Podjeli

Glas Koncila od 18. veljače 2018. otvorio je temu Crkve u Hrvata najavivši promjene i jasnije opredjeljenje ka budućnosti, a što je kolega Urednik uvodno popratio člankom „Okretanje Crkve zagrebačke budućnosti“. U tom broju Glasa Koncila našlo se i drugih članaka koji su manje-više obrazlagali temu Crkve u Hrvata, ali i dotaknuli problematiku hrvatske države, i još uvijek njenog nejasnog opredjeljenja, kao što su primjerice članci „Utkajmo mladima ljubav prema Crkvi, istini i narodu“, „Što će biti s europskim demokršćanstvom?“, „Zarivaju klerikalne otrovne zube u živi narodni organizam“, „Zaboravimo suprotstavljene „tabore“!“, „Čuvajte vjeru otaca, svoje korijene“, „Nezacijeljena bol Hercegovačke provincije“, „Hrvatska treba dobre i duhovne svećenike“. Ipak, treba naglasiti, da i svi drugi članci posredno ulaze u problematiku relacije države, naroda i crkve.
Sa druge strane upravo ovih dana aktualna je tema križa u školama, obzirom da se javlja pučka pravobraniteljica Lori Vidović koja kaže da raspelo u hrvatskim školama diskriminira djecu i osoblje, te kako bi raspela u javnim ustanovama u Republici Hrvatskoj trebalo ograničiti. Istodobno Ministarstvo znanosti i obrazovanja na upit novinara portala Narod.hr političkim manirom izbjegava suštinu, te informira kako “u Republici Hrvatskoj nema propisa kojim je u javnim i državnim ustanovama zabranjeno isticanje vjerskih simbola.” Sve skupa tipična situacija za Hrvatsku. Odnosno, svake se godine izglasa i do 300 novih zakona što znači da imamo na tisuće zakona, a ništa ne funkcionira. I onda, u tom kaosu jave se neke osobe ili grupe koje bi „na mala vrata“ uvodili neke svoje mjere, a koje vuku u nekom trenutno nepoznatom pravcu, ali u svakom slučaju suprotno od kulture, tradicije pa i volje hrvatskog naroda. U tom kaosu postavljanje neke nove moralne vertikale koja ruši sve tradicije Hrvatske u najmanju je ruku neumjesno. Ali činjenica je, ne to što Hrvatske nema zakona u obilježjima u javnim ustanovama, jer takav je zakon samo farsa, nego nema jasne društvene odrednice koje svaka mlada država nakon rata definira. Radi se primjerice o nepostojanju službene hrvatske povijesti, rješenju određenih simbola iz prošlosti, uzvika i pozdrava, uloge bivših tzv. „udbaša“ u državnim službama, kao i niza sustava koji se „krpaju“ zakonima, a rezultat je nefunkcioniranje. A ono što je najgore za funkcioniranje države je podijeljenost naroda koji je u tom kaosu naprosto obezglavljen. Sve to Hrvatsku odvlači od razvoja. Ovdje je jasno da je prvenstveno u pitanju jako nizak nivo znanja u Hrvatskoj, posebno u ekonomiji i pravu, kao i u sustavu makro upravljanja, ali drugo i veoma važno je pitanje političke (bez)volje, što je jako važno.
Obzirom da na političku volju nemamo bitnog utjecaja u ovom ćemo tekstu pokušati pojasniti onu drugu stranu, stranu znanja i građanskog društva moderne sekularne države, kakva bi trebala biti Hrvatska. Stoga se osjeća potreba ovu problematiku jasno otvoriti, i prozvati sve nadležne, kao i one koji u tome posredno participiraju da se pristupi rješavanju ovog problema i utvrde jasne i nedvojbene relacije.
Dakle, ovdje ćemo ovu problematiku primarno otvoriti sa relacijom između hrvatskog naroda i hrvatske države, a onda će se vidjeti tko se tu još nalazi, i bez koga se ne može, odnosno, tko je povijesno zadužio današnju Hrvatsku.
Pogledamo li malo u prošlost vidjet ćemo kako je nakon razdoblja hrvatskih kraljeva, nastupilo razdoblje kad je hrvatska kruna prešla u ruke moćnijih zaštitnika koji su trebali čuvati opstojnost Hrvata na ovim prostorima, ali to nisu dosljedno provodili. Svi strani vladari/zaštitnici Hrvata pretvorili su hrvatsku postojbinu u „zemlje“ sa kojima su trgovali i politički se potkusurivali. Rascjepkani i rasuti po današnjoj Hrvatskoj opstali su Hrvati posredstvom „zemalja“, Istre, Dalmacije, Banske Hrvatske i Vojvodine, kao i Vojne Krajine. Vladari su se kroz stoljeća mijenjali, a zemlje su „selile“ iz ruke u ruku zadovoljavajući političke i gospodarske interese jačih europskih država. Granice su se prekrajale kao stare težačke hlače. Ipak, u cijelom tom periodu netko nas je uspješno povezivao i osiguravao nam hrvatski opstanak, katolička crkva ili kako to danas kažemo Crkva u Hrvata. Franjevci, Isusovci i drugi, gazili su bosi utabanim stazama hrvatskih „zemalja“ i održavali kršćanstvo i hrvatsko nasljeđe sve do danas. Dominantno ruralno i nepismeno hrvatsko stanovništvo sve do sredine 19. st. bilo je angažirano za golo preživljavanje. Ali ipak, i tom jadu, jedinstvo vjere osiguravalo je jedinstvo hrvatskog naroda. Bez Crkve u Hrvata ne bi nas danas bilo. Katolička je crkva bila ona fina cesta i poveznica koja je od rascjepkanih hrvatskih „zemalja“ činila cjelinu, današnju Hrvatsku. Nakon 1848. budi se nacionalna svijest koja se posebno oblikuje i gradovima gdje se uz podršku crkvenih krugova rađa nova generacija hrvatskih nacionalno osviještenih intelektualaca. Hrvatska Crkva i križ su „krivci“ da se u prvoj državi SHS, državi nametnutoj od strane velikih sila, održao pojam Hrvatska, bez obzira što je njena uprava nakon Prvog svjetskog rata predana Beogradu i dinastiji Karađorđevića. Tadašnji se Hrvatski Sabor usprotivio, ali srpska je monarhija bila u međunarodnim krugovima uvažavana te je Sabor bio ignoriran, kao i zahtjevi hrvatskog naroda. Slično se nastavilo i u totalitarnoj Jugoslaviji u kojoj su se svi konci opet potezali iz Beograda. Crkva je bila posve marginalizirana, a svećenici, kao i istaknuti Hrvati, likvidirani su, zatvarani i mučeni u Lepoglavi, na Golom otoku, i drugim političkim logorima, ili su pak u najbolju ruku živjeli kao građani drugog reda. U tom se vremenu za Hrvate ništa na bolje nije mijenjalo, dapače. Ime Hrvatska je formalno postojalo, ali to nije bila država, te smo zato sanjali našu nezavisnu Hrvatsku.
A vjera i Crkva? Potajice smo se krstili i dobivali krsna imena. Krišom, kao sjenke ulazili smo na stražnja vrata crkve i živjeli svoju vjeru, jer je K.Partija odlučila da postoji jedan narod, Jugoslavenski, neki novi narod bez vjere i Crkve, a Boga je u tom je procesu oblikovanja tog novog jugo-naroda trebala zamijeniti sa KPJ. Politički je zadatak bio stvoriti neki novi narod, bezvjerne Jugoslavene, čije je društvene i političke stavove oblikovao Beograd. Suludo, nadobudno, neprirodno, pa i naivno, ali istinito. Izdržala je ta državna totalitarna jugo-patvorina jednu i po generaciju, a pritom zagadila neke hrvatske mozgove koji su prihvatili taj način života. Kako je Partija to provela, vrbovala i preodgojima neke Hrvate, najbolje govori jedna rečenica koju sam kao student čuo one „vruče“ 1971. na sastanku na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Tadašnja Partijska čelnica Ekonomskog fakulteta, komentirajući MASPOK, rekla je: „za ovo smo mi komunisti krivi, jer smo zaboravili kako smo počeli stvarati Jugoslaviju. Stvarali smo je od ljudi koji nemaju domovinu i ne znaju tko su i što su, pa smo ih napravili Jugoslavenima. Zato se moramo vratiti toj našoj staroj uspješnoj praksi stvaranja naših ljudi“. Ipak, sve što je neprirodno ne može opstati pa tako ni ta Jugo-država za kojom žale samo oni koje je ta država mentalno oblikovala i sve im dala.
Ali ipak, buđenje Hrvata kroz Hrvatsko proljeće 1971. najavilo je promjene, a za sve to moramo zahvaliti onome tko nas je održavao stoljećima, usprkos svim nedaćama, Crkvi u Hrvata. Ovdje treba istaknuti, da gdje god bili u toj burnoj povijesti, priznati ili ne priznati kao narod, ili pak opstojali kao rascjepkane „zemlje“, Vatikan je podržavao Hrvate i hrvatski jezik. I tako smo 1991. stigli do prve Hrvatske države, građanske, europske i kršćanske, čiju su vjeru održali hrvatski mučenici, kao blaženi Alojzije Stepinac, ali ništa manje nije u tome participirao hrvatski narod koji je u najtežim trenucima pokazao svoju snagu. Dakle, treba biti jasno, hrvatski je narod činjenica, hrvatska zemlja natopljena mukom, danas je ljepota, a država Hrvatska je potreba i formalni činitelj opstanka.
Što to znači? Idemo redom.
Hrvatski narod, kao i svi narodi Europe i svijeta, treba shvatiti da ima svoj povijesni bitak, nacionalnost, na koju treba biti ponosan, te stoga svoju nacionalnu svijest treba razvijati i održavati. Pritom treba prepoznati i marginalizirati one koji hrvatsku nacionalnu svijest nazivaju ustaštvom, jer to nije ništa drugo nego zloća. To su zločeste izjave, jer ako ne znamo tko smo i ako sebe ne cijenimo, kako ćemo prepoznati, uvažavati, prigrliti i cijeniti druge. Bez nacionalne svijesti ostajemo goli i spremni da nam netko nametno neki svoj odgovor na pitanje „tko smo i što smo mi?“ Primjerice, stare priče o dolasku svih Slavena zajedno, i Hrvata i Srba na ove prostore iz jedne postojbine znanstveno su pale. Antropogenetika utvrdila je nešto drugo, a to je da Hrvati i Srbi nisu došli zajedno i nisu iz iste postojbine. Dakle, na vidjelo dolazi istina i neke druge nove spoznaje. Te spoznaje trebamo znati i uvažavati, ali ritom, svakako, nećemo susjedima govoriti kako moraju misliti i živjeti sa našim spoznajama, ali ta bliskost stavova odredit će kvalitetu i dimenzije međudržavne suradnje.
A Hrvatska zemlja, što sa njom? Ona je povijesno označena, ali kroz povijest bila je često prekrajana, pa smo izgubili dosta hrvatskih krajeva, ali to su sad samo bolne činjenice koje nažalost moramo prihvatiti. Pritom trebamo biti svjesni da Hrvatsku zemlju, dakle i more, treba čuvati i cijeniti, jer njena je ljepota prepoznata, a to znači da će se javiti, i javljaju se, razni subjekti, pojedinci, trgovci, investitori, pa i velike moćne države, koji koristeći naše neznanje i druge negativnosti žele jeftino preuzeti ovu europsku ljepotu. Ovdje se ne mogu oteti citatu jednog likvidiranog hrvatskog vizionara (ovaj citat kruži po e-mrežama), a koji je 1975. rekao: „Da smo složni i čestiti davno bi imali državu. A bit će. Rodit će se slobodna Hrvatska kad padne Berlinski zid i kad se budu rušila komunistička krvava carstva kao kule od karata. Nema države bez krvavih gaća. Pobit ćemo se za slobodu sa Srbima, a možda i sa Turcima. Teret rata morat ćemo podnijeti svi podjednako. Kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidit će te kako naši kradu. Svak nas je krao i potkradao, a najteže će biti kad nas naši budu krali i prodavali svjetskim jebivjetrim makro lopovima. Navalit će na nas velika ptica grabljivica. Kako tada nas spasiti od nas?“ Nije toliko važni tko je On, nego što je ovaj vizionar vidio još pred više od 40 godina, a sve je sada gruba istina. Ali od istine ne treba bježati, kakva god ona bila, nego iz nje učiti i suprotstaviti se zlu koje nam je na pragu, a tko nam tu može najviše pomoći? Tko promovira dobro, poštenje, nacionalnu svijest i ponos, ističe potrebu za učenjem, rušenjem predrasuda, suprotstavljanje korupciji i nepotizmu bez čega nema napretka? Onaj tko vjekovima to radi, Crkva u Hrvata.
I sad kad smo tek ponešto rekli o Hrvatskom narodu i Hrvatskoj zemlji, ostaje nam za kazati nešto o Hrvatskoj državi. Hvala Bogu, padom Berlinskog zida započeli su procesi rušenja europskih, pa i svjetskih, totalitarnih režima i komunizma, a što je ipak bitan čimbenik da smo dobili mogućnost izboriti svoju državu, prvu građansku, samostalnu, europsku, Hrvatsku državu. Dogodila se posredstvom dva osnovna činitelja. Prvi je dr. Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, vizionar i pokretač rađanja hrvatske države, ali uz pomoć istaknutih čelnika bivših najzloglasnijih službenih i tajnih službi bivše totalitarne Jugoslavije, bez kojih se taj proces očito nije mogao pokrenuti. Taj će „podzemni dio“ ostati za buduće analize i istraživanja kako bi se donijela objektivna ocjena o tom dijelu cijele hrvatske povijesne priče. Drugi činitelj je dobri, i prvi hrvatski rat, Domovinski rat. Ovaj je rat pokazao mnogo toga što nas čini tužnima, jer je uzeo svoje žrtve, ali nažalost, morao se desiti. Nadalje, ovo je prvi hrvatski rat. Kako? Preko hrvatske zemlje kroz povijest protutnjali su mnogi ratovi i natopili je raznom krvi, a najviše hrvatskom. Ginuli su tu Hrvati, ali za interese drugih, i zato je ovo prvi rat koji ima svoj puni smisao. Samo u Prvom svjetskom ratu poginulo je oko 200.000 radno sposobnih muškaraca od ukupno oko 500.000, te se Hrvatska našla na koljenima i stoga je bila laki plijen monarhije Karađorđevića. Stoga ga treba posebno cijeniti, kao i branitelje koji su se gotovo goloruki suprotstavili trećoj europskoj vojnoj sili i njenim para-vojnim postrojbama, jer to je bio trenutak rađanja hrvatskog sna. Sjećam se tih prvih dana kad je puška ostajala na prvoj crti, i samo je išla iz ruke u ruku jer oružja nije bilo dovoljno. U tom beznađu i želji za svojom državom, sam nas je Bog čuvao. Jedno je sigurno, obzirom na stanje na prvoj crti, malo nas je poginulo jer nas je sam Bog čuvao,,, sam Bog, a postoje i dokazi. Svjesno ili podsvjesno znali smo to, te je Krunica je bila uz nas, i čuvala nas kad je bilo najteže. A kad smo bili posve, posve izgubljeni dogodio bi se On, Stvoritelj, i uzeo nas u ruke i prenio preko beznađa. Neki bi rekli, dogodilo se čudo, ali nije to bilo čudo, jer čuda nema, postoji samo limit naše spoznaje, a prava spoznaja kaže da je tu sa nama On,,, ali neću sad o tome. Bilo je to nešto više od vjere u Boga, znatno više,,, bio je to zagrljaj sa Njim. Tu smo se rađali kao novi ljudi, tu se rađala naša država o kojoj smo ranije potajice sanjali, tu se stvarao novi odnos sa Bogom i samim sobom, kao i pogled na svetost života. Ali o tome drugom prilikom. I sad bi nam tu Krunicu, taj križ koji nas je održao kroz povijest trebao ukloniti jer on nekoga vrijeđa? Suludo i za svaku osudu, i tu stoji samo ona rečenica „oprosti im Bože ne znaju što rade!“.
Ali vratimo se mladoj hrvatskoj državi. Eto, dobili smo državu, ali što sad sa njom? Ima samo jedno što generalno treba reći za hrvatsku državu, a to je da je trebamo čuvati i razvijati, jer kakva god bila, naša je. Naše je dijete, sami smo je stvorili, sami je činimo ovakvom kakva jest, a to znači da imamo svoju nacionalnu i ljudsku obavezu i odgovornost za nju i sve što se dešava u njoj. Ona se razvija, i to se vidi, ali ne putem znanja i struke nego sistemom pokušaja i pogrešaka, a to traži vremena i dosta skupo košta. I baš zato, pogledajmo njenu poziciju u predmetnim relacijama, hrvatskog naroda, države i crkve. Pitamo se, što je država i tko je sačinjava. Državu čini njen cjeloviti holistički postavljen makro sustav sastavljen od niza pod-sustava, ekonomskog, pravnog, političkog, socijalnog, ali i onog neformalnog, a koji je u građanskom društvu posebno važan, i koji pomaže da se čuje artikulirani glas Naroda. Državu čine njena jasna opredjeljenja, pa kolega Davor Ivo Stier često ističe da gradimo Hrvatsku kao demokratsku, građansku, europsku državu kršćanske provenijencije. Da, to bi ovako globalno promatrano bilo ispravno opredjeljenje, ali treba istaknuti da su to lijepa njegova opredjeljenja, i možda Vladina čiji je On član, ali to nije definirano na najvišem nacionalnom nivou. To nije postavljeno jasno kao stabilan nacionalni cilj, cilj koji oko sebe okuplja i ujedinjuje cijelu Hrvatsku i njenu politiku, bez obzira na stranke ili pak partije koje imamo na političkoj sceni. To je još uvijek labilna politički podložna vizija sa kojom se na najvišem državnom vrhu dobrano manipulira. Svjedoci smo da smo imali predsjednika koji je želio promijeniti dio predsjedničke zakletve, a koja je djelomično preuzeta od američke, jer mu je jako smetalo kad je morao reći: „…tako mi Bog pomogao“. Obrazlažući to pozvao se i na Ustav u kojem se, po njemu, ističe da je Hrvatska sekularna država, iako to nigdje u Ustavu ne piše. Dakle, očito je da spominjanje imena Boga još uvijek mnogima „rak rana“ po uzoru na ex. Jugo-politiku. Ali ima tu još nešto. Nizak stupanj znanja hrvatskog naroda koristi se u grube političke svrhe, pa ostaje pitanje što je to sekularna država. Pitanje sekularizma države svugdje je odavno riješeno pa i u Hrvatskoj, bez obzira što nema nekog nesuvislog posebnog zakona. Dakle, Sekularnost države, znači pravnu odvojenost vjerskih i državnih vlasti, koja štiti i vjerske institucije i državu, a ne ukida ih niti skida križ koji je dio hrvatske stare i nove povijesti. Sekularnost ne znači društvenu, kulturnu i odgojnu odvojenost od Crkve u Hrvata. Dakle, ne znači brisanje vjere i vjerskih simbola i kršćanskih vrijednosti iz javnog prostora i nametanje državnog ateizma, kao što je to bilo u ex. Jugoslaviji. To svakako ne znači da država mora gušiti vjerski identitet svojeg naroda. Naprotiv dužna ga je promicati i štititi ga, a hrvatski je identitet stoljećima obilježen simbolom križa. Ali uvažavajući podvojenost stavova u području vjere u Hrvatskoj, a posebno komunističkog nasljeđa mudri pokojni Prof. dr. sc. Tomislav Ivančić pomirljivo je isticao: „ne spominjite javno riječ Bog, nego koristite neku drugu riječ, kao recimo Stvoritelj“. Nekima smeta obraćanja narodu od strane hrvatskih biskupa koji prozivaju sve ono loše, a što dobro znamo da je istina, te mnogima smeta kad biskupi pozivaju na dobrotu, poštenje i ljubav. Nažalost, i mnogi se mediji tu pridružuju, te se stvara anti-vjerska atmosfera. Ovdje ostaje otvoreno pitanje, zašto mnogima smeta kad se svom narodu obraćaju biskupi i svećenici pozivajući na dobro, zajedništvo i ljubav. Kome to smeta i zašto? Gdje bi nas dovelo ponovno marginaliziranje Crkve u Hrvata? Tko bi tada imao prostor za vladati Hrvatima, i tko bi ih vodio budućnost, čiju budućnost? Dakle, još je tu ostalo mnogo problema i pitanja koja treba rješavati i zato sa pravom kažemo „Hrvatska je država u tranziciji“. Svakako, u tranziciji smo i to prije svega mentalnoj, znanstvenoj, obrazovnoj, ekonomskoj, političkoj, socijalnoj, a iznad svega duhovnoj. Stoga mladu hrvatsku državu treba pozicionirati tamo gdje joj je mjesto, i adekvatno se prema njoj postaviti. Ja je vidim kao lijepu bebu koja traži jesti, koju treba voljeti i pomagati joj u odrastanju, i stoga od Hrvatske države ne treba očekivati brza rješenja, nego ovu mladu državu treba graditi i pomagati joj u odrastanju. U tom davanju i izgradnji države potrebno je provesti nacionalno pomirenje kroz usuglašenu hrvatsku povijest, te usuglašene osnovne nacionalne odrednice, a koje će biti iznad dnevne politike. Našu povijest moramo znati, jer tek tako možemo odgovoriti na izjavu visokog srpskog političkog čelnika koji nam je u lice rekao: „Naša istina nije ista kao vaša, dijametralno je suprotna i nikad neće biti ista“. Pritom nismo čuli tu drugu „povijesnu istinu“, a što je važnije ne znamo jasno ni našu. Zato na Hrvatsku državu treba gledati kao na nekoga koga treba voljeti i nesebično mu davati da bi naša djeca u budućnosti mogla imati mir, stabilnost i život, dakle sve ono što mi sad nemamo. A na tom putu Crkva u Hrvata ima obavezu kritički promatrati taj put kojim ide tranzicija u Hrvatskoj, te pokuditi ono što je loše, a pohvaliti sve dobro. I zato nikad Hrvatska i Hrvati nisu više trebali pomoć Crkve i suradnju sa Njom nego danas. Stoga su promjene i osuvremenjivanje Crkve u Hrvata neophodni, a suradnja i participiranje laika u tom procesu od izuzetne je važnosti. I još nešto, opet ću se prisjetiti riječi i upozorenja hrvatskog Učitelja Tomislava Ivančića koji je govorio: „borite se za istinu, upijajte znanje, čuvajte svoju nacionalnost, i rušite duboke hrvatske predrasude“. Stoga se slažem da na sve gledamo kritički, jer jedino je kritički pristup pozitivan i znanstven, ali po meni, ima samo jedan izvor spoznaja koji treba slijediti i uzimati kao apsolutan, a to su riječi Pape Franje. Njegove riječi, naučavanje i postupci temelj su razvoja i općeg pozitivizma uopće, a njihova snaga i istina je naprosto apsolutna, i tu možemo samo učiti. A sve drugo, kako bi bilo dobro za Hrvatsku, podložno je razmišljanju i dogradnji. U svrhu tog razmišljanja pridružujem ovaj članak, a vi dragi čitatelji razmislite, pogledajte u svoje srce, pa se složite samnom ili pak sugerirajte nešto bolje, jer važno je samo jedno, a to je boljitak naše Hrvatske i Hrvatskog naroda.

Neka Bog čuva Hrvatsku, a prije svega mi sami!

Dr.prof. Tihomir Luković


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema