By Kao jedno od važnih uporišta “duboke države” koja vaninstitucionalno dirigira političkim procesima u državi Hrvatsko novinarsko društvo proglašavanjem svog člana Borisa Dežulovića, promicatelja “govora mržnje” za novinara godine ne samo da je potvrdilo nego i učvrstilo svoju ulogu u specijalnom ratu koji se sustavno vodi protiv temeljnih interesa hrvatskoga naroda i Republike Hrvatske.
Kako se moglo dogoditi da Hrvatsko novinarsko društvo i 30 godina nakon uspostave hrvatske države bude i dalje jedna od institucija koja žali za propalom komunističkom Jugoslavijom. Na prvoj skupštini HND-a u slobodnoj Hrvatskoj bio je odbijen prijedlog da se tadašnji naziv Društvo novinara Hrvatske promijeni u sadašnji naziv Hrvatsko novinarsko društvo, što je usvojeno tek kasnije. Treba podsjetiti da su novinari u komunističkom sustavu bili “društveno politički radnici” i da su bili važna poluga u funkcioniranju tadašnjeg političkog sustava. Svaki pokušaj oporbenog informiranja, kao što je to prije 50 godina bilo s “Hrvatskim tjednikom” u izdanju Matice hrvatske bio je drastično ugušen, U doba “Hrvatskog proljeća” na određenom stupnju demokratizirali su se čak i neki mediji pod partijskom kontrolom, kao što je bila tadašnja Radiotelevizija Zagreb i VUS. Sve je to nakon Karađorđeva bilo ugušeno, jer su partijski čistači među kojima je bio i otac sadašnjeg premijera Andreja Plenkovića Mario Plenković jednostavno eliminirali sve one koji su disali hrvatski. Tako su u toj čistki nastradali vrhunski hrvatski novinari, počevši od Božidara Novaka direktora “Vjesnika”, Ive Bojanića direktora tadašnje TV Zagreb, Krešimira Džebe glavnog urednika VUS-a, Nede Krmpotić komentatorice “Vjesnika”, Srećka Frundlicha urednika u “Vjesniku” i još neki. I moja malenkost kao dopisnika Tanjuga iz Splita bila je zahvaćena tom kampanjom, pa sam bio smijenjen s dužnosti sekretara jednog uličnog partijskog ogranka.
Istočni je grijeh sadašnjeg HND-a što ni nakon stvaranja demokratske Hrvatske nikad nije rehabilitiralo spomenute istaknute novinare. Kad to HND nije učinio, onda se ne treba čuditi politici koj je HND vodilo u posljednjih 30-tak godina. Tako je na čelu HND-a, da spomemo samo neke,.bio dva mandata Dragutin Lucić Luce koji nikad nije napisao ni jedan hvale vrijedan članak, niti se suprotstavio čistki na HTV-u koju je proveo dvojac Mesić-Račan. Zdenko Duka je odbio zaštititi trojicu novinara optuženih na Haaškom tribunalu, a Saša Leković je izmislio pokušaj atentata na njega, dok je sada Hrvoje Zovko koji je s KOS-ovim uratkom optužio predsjednika Tuđmana da je htio žrtvovati Vukovar.
Jednostavno rečeno Hrvatsko novinarsko društvo je duboko kontaminirano jugonostalgičarskom ideologijom i tako nastavlja djelovati. Ono. djeluje kao medijski promicatelj politike “duboke države” koja posljednjih godina pojačava unutarnju agresiju na državu i interese hrvatskoga naroda. U takvim okolnostima uopće se ne treba čuditi da je nagrada za novinara godine dodijeljena kolumnistu velikosrpskih “Novosti” financiranih novcima hrvatskih poreznih obveznika (?!) Borisu Dežuloviću autoru skandaloznog teksta “Jebote Vukovar”. Pored očite vulgarnosti tog teksta koji dira u svetinju hrvatskog nacionalnog identiteta Boris Dežulović je grubo prekršio i Etički kodeks Hrvatskog novinarskog društva koji izričito precizira: “U svim novinarskim prilozima, pa tako i u komentarima i polemikama novinar je dužan poštovati etiku javne riječi i kulturu dijaloga te uvažavati čast, ugled i dostojanstvo osobe ili skupina s kojima polemizira”. Kad se ovo primijeni na Dežulovićev komentar “Jebote Vukovar” onda se samo može zaključiti da je on jedan obični prostak i primitivac koji ne poštuje etiku javne riječi i kulturu dijaloga s hrvatskom javnošću, što uostalom, kad je on u pitanju, nije prvi put.
U najmanju ruku čudno je obrazloženje Ocjenjivačkog odbora o Dežulovićevoj nagradi. “Komentarom “Jebo vas Vukovar” pokušao je učiniti nemoguće, grad pretvoren u mauzolej vratiti njegovim živim stanovnicima a državu prestrojiti na kolosjek normalnosti…Može se reći da je Dežulovićev tekst označio početak depatetiziranog, desakraliziranog, iskrenog i na činjenicama utemeljenog javnog razgovora o Vukovaru”. U tom tekstu međutim nema ni slova o tome da mnogi od onih koji su terorizirali na razne načine Vukovar i njegove stanovnike nisu procesuirani, da silovane Vukovarske sreću danas u Vukovaru svoje neosuđene silovatelje, da velikosrpstvo i danas slobodno živi u gradu, i da za zločine mnogi nisu odgovarali. To su gole činjenice o Vukovaru koje ne zanimaju Borisa Dežulovića ali ni Ocjenjivački odbor koji su sačinjavali Marina Karlović Sabolić (predsjednica)Igor Bobić (zamjenik), Gordana Grgas, Vladimir Barišić, Goran Borković, Mato Jerkić, Stipe Majić, Darko Bandić, Ivana Radaljac Krušlin, Ivana Pevec Mato Pejić, Pavica Bajsić Brazzaduro, Marija Molnar, Stipe Alfier, Josipa Krajinović, Branimir Zekić, Zoran Vinčić, Tomislav Brđanović, Ivana Brkić Tomljenović, Tomislava Sila, Tatjana Marinković Margetić, Damir Kuntić, Đurđica Klancir, Ana Dasović, Kristijan Došen, Damir Petranović.
Kad se pročita ovaj spisak postavlja se pitanje kakav je profesionalni autoritet i profil spomenutih novinara koji su uz nekoliko iznimaka totalno nepoznati široj javnosti. Po čemu su oni meritorni da odlučuju o godišnjoj nagradi Hrvatskog novinarskog društva. Budući da je teško dati kvalificiran odgovor na to pitanje sasvim je izgledno da je odluka o nagradi Borisu Dežuloviću donesena negdje drugdje u kuloarima “duboke države” a da ju je Ocjenjivački odbor samo poslušno amenovao, jer nije objavljeno koliko je glasova bilo za a koliko protiv te nagrade. U svakom slučaju nagrada Borisu Dežuloviću samo je jedan dokaz više da sadašnje Hrvatsko novinarsko društvo stoji čvrsto na najnižim granama povijesti hrvatskoga novinarstva.
Vjekoslav Krsnik
