2022.), ostao je neizbrisiv trag u hrvatskoj književnosti, a dobrim dijelom i u politici.

Međutim, godine idu, a i obljetnice pojedinih velikih ljudi se manje-više zaboravljaju.

Mihanović je dužnost predsjednika Zastupničkog doma i predsjednika Sabora obnašao  tijekom drugog saziva od 1994. do 1995. Obnašao je i funkciju  zamjenika ministra prosvjete i kulture Republike Hrvatske 1992. Iznimno mnogo nas je zadužio svojim znanstvenim radom. Pretežno je objavljivao eseje, kritike, a i priređivao je brojna djela  znamenitih hrvatskih pisaca. Bio je i jedan od urednika  biblioteke „Stoljeća hrvatske književnosti“. Od 1980. bio je član suradnik  Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Razredu za književnost.

Svi koji su imali prigode s njim surađivati, a među njima je srećom bila i moja malenkost, u njemu su u prvom redu vidjeli dobrog i poštenog čovjeka, velikog znanstvenika, od kojeg se moglo puno i naučiti.

Bilo mu je mjesto u HAZU, ali kao redovitom članu. Jednom mi je o toj nepravdi rekao i ovo:

• Nekadašnja Uprava JAZU (predsjednik, akademik Jakov Sirotković, akad. Andre Mohorovičić, akad. Hrvoje Požar i tajnik administracije Slobodan Kaštela) mi je na jednom sastanku u siječnju 1990. predbacila što sam ušao u HDZ, u “stranku opasnih namjera” (Ivica Račan). Ja sam na to, parafrazirajući Ivu Andrića odgovorio da: “Sva Akademija nelijepo hrče, budni su samo pjesnici i atentatori”, pa sam stoga ušao u HDZ. Tu moju izjavu su primili kao provokaciju i gledali me kao čudovište. Neki redoviti članovi JAZU su mi zamjerili, što sam kao predsjednik Odbora za naobrazbu, znanost i kulturu Hrvatskog državnog sabora formulirao obrazloženje za promjenu imena Jugoslavenske akademije u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, što je gotovo jednoglasno na glavnoj sjednici Sabora prihvaćeno. (Viditi moju knjigu: Na putu do hrvatske državnosti (Govori 1990-1994), Zagreb, 1996.) Kao član Povjerenstva za oblikovanje hrvatske valute – kune u Hrvatskoj narodnoj banci, usprotivio sam se na saborskoj raspravi da umjesto bana Josipa Jelačića bude Miroslav Krleža, što je predlagao Klub zastupnika HSLS-a. I to je u Akademiji primljeno kao moj crimen laesae majestatis. A bilo je i još primjedaba koje su me obilježavale nepodobnim za redovitog člana HAZU. Međutim, ne žalim što sam s nacionalnim usmjerenjem provodio u Hrvatskom državnom saboru načela političko-kulturnog državotvornog angažmana.

A, na pitanje, što misli općenito o  “besmrtnima”, tj. članovima HAZU, odgovorio je:

• Gledajte, u Akademiji ima uglednih članova, renomiranih znanstvenika i umjetnika. Žao mi je, da još uvijek ima negativne svijesti da po sili inercije i povijesnog apsurda jedan broj akademika razmišlja o zapletenim protuslovljima na crti preživjele jugoslavenske lijeve fronte i “ancien regimea” te fetišiziranja komunističke stare vlasti. No situacija se s pojavom (tada, op.p.) novog predsjednika Akademije akademika Zvonka Kustića u nizu pozitivnih reagensa vidljivo mijenja.

No, kad smo već počeli razgovor o HAZU, nikako nisam mogao, a da ga ne upitam, kako gleda na to da je još uvijek Josip Broz počasni član ove institucije?

• To je upravo demencijalni apsurd i ignorantska razina logike jednog arbitrarnog i sterilnog razmišljanja, koja u Josipu Brozu ne vidi mračnu pojavu vlastodršca i ne će da prepozna prononsiranog diktatora i zločinca. Neshvatljivo je da uprava Akademije ne ukloni tu povijesnu mumiju, koja s tom znanstveno-umjetničkom ustanovom nema nikakve veze. Josipa Broza treba defetišizirati i demitologizirati, jer titoizam zatire pogled u budućnost.

Već smo istaknuli, da je Mihanovićev književni opus iznimno velik i bogat, a on je na to kazao:

• Do sada sam objavio jedanaest izrazito književno-kritičkih i esejističkih knjiga. Uredio sam za “Pet stoljeća hrvatske književnosti” 19 pisaca, a za “Stoljeća hrvatske književnosti” 12 pisaca. U području kritičkog izdanja priredio sam 6 pisaca i pojedinačno uredio 20 pisaca. Načinio sam 7 scenarija i dramatizacija za Obrazovni program HTV-a o hrvatskim piscima. Priredio i katalogom popratio petnaest književnih izložaba o hrvatskim piscima. A koliko sve to skupa vrijedi neka prosudi književna povijest. Tu svoju djelatnost popratio bih s jednim stihom pjesnika Giosuea Carduccia: “E sempre corsi, e mai non giunsi il fine!” (I uvijek trčah, i nikada ne stigoh do cilja!) To su duhovne inercije.

U sjećanju na ovog velikog hrvatskog pisca, spomenuo bih i njegovo razmišljanje o polemici koja se neprestano vodi: je li bolji i značajniji Krleža ili Andrić?

• Za nas Hrvate je kao stvaralac golemog opusa značajniji Krleža, ali samo onaj koji lucidno piše o našoj “malograđanskoj shemi”, onaj estetizantski, umjetnički vjerodostojni, s izrazitim sugestivnim, autentičnim i egzistencijalnim literarnim temama, a ne onaj s marksističko-lenjinističkom ideologijom i s otrcanom apoteozom Oktobarske revolucije. O Ivi Andriću i o njegovim dvjema faustovskim dušama, jednoj u funkciji nacionalnog renegata i drugoj s umjetničkim temperamentom izvornog pripovjedača i kreatora jasne proze i čvrstog stila, dalo bi se naširoko interpretirati.

Mladen Pavković