Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Teško mi je govoriti o izblijedjeloj slici čovjeka koji je jednom mogao biti lijep, ali i nije morao; o licu koje kao da je nemarno prebrisano nadlanicom, u izjalovljenoj namjeri kakva nezadovoljnika da nacrta nešto posve drugo. To lice kao da nema vlastitu prošlost, ali u svojoj, zbog svega toga nemilosrdnoj sadašnjosti ipak iskazuje svoj karakter, jasan i nezamjenljiv, čini se, s ičim što je ikada moglo postojati.

Ponekad mi se čini da ono što formira ličnost ne mora biti, a i nije, gotovo ništa više od onoga što čovjeka već genetski predodređuje, što naravno nije točno, a i prezir se, kao što znamo, ne nasljeđuje, a u konkretnom se slučaju radi upravo o tome.

Rijetkost je, naime, susresti biće koje toliko prezire ljudski život i ljude oko sebe, a ipak njegov je suživot s drugim ljudskim bićima posve podnošljivih razmjera, štoviše on je u stalnom kontaktu s daleko više ljudi i mnogo češće od prosječnog čovjeka. Jer on proučava kako bi konstantno mogao prezirati. Zamislite osobu koja je patološki ovisna o primjerice osjećaju mržnje ili ljubavi. Takvo što zahtijeva neprestano obnavljanje doživljaja, kako on ne bi počeo nestajati, a to je bujanje moguće održavati jedino na taj način da ga se sve češće potiče. Jednako tako, kada se o preziru radi, ta silna glad za osjetilnim vrhuncem čini od čovjeka predana roba koji naprosto slijedi svoj zov, i bez obzira, ili s obzirom na to što on u tome beskrajno uživa, to je, rekla bih, jedna od najneobičnijih vrsta okrutnosti, ako ne čak i usmjerena prema samome sebi.

I zato se, s pravom, moramo pitati: je li takva čovjeka ikada netko volio, ili je ta demonska ćud odgovor upravo na ono što je od drugih doživljavao još kao sitno, nezaštićeno dijete. Možda su to bili baš njegovi roditelji s jednako pakosnom, tmurnom sklonošću što ju je samo trebalo ovlaš taknuti da bi buknula i pretvorila se u strast koju je teško i gotovo nemoguće zadovoljiti bez vlastite, osvjedočene projekcije fiktivne, izobličene stvarnosti.

On je danas oličenje prezira što ga u sebi pomno njeguje; njegove kretnje, pogled, pa čak i način hoda, onome tko ih je u stanju iščitati, sve to čudesno odaju, ne skrivajući, u tom pogledu, gotovo ništa. Ipak nas tijelo u mnogome otkriva, i tu – želimo li se otrikriti – doista malo što možemo učiniti, jer pokatkad je i sam izraz očiju ono što, ukomponirano u sve ostalo što se koliko-toliko može dotjerati i izmijeniti, dovoljno govori o jednoj osobi.

Hraneći se ljudskom nesigurnošću, bojazni i svime onim u što je uvjeren da sâm, kao negativnost, ne posjeduje, sve promatra umalo sa stajališta božanstva, budući da sebe sama doživljava kao savršenstvo kojemu je nemoguće naći ikakve zamjerke. Upravo stoga, na svome profesionalnom životnom putu neizmjerno je uspješan, jer samouvjerenost, pa makar bila na taj način hipertrofirana, ako je korištena u granicama realnosti, nesumnjivo dovodi do određenih rezultata.

Bez obzira što svako ljudsko biće ima svojih mana, takav čovjek u drugima pronalazi isključivo ono što je loše, pa čak i tamo gdje takvi nedostaci zasigurno ne postoje, jer samo tako može doći do dovoljnog broja nesavršenosti za svoju besprijekornu kolekciju odbojnosti koja je u njemu u stanju izazvati dostatnu količinu prezira. On će, dapače, uglavnom u svemu vidjeti ono čega nema, orijentiran na spasonosne predrasude i kalupe koji bi ga eventualno mogli dovesti do otkrića priželjkivanoga. No, kako svaka šablona najčešće ne predstavlja očekivani rezultat, prisiljen je na samozavaravanje, jer da svijet izgleda onako kako ga on zamišlja, mogao bi s mnogo manje naprezanja živjeti u svojemu rasadniku predvidivosti i tada njegov mentalni pomak ne bi bio jednako nerazuman. Inteligencija je ono što mu svakako ne nedostaje, međutim, kao i svaka pamet osobe koja ne komunicira s realnošću, ipak je značajno nedostatna i kreće se u vrlo suženoj sferi stvarnosti.

I tako, dok gledam to lice, ipak vidim njegovu prošlost, premda u magli, kako grabi iz nje djeliće svoga neumrloga, mazohističkog nezadovoljstva i od njih kreira svoj tegobni, mračni san na tuđoj, uglavnom zamišljenoj, «karakternoj drami».

STANKA GJURIĆ (’94.)


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema