Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Molitva za kišu

Te godine bila je strašna i duga suša. Mjesecima nije pala ni kap kiše. Zvizdan je sve spalio. Ni najstariji ljudi nisu upamtili takvu sušu. Narod je spontano pohrlio na molitvu za kišu. Kad je crkva bila dupkom puna kao šipak zrnja, fratar  je dugo šutio klečeći ispred oltara. Ljudi su počeli gurkat se laktovima, žene se sašaptavale, djeca počela napuštati crkvu, a onda se osmjelila jedna starica i, klečeći blizu velečasnog župnika, glasno zamolila, da povede molitvu. Fratar se osovio na noge, okrenuo prema puku i raspalio po svojim župljanima.

– Došli ste molit za kišu, jeli, a! Kakva vam je to vjera, jeli, a.

Došli ste, a! Došli su i godišnjaci, a, jeli! Dakle, došli su i oni. Kakvi ste vi katolici, kakvi vjernici! Sada ste došli kad vam je dogorilo do nokata. Lažete gdje stignete, psujete da Bog sačuva, kradete, varate, lažete, petljate, mrzite…

Dok je govorio zavladala je takva tišina, da se čulo kako oni sipljiviji dišu, pa kad se činilo da će počet moliti nakon oštri riječi, fratar je rasjeko muk oštrom rečenicom:

– Došli ste molit za kišu, a disu vam kišobrani?

Tko su bili partizani i ustaše?

Jednoga dana došao je u našu školu važan drug partizan pričati nama o svom junaštvu i reatnom putu i partizanskoj borbi, revoluciji, socijalizmu i komunizmu, bratstvu i jedinstvu, jednakosti i ustaškim zlodjelima, pa je nakon svoje govorancije, digao Rotku i pitao ga da kaže tko su bili nacisti, fašisti, ustaše i partizani. Rotko je odgovorio drugu, da su nascisti bili Nimci i Austrijanci i bili su okupatori i naši dušmani, fašisti Talijani isto tako bili su naši dušmani, četnici  isto tako bili su naši dušmani, pa kad ga je priputio o partizanima rekao je Rotko , da su oni bili oslobodioci, dobri i hrabri borci, a kad ga je pitao tko su bili ustaše i dombrani, Rotko je počeo nabrajat: ćaća Ante, stric Pere, tetak Jure, ujac Jozo, moj kum Mate…

 

Kako je did oskvrnuo lik druga Tita

 

Did je ponediljkom išao na pazar u Duvno i donosio  starih i novih novina, pa kad je nekomu tribalo nešto zamotat, dolazili su didu po novine. Malo je koja novina ostala čitava. Did je iz novina nešto izrezivao i malo je koja stranica ostala čitava.

Jednog su dana milicajci prolazili kroz naše selo i svratili kod dida, jer je u njega uvik bilo rakije i škije. Dok su tako sjedili, pijuckali i ljudikali, Đorđa je natralo, pa je pito dida dije ćenifa. Did je reko da nema ćenife i da se olakšava gore, u brdu, ponad kuće. Otišo je Dorđe, ubrzo se vratio i pito dida:

– Đede, jesu one tvoje hartije.

– Vala, jesu.

Dida su svezana odveli u Duvno. Nakon robijanja vratio se did iz pržuna i nije htio reći zašto su ga spratili. Kad su ga pitali zašto su ga zatvorili, on je govorio; oni su radili svoje,a ja svoje.

Kad dođe sloboda i u naše selo, govorio je did, vidiće se ko je bio ko, ko je  bio u pravo, ko u   krivu. Mene je silno kopkalon zašto je did robijao, pa sam, poslije izbora, kad je došla sloboda, koju did nažalost nije dočekao, došao sam do presude. Tamo je pisalo da se kažnjava sa godinu dana zatvora, jer je oskrvuno lik druga Tita. U čemu je kvaka?

Did je iz novina izrezivao Titove slike i njima, da prostite, brisao kad se olakšavao u štali, u oboru ponad kuće ili negdje drugdje. Tada u našemu selu nije bilo nužnika.

 

Paljevina prvog olakšala

 

Prvi nužnik u našemu selu sklepao je did Luka od jelovih dasaka. Bio je to poljski nužnik i nije bio duga vijeka. Did ga je nazvao olakšalo, jer kad bi išao radi sebe, govorio je da se ide olakšat. Neki neuki i objesni momci, jedne su noći donijeli malo slame, poli petruljom i zapalili. Tako je izgorio prvi nužnik u selu Svađalovu. Drugi nužnik sklepao je od bukovi dasaka Treno i sam ga je razvalio nakon tri mjeseca. Zašto?

Zato, što mu je dojadilo čistit, da prostite,  tuđa… Naime, kako je to bio jedan jedini nužnik u selu od stotinjak kamenih kuća sa slamatim krovovima, i kako je nužnik bio blizu seoskog puta kojim su odlazil u polje radit, ili kojim su misari  nediljom prolazili do crkve, svraćali su i olakšavali se, pa je Matina ćenifa brzo se punila. Valjalo je češće praznit. Dan prije nego će razmontirat nužnik, Mate je glasno rekao: Mogu još trojica…

Sutradan nije bilo više Matina durcuga, kako su ga momci nazvali, koji su se olakšavali kad su odlazili curama na silo. Gdje su se i kako olakšavali misari, drvari, kosci i kupelice, neću vam kazivat, jerbo bi me oni neki u mom selu gadno zamjerili što čeprkam po njihovoj slavnoj prošlosti, a možda bi dobio i degenek. Na kraju ove pričice  o sranju u selu Svađalovu, ko će meni, danas, nakon što se selo proširilo, povećalo, izgradilo, dogradilo; kažem i ne lažerm, ko će meni povjerovat, da su prvi nužnik u selu zapali, a drugi je Mate razmontiro, jer je, da prostiote, više od pola sela u drugom nužniku očlakšavali.  Prije nego će kresnit šibicu, Lutvo je glasno rekao pajdašima:

Neće did zapovidat diće ko srat!

 

Sudbina trećeg olakšala

 

Kad je Juruka podigao treći nužnik u našemu selu, skupo ga to koštalo. Njegov sin Šošo bio je jedini i žestoki navijač Partizana, dok su svi ostali navijali za Hajduk ili Dinamo. Po zidovima kuća i pojeta navijači su pisali: Živijo Ajduk, Naprid  bili. Bajdo, care, Živilo Dinamo, Živili plavi, ŽAP, Doli oni…

Šošo je na vratima trećeg nužnika u našemu selu napisao: ŽIVIO PARTIZAN. Neko je dopisao i PARTIZANI.

Dvojica milicajaca prolazilo su selom, pa kad su ugledali što piše na Jurukinu nužniku, svratili su u kuću, uhapsili Šošina ćaću, i po kratkom postup osudili na izdražavanje kazne zatvora u Lepoglavi. Odgulio je godinu dana zbog onoga što je njegov najmlađi sin Šošo napisao kredom na daskama poljskog, trerćeg po redu nužnika u selu Svađalovu. Kad je Juruka došao iz zatvora, prvo što je učinio, zapalio je svoj poljski nužnik.

Cipeletine

Bogme dobro je Krkan od sebe napravo budalu. Kad se pošlo u Švabiju na privremeni rad, koko se govorilo, ostavio je kod kuće ženu u dvoje djece. Vrag ga je natento, pa se spetljo s Ingom i nije odlazio ženi i djeci petnaest godina. Slao je marke ženi, a kući nije dolazio. Kad ga Švabica iscjedila i odbacila kao prljavu krpetinu, odlučio je vratit se ženi i djeci.

Nakon 15 godina izbivanja u tuđini, došao je pred svoju staru, rodnu kuću. Kuća zaključana. Kad su mu rekli da je žena preselila u novu kuću, koju je sagradila na podvornici, kraj ceste, otišao je tamo i, kad je vidio cipeletine na uzlazu u kuću, okrenuo se i vratio odakle je došao. U kuću nije ušao zbog cipeletina i u sebi je kontao kako Krkan beslema njegovu ženu. Udvarao joj se kad je bila cura. A ima je velike nožurine.

Kad su negdje u Austriji, na  odmorištu stali, prišao mu je rodijak Brblo i rekao kako njegov stariji sin igra dobro košarku i bit će nešto od njega. Ima velike ručetine, a još više nožurine.

Kažeš, moj sin igra tu vražju košarku – procijedio je kroz zube, trgno s nogu ljutu na eks i pošao prema  autobusu, ljut na sav svijet i bijesan na samoga sebe.

Ante Matić


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema