Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Otkad sam postala svjesnom sebe, onog što činim i doživljavam, kaskala sam za svojim osnovnim dojmom. Djevojčica sam od osam godina koja u bolnici u Krapinskim Toplicama čezne za gestom dječaka koji joj se sviđa, i koji joj netom prije no što od njega odlazi, velikodušno nudi svoj pire krumpir za vrijeme objeda, dok ona baš u tom momentu ima neodoljivu potrebu potrčati za svojim roditeljima koji je tamo ostavljaju, da bi trenutak poslije, gorko požalila što nije u tom zakašnjelo značajnom času ostala uz njega. Jer iza toga, bilo je već kasno; više ga nije bilo, morao je otići.
I često mi se to ponavlja, ako ne i uvijek; zaostajem za svojim osjećajem, kao što je, primjerice svjesnost o prijelomnim trenucima koji obilježavaju, slave osjet, osjet ekstaze, radosti, zaljubljivanja, njihovo nailaženje, momente iskonske, neponovljive sreće. Nerijetko hvatam tek njihovu sjenu, iskopavam sjećanje.
Oduvijek me proganjala ta zakašnjela percepcija, spoznaja, naknadni impuls. Je li ljudski mozak naprosto konstruiran na način da reagira kad je već kasno, kada je klik doživljaja (kakva li oksimorona!) prošao, kad postoji samo prisjećanje na nešto što je bilo, što se događalo ispod kože i mijenjalo te, a ti si kao u stuporu, gotovo nepovratno oštećene svijesti? Ili se to dešava samo meni. Nemoguće.
S druge pak strane, odavno sam znala da mogu iskusiti onu drukčiju stvarnost, skrivenu iza velova, nenamijenjenu mome oku, biti je svjesnom istoga časa. Još kao dijete zakoraknula sam u nju, no tada još ne znajući kako sam zapravo prešla neprimjetni, mistični prag. Kada sam svoje iskustvo podijelila s roditeljima, nisu mi vjerovali.
Danas mi se događa nešto slično, mada na posve drukčiji način. Što smo lomniji, takva se mogućnost, zacijelo, povećava.
Okrhnuta u samome središtu, suočena sam s onim iza koprene. To su sada već, na žalost, dugo, samo trenuci od nekoliko sekundi, kad vidimo ono što možda i ne bismo trebali, ali se stjecajem okolnosti probilo do nas, ili smo mi sami, i ne htijući, razgrnuli zavjesu i prošli, prekoračivši nevidljivu crtu koja razdvaja dvije realnosti. U tom momentu kao da se iza nas spušta zastor ili nečujno pada giljotinski nož koji odsijeca jednu od druge stvarnosti. Ta druga, paralelna zbilja i mi, na nekoliko trenutaka postajemo neodvojivi prijatelji u moćnu zagrljaju. Iskustvo koje u čovjeku također ostavlja duboki trag.

STANKA GJURIĆ


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema