Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Od potpunih anonimusa za 99,99% Hrvata pa do velikih zvijezda u samo dva tjedna je put kojim su prošle naše rukometašice na Europskom rukometnom prvenstvu koje se održavalo u Danskoj. Nema onoga tko im nije čestitao na grandioznom uspjehu, nema tko se od „viđenih“ faca neće ovih dana nastojati fotkati sa njima, nema vjerojatno nikoga iz politike, bilo lokalne ili nacionalne, tko ima ikakve „veze“ sa sportom a da sebi neće nastojati pripisati barem djelić njihova uspjeha mada je jasno da je uspjeh i brončana medalja samo njihov uspjeh i uspjeh ljudi koji su sa njima mukotrpno stvarali najveće iznenađenje ovogodišnje Europskog prvenstva.

Ono što su naše rukometašice pokazale na Europskom prvenstvu je nešto što se rijetko viđa kod naših sportaša, a to je nevjerojatno zajedništvo, gotovo dječja radost u igri, nevjerojatna psihološka stabilnost i fascinantna ustrajnost kojom su uspijevale izvući u posljednji atom snage. Pomislio bi netko gledajući ih koliko se trude da im život ili milijunska premija ovisi o svakoj pobjedi, no djevojke su svima pokazale kako se igra timski i sa srcem do posljednje sekunde što je odraz pravih sportašica kojima se treba diviti. Nakon poraza od Francuske reprezentacije su samo nakon dva dana uspjele odigrati protiv Danske kao da se ništa prije toga nije dogodilo. To je dokaz jedne naprosto nevjerojatne zrelosti i psihičke stabilnosti cijele ekipe koja je Danskoj reprezentaciji čak uspjela „zaključati“ gol na nevjerojatnih 17 minuta što je prava rijetkost. Kraljice šoka, nema što…

Reflektori će se brzo ugasiti, fotoaparati prestati škljocat, političari se vratiti nekim drugim „radostima“, a ni malo ružičasta realnost će ponovo zavladati ženskim rukometom i ženskim sportom općenito. Može li se konačno ipak nešto promijeniti nakon ovog uspjeha i natjerati odgovorne, dakle opet one koji se ovih dana guraju u prvi plan,  da prestanu u objektive i mikrofone samo pričati kako treba stimulirati ženski sport i napokon sa riječi prijeći na konkretna djela, početi ženski sport, dakle i rukomet, financijski pratiti u skladu sa onim što pričaju. Pozivam sve one koji se ovih hvale i ponose uspjesima naših rukometašica, dakle sve, da pogledaju u svojim sredinama koliko se iz lokalnih proračuna izdvaja za sport, posebno za ženski sport, ženski rukomet konkretno, kako bi se i sami uvjerili u katastrofalan odnos prema ženskom sportu u gotovo svim JLS.

Nekada je ženski rukomet bio i te kako jak na ovim prostorima, no od osamostaljenja, a posebno u posljednjih nekoliko godina se sve više svodi na golo preživljavanje ženskog rukometa. To doslovno golo preživljavanje klubova bez odgovarajuće pomoći društva neće moći još dugo izdržati jer je svaki dan sve manje entuzijasta koji svoje vrijeme pa i novac mogu ulagati u sport kojeg vole i u kojem žele raditi. Ne trgne li se država i JLS svi ti entuzijasti poput naše proslavljene rukometašice Klaudije Bubalo (Klikovac) koji su, sada kao treneri, stvorili igračice koje su nas tako jako obradovale u ovoj tmurnoj godini ženski sport će još više biti zanemaren i tako nastaviti propadati.

Možda je ovaj uspjeh rukometašica upravo onaj klik kojim će se nešto konačno pokrenuti u pravom smjeru…

 

U Zagrebu, 21.12.2020.

Predsjednik BUZ

Milivoj Špika


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema