By Svake se godine početkom .ožujka u Pakracu, obilježava početak svetog hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata! Ove godine najavljen je bogat i raznovrstan program, koji je već započeo festivalom domoljubnih pjesama, a nastavit će se 1. ožujka koncertom klape „Sveti Mihovil“, paljenjem „ 31 baklje pobjede“, dok će 2. ožujka biti služena Sveta misa za sve poginule i umrle hrvatske branitelje. Potom će se održati i tradicionalni Mimohod pobjednika ulicama ovoga grada itd.
Inače, 1. ožujka 1991. u Pakracu je počeo je oružani sukob hrvatskih policijskih postrojbi sa pobunjenim Srbima. Bio je to prvi otvoreni, oružani sukob na području Republike Hrvatske. O tome se relativno malo zna, ali i ne uči u školama, za razliku od brojnih „partizanskih ofenziva“.
Prije toga, 22. siječnja 1991., bilo je iznimno napeto u Virovitici, gdje su hrvatski branitelji opkolili tamošnju kasarnu, i bili spremni zločinačku JNA otjerati iz svoga grada, ali ta akcija je u zadnji trenutak obustavljena, a oni koji su je vodili: Dečak, Habijanac, Belobrk, Belani i drugi završili su u Vojnom zatvoru, u Gajevoj 4, u Zagrebu, gdje su i suđeni.
Stoga se i od Virovitičana može čuti – kod nas je počeo Domovinski rat!
A u Zakonu o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji piše da je Domovinski rat počeo 5. kolovoza 1990. i da je trajao sve do 30. lipnja 1996.
Ono što ne piše i „nitko ne zna“ gdje je onda, po tom Zakonu, počeo, a gdje završio?
Čini nam se da u Pakracu imaju pravo 1. ožujka nazivati početkom Domovinskog rata, kao što se primjerice imaju pravo ljutiti i hrvatski dragovoljci na ovaj Zakon, jer u njemu stoji da je svatko onaj dragovoljac koji je dragovoljno pristupio Hrvatskim ratnim postrojbama do 15. siječnja 1992., odnosno koji je do tada, od 1990., prikupio sto dana ratovanja!
Čemu i zašto 100 dana, kad je dragovoljac-dragovoljac! Osim toga, taj rok nisu mogli stići ni mnogi Vukovarci, kod kojih je bjesnio pravi rat, ako su se recimo, a ne mali broj jesu, uključili u obranu ovog grada-junaka, kad je bilo najgušće, tj. mjesec dana prije njegove okupacije (18. studenoga 1991.).
A što se dogodilo u Pakracu 1. ožujka 1991.? Srpski zapovjednik pakračke Policijske stanice Jovo Vezmara zapovjedio je da se razoruža 16 policajaca Hrvata, dok su četvorica bila udaljena s dužnosti. S policijske postaje skinuta je hrvatska zastava i postavljena zastava Republike Srbije. Rekli su im da je po odluci Skupštine općine Pakrac naređeno da se stanje vrati na 1990., da sve bude „kao i prije“. I ne samo to. Na Skupštini općine Pakrac (22. veljače 1991.) donesena je i odluka o pripojenju ove općine tzv. SAO Krajini, o čemu vrlo dobro zna pobunjeni četnik s Bilogore Veljko Džakula, kojeg u ovom kraju i dalje smatraju ratnim zločincem, bez obzira što ga je jedne godine (2012.) bivši, žalosni predsjednik RH Ivo Josipović, na zgražanje hrvatskih branitelja, pozvao, kao svog gosta, na obljetnicu obilježavanja Vojno-redarstvene operacije Oluja 95. u Knin.
Kad je „čuveni“ Jovo Vezmar tog 1. ožujka sa svojim čak i mobiliziranim „pomozbog“ junacima i srpskim civilima (!) zauzeo Policijsku stanicu, odmah su u Pakrac upućeni pripadnici MUP-a Hrvatske koji su ponovno stavili zastave RH, a srpski okupatori počeli su bježati, kao – zečevi, u obližnje šume, odakle su na hrvatske policajce i građane otvorili vatru, koja im je i uzvraćena. Četnički štab koji je, zar ne Džakula i Pupovac, organizirao nerede u ovom gradu i kraju najvjerojatnije se nalazio u obližnjem selu Bučje.
Strašno je i to da je tadašnje Predsjedništvo SFRJ u sukob u Pakrac, poslalo i oklopljene postrojbe zločinačke JNA.
Tijekom ove prve oružane akcije u Domovinskom ratu ranjena su tri hrvatska policajca, dok je hrvatska policija uhitila 32 pobunjenika – četnika.
Drugi dan, tj. 2. ožujka, hrvatski predsjednik i vojskovođa dr. Franjo Tuđman, uputio je pismo dr. Borislavu Joviću, predsjedniku Predsjedništva SFRJ, u kojem mu je uz ostalo priopćio: „U svezi događaja od 1. ožujka 1991. u Pakracu imamo dokaze da su u pripremi svih zbivanja, koji su kulminirali razoružanjem pripadnika hrvatske nacionalnosti u Policijskoj stanici, sudjelovali visoki oficiri JNA“.
Međutim, svakako treba naglasiti da ni pola godine nakon ovog događaja, koji se dogodio 1. ožujka, Pakrac je postao jedno od najkrvavijih i najključnijih ratištima Domovinskog rata. Zahvaljujući hrabrosti i odvažnosti hrvatskih branitelja nikada nije ostvaren cilj velikosrpskih ideologa da zauzmu grad i da Pakrac postane središte SAO Krajine za Zapadnu Slavoniju.
Ako je bilo tako, a jeste, ovaj grad je svakako zaslužio da u svojim redovima ima barem jednog generala HV-a, kao i otvorenu i jasnu osudu, poimence, najviših ratnih zločinaca s ovog područja.
Mladen Pavković
