By Podjeli
Mislim da u istom živim, stoga nema potrebe da mi pričate.
Sve ono što ne treba biti, danas jest i kroji svijet po svojim mjerama.
Normalno je nenormalno, a nenormalno je normalno.
Ne pripadamo zajednici u kojoj zajednice zapravo ni nema.
Nisam navikla gledati svijet bez djece, zapravo svijet u kojem je ubojstvo istih radi razvratnosti majke sasvim prihvatljivo.
Današnjica u kojoj psiće gura u dječjim kolicima osobna defeniniranog rod/spola, izgleda mi poput nekog stravičnog SF filma.
Odgoj ovo malo djece što nam je preostalo prema njihovim mjerilima postaje obvezan ukoliko roditelj 1 i roditelj 2 opće žele imati djecu.
Živimo u nekom jezivom svijetu gdje dvije žene postaju majke, a u istom svijetu dva muškarca (od kojih je jedan trudan) postaju očevi.
Hvata li vas jeza od spoznaje da muškarac u svakom trenu može reći da je žena i da je to sasvim prihvatljivo?
Strah me svijeta u kojem se ne smije javno zahvaliti i pomoliti Bogu u zemlji s preko 90% ljudi koji ispovjedaju vjedu u Isusa Krista.
Strah me države u kojoj sam etiketirana kao ekstremist samo zato jer sam katolkinja koja želi biti majka i supruga.
Ne želim živjeti u svijetu u kojem se ljubavlju smatra odnos između staraca i djevojčica.
Ne želim da moje dijete živi u svjetu u kojem je maca poželjnija od malene bebe.
Strah me demona odjevenih u boje koje nam je Bog ostavio kao znak njegove prisutnosti.
Najviše od svega me strah žena ubojica vlastitog potomstva koji svoj jad pretvaraju u nezaustavljivo oružje čija je šteta veća nego razmjer 10 atomskih bombi.
Strah me muškarca koji ponižen šeće poput psa u lateksu s partnerom i pritom misli da je napredan.
Ne znam za vas, ali mene je strah ovog čudnog neba, vremena i ljudi…
Pričaju mi o bijelim rasistima, fašistima u crnim košuljama, patrijarhatu…
Ništa o tome ne mogu reći jer tada nisam živjela, ali mogu vam pričati o ovom svijetu.
Svijetu gdje je fašizam ogrnut u dugine boje, dok su rasisti svi osim bijelih, patrijarhata nema. Zamijenio ga je matrijarthat onih koje majke nisu, a iste bi ubijale u sramotile.
Svijet u kojem je njihova simbologija svugdje, dok našu gaze i zatomljuju.
Slobode ima svugdje, ali samo ako pišete, govorite i mislite poput njih.
Mogu vam pričati o svijetu, ali možda bolje da vam ne pričam.
Priča je tužna, mami suze i izaziva gorčinu.
Iva Svaguša
Podjeli
