By Što prvo pokušamo kada nam mobitel otkaže poslušnost? Restart naravno! Barem ja, žena. Restart ili isključi-uključi, to mi je uvijek prvi potez. Vjerujem da u početku nije izgledalo tako, ali čini li vam se sada da se upravo u ovom trenutku odvija restart čovječanstva, čak štoviše reset! Barem malo?
Znakovi su svuda oko nas.
Bolnice prazne, dolaziš isključivo uz najavu, makar i samo po uputnicu (ne računam traumu, a hitni interni namjerno izostavljam). Za biti primljen u bolnicu na obradu trebaš čekati rezultat testa. Ako je test pozitivan ideš na Covid odjel, (ili u boljem slučaju bivaš poslan kući do negativnog testa)a primaran razlog dolaska stavlja se na čekanje. Recimo tumor na mozgu će pričekati rasti ili izazivati neurološke ispade dok iz tebe vitri pozitivnost. Rekao bi netko da ti život ovisi o testu, ne o somatskom stanju. Ok, možda sam malo otišla u temu gdje ne bih trebala. Ne mogu se baš pohvaliti iskustvom iz prve ruke Bogu hvala, to su neposredna iskustva meni bliskih osoba.
Što da čovjek kaže na to? Tko su ljudi koji rade u tim bolnicama? Kakvi su to protokoli? Tko su ti ljudi koji se skrivaju iza protokola a znaju da su jalovi? Lakše je valjda ušutkati savjest kada se skrivaš iza protokola? Ali, kako se sakriješ od sebe? Pretpostavljam da dijelom izgubiš sebe. Pristajanjem na laž i biranjem kukavičjeg puta definitivno gubiš sebe. Koliko je dug taj put, od bijele do ukaljane savjesti? U što su se to ljudi pretvorili? Gdje su nestali razum i hrabrost?!
Onda ljudi na “socijalnoj distanci”, tamo gdje je propisano, pravila se moraju poštivati. Nije sada uopće tema to što ti isti koji revno paze da se pravila provode zapravo paze na pravilo samo pravila radi. Oni samo rade svoj posao, isto kao što su i oni u Auschwitzu samo radili svoj posao. Tvrda usporedba pajdo? Ne bih rekla! Od negdje se mora krenuti. Savjest se otupljuje malo po malo.
Gledam i ne vjerujem, otkuda odjednom ti ljudi? Jesu li uvijek bili tu, prikriveni? Streljaju te pogledima jer biraš ne igrati ovu igru, biraš ostati slobodan poštujući njihovu slobodu. Ne unosiš im se u lice, ne pušeš im za vrat, pristojno držiš distancu (samo fizičku, ne i socijalnu) od njih, grliš i ljubiš se samo sa onima koji srdačno uzvraćaju, (bese umjesto rukovanja ne dajem, samo da se zna) a onda se sjetim rata. Odjednom preko noći “zdravo” je postao nepoželjan pozdrav. U trenutku su isplivale zvijeri u ljudima a tragovi zločina još su vidljivi otisci na mnogim dušama i tijelima.
E moj narode… Podvalili nam mržnju, opet!
Velik dio društveno-socijalnog života kakvog smo poznavali nestao je u nepovrat, baš kao i podatci sa resetiranog mobitela, gone with the wind. Mnogi ipak čekaju da prođe ovo novo normalno, nadaju se, varaju se, tješe se, a ja se osjećam kao da prvi put gledam film za kojeg mi je netko slučajno u par crtica ispričao sadržaj. Nedovoljno da znam detalje, ali dovoljno da znam kraj. Stojim kao promatrač sa strane, ponekad uskočim u koju ulogu, ali zapravo više puštam da sve prolazi mimo mene, bezbolno. Živim svoj život izvan tog nekog novog normalnog. Uključena u sve, ali nezahvaćena u korijen ičim. Sa istim moralnim vrijednostima, sa istim pogledima na svijet, na ljude oko sebe… Sa istom toplinom i empatijom. Strah se od mene odbija kao kap ulja od vode, nespojivi smo. Ne dopuštam programiranje na “novo normalno”!
Pa gdje smo? Vidimo li?
Možda zaista ne vidimo, možda smo od onih koji gledaju a ne vide? Jedni od onih koji vide a ne priznaju ili pak od onih koji vide i biraju drugačiji put za sebe. Oni koji pozivaju na uzbunu, koji viču “evo vuka” ali bivaju ismijavani. Revolucionari svog doba, neshvaćeni proroci u svom selu.
Kako birati život koji želiš kada ti drugi nameću svoja vjerovanja koja žive i dišu (dobro, možda malo slabije dišu). Pogledi drugih ljudi koji u tebi vide različitost koju ti ne opraštaju…
Nisu to samo različitosti u fizičkim obilježjima, o ne! To su već vidljivi mirisi što straha što paranoje.
Svijet se stubokom mijenja. Poimanje društva i društvenih normi, socijalna distanca. Nametanje krivnje ako se ne priklanjaš narativu, ako misliš svojom glavom, preispituješ…
Oh Bože, danas ne smiješ preispitivati!
Vidim dijele se iskaznice i naljepnice ukoliko si cijepljen. Te iskaznice koje će sutra biti propusnice. Ljudi bivaju ucijenjeni poslom ako odbiju cijepljenje, neki prihvaćaju otkaze jer ne pristaju…
Mislite da je to tamo tamo daleko?! Halooooooo! To je ovdje, sada, oko nas!!!
Malim koracima u velike promjene, u veliki reset čovječanstva. U jedan novi vrli svijet gdje nećeš imati nikakva prava već ćeš biti ukalupljen, bez slobode misli, bez privatnog vlasništva, ograničen u radijus kretanja, bez slobode stvaranja, bez smisla…
Biti će dovoljno “samo” predati sebe i živjeti ćeš život po nekoj novoj mjeri, sa garantiranim minimalnim dohotkom, imati ćeš kvadrat slobode i metar neba. Možda tada budeš sanjao o pobunama, možda se sjetiš što je jednom sloboda značila.
Ali, hoće li tada biti kasno?
Sada, dok život protječe pred tvojim očima koje držiš širom zatvorene ne vidiš kako sloboda lagano curi kroz tvoje prste. Nosi te kurenat dok misliš da si na valu, kad se osvrneš obrisi obale više ne postoje.
Otvori oči širom čovječe, otvori i gledaj, budno!
Osluškuj svijet oko sebe u trenutnoj realnosti. Stvoreni smo za mnogo više od onog koliko dajemo sebi i drugima.
Pitanje za postaviti u ovom trenutku je da li je pandemija zbog mjera ili su mjere tu zbog pandemije?
Deficit svijesti opako pritišće ono zloćudno reset dugme.
Oči su nam širom zatvorene…
Tina Perić
