Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Zaokupljen sam radom sa studentima, prenošenjem na njih teško stečenog znanja, ali i odgajanjem mlade hrvatske generacije u duhu modernih europskih građana, pa mi promaknu neka događanja. Iako ponekad kasnim, kao i sada(jer bilo je poznato još 2019.), ipak netko od mojih znanih i manje znanih prijatelja i kolega, putem „pametnog mobitela“ pošalje mi poneku važnu informaciju, kao što jer ova:

Odurno je čuti ovakve navode od pravnika i profesora na Pravnom fakultetu, a o čemu govori i presuda uz 1971., od strane Vrhovnog suda, tadašnje SR Hrvatske, a uz to i podrška predsjednika Vrhovnog suda SR Srbije, u kojoj dozvoljavaju franjevcima da taj događaj karakteriziraju pravim imenom – zločin.

Ključan dokaz je bio tekstu iz lista Komunist iz 1971. u kojem jedan umirovljeni pukovnik JNA i očevidac borbi na Širokom Brijegu, opisuje te događaje pred kraj rata i među ostalim kaže sljedeće: “Kada smo postrojili zarobljene, na naše veliko zaprepaštenje ustanovili smo da je među njima bilo mnogo fratara koji su se s oružjem, skupa s ustašama i Nijemcima, borili protiv nas”.

Informacija koja je ovdje ključna i koja ima najveću težinu jest to što je izravni svjedok tih događaja potvrdio da su neki franjevci bili zarobljeni. Vrhovni sud postavlja odlično pitanje: “Kako to da je on mogao ustanoviti da među zarobljenicima uopće ima mnogo fratara ako su svi oni, kako tvrdi tužilac, zaista izginuli u borbi protiv Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije?”.

Drugim riječima, uzmemo li da je doista bilo franjevaca-boraca, kako je moguće (1) da su svi oni izginuli, a spominju se kao zarobljenici i (2) da su neki zarobljeni, ako se tvrdilo da su svi izginuli u borbi? To je moguće na jedan i samo jedan način, naime, da su ti zarobljenici ubrzo nakon zarobljavanja bili pogubljeni bez suđenja. Nijedan vjerodostojan izvor ne spominje ikakav sudski proces.

Kako je moguće da se profesor prava, danas u 21. stoljeću i u slobodnoj Hrvatskoj, ignorirajući presude o kojima je upućen, na ovakav način izruguje pravu, sudstvu i povijesti? 

Ako je i od Josipovića, previše je! 

Zašto šute drugi pravnici, suci, odvjetnici, profesori?

Ma ne, ovo se netko šali, bila mi je prva misao kada sam vidio ovu poruku, pa prof. dr. sc. Ivo Josipović bio je predsjednik Republike Hrvatske, dakle, pametan čovjek koji je stekao povjerenje hrvatskog naroda pa ovakav tekst samo je gruba šala, pomislio sam. Ali eto, bacio sam pogled na tu temu na moćnom Internetu i ostao frapiran. Zar je moguće? Zar je totalno poludio? Tko je taj Prof. dr. sc. Ivo Josipović, bilo je prvo pitanje koje mi je proletjelo kroz misli. Brojni su tu tekstovi na temu optuživanja Širokobrijeških fratara, a sve u svrhu opravdanja i legalizacije njihovog masovnog smaknuća. Tu sam našao i nekakve video zapise koje je „netko“ zabranio i stavio izvan upotrebe, jer očito „nisu za oči hrvatskog naroda“, ali baš to teško optužuje takve pokušaje opravdavanja teških masovnih zločina Partizana SFRJ. U početku nisam mogao vjerovati da to govori moj kolega prof. dr. sc. Ivo Josipović, a onda sam povezao 2 i 2 pa su se sve kockice složile, i postalo mi je jasno da se od njega drugo ni ne može očekivati.

Zašto?

Prije nego malo zavirimo u profil prof. dr. sc. Ive Josipovića sjetimo se da se Hrvatska i Domovinski rat nisu dogodili sami po sebi, a niti po slobodnoj volji hrvatskog naroda, pa niti poradi volje našeg prvog predsjednika dr. Franje Tudžmana. „Netko“ je u svijetu rekao „ej, dosta ovih groznih totalitarnih režima“pa je 1989. pao Berlinski zid, kao signal svima da se diktatori ruše i njihovi režimi građeni na jednoumlju. Taj „Netko“ pokrenuo je promjene iz podzemlja, iz svijeta državne i međudržavne špijunaže i službi koje su sad poslužile kao alat za promjene. Tako se u Hrvatskoj„dogodio“ dr. Franjo Tudžman koji je to shvatio te je okupio hrvatske Udbaše (univerzalno ime za pripadnike brojnih tajnih i polutajnih službi bivše države) uz pomoću kojih je pokrenuo izdvajanje Hrvatske iz okova SFRJ. Dakle, ne varajmo se, tako se rađala današnja Hrvatska, a to je bio jedini mogući put. Mi dragovoljci i branitelji bili smo samo izvršitelji tog zadatka, jer mirnog razdruživanja nije moglo biti. Previše je povijesno kod Srba prisutna genetski snažna potreba za okupiranjem Hrvatske, odnosno, oblikovanje Hrvatske kao zemlju Srba i Hrvata, zemlje u kojoj ta dva naroda ravnopravno vladaju, a što je samo privid jer cilj je viši. Jasno, kao i danas, kao i u BIH, kao i sa Krajinom u Kninu, sve je to trebala biti prelazna faza do vjekovnog projekta „Velike Srbije“, ali pustimo sad to, iako, ne zaboravimo na tu istinu. Važna je.

Dakle, za rađanje Hrvatske dio zasluge imaju i hrvatski Udbaši, što jest, jest. Taj dio njihove uloge, a koju poznamo kroz Manolića, Bojkovca i druge, polako se vremenom gasio u smislu javnog veličanja, ali se nije ugasio u smislu sudjelovanja u vlasti, pa na trenutke i u prevlasti.

A hrvatsko narod, što sa njim? Gdje je on u toj prići?

Kao i uvijek, hrvatsko narod, lakomislen i naivan, ali ne i glup, pa smo tako imali stari predsjednički hr-jugo-trijumvirat SM&IJ&ZM, tri produkta starog jugo režima, stare jugo škole, i tri predsjednika današnje Republike Hrvatske. Kako su došli tako su i otišli, barem prva dva, a teško da će ostati po ičemu dobru zapamćeni. Ali u tu trojku nedavno je uletjela jedna cura, predsjednica Kolinda, koju je opet „netko“ odredio maknuti pa su je mediji razapeli, jer se veselila uspjehu hrvatskih nogometaša, a hrvatsko narod opet lakovjeran pa i ona ode u povijest. I tako, evo sve do sada, a onda, kako netko od te trojke ode, polako na vidjelo dođe njegovo pravo lice, pa evo i kolege Ive Josipovića sa velebnom izjavom o krivnji Širokobrijeških fratara. Krivnja je u takvim bolesnim umovima u kojima još uvijek vlada pravo na likvidaciju svih koji ne misle kao „Oni“, pa su tako i 66 fratara krivo te ih je bilo logično pobiti. Bili su neprijatelji, a sud? Ma kakvi sud,,, sudi im narodni sud bez suda. Blaženi Alojzije Stepinac je imamo nekakav farsa sud, dok ovi fratri nisu imali niti to. Ali nisu samo oni pobijeni, pobijeni su masovno gotovo svi koji se nisu slagali sa režimom, pobacani su u više od tisuću jama po Hrvatskoj i Sloveniji, a kosti im tek danas nalazimo. Na kostima i krvi nedužnih građana, ali neistomišljenika, Hrvata, opstojala je SFRJ i SR Hrvatska, a kako je to uvijek, svakom zlu dođe kraj pa je tako i SFRJ, kao i SR Hrvatskoj došao kraj.

Da li je tu bio kraj?

Nažalost, bio je to samo početak, zlo se nastavilo, a kako vidimo i Ivo Josipović jedan je od grupe subjekata koji su zlo za Hrvatsku i koji ne mogu prihvatiti Hrvatsku kako je žele oni koji su je krvlju oduzeli od jugo-zla. Pa logično je da Ivo Josipović i njegova udbaška klika vide Hrvatsku drugačije nego mi branitelji. Mi branitelji i stvaraoci Hrvatske kažemo da se Hrvatska mora temeljiti na nekoliko stupova temeljaca, na nama braniteljima, na katoličkoj crkvi, ili Crkvi u Hrvata, na građanskom društvu i socijalno tržišnoj ekonomiji. E da, ali znam da će Josipović kazati da to nigdje ne piše, i više-manje u pravu je, a za to smo krivi svi mi, a posebno Vlada i Sabor koji nisu javno i jasno definirali stupove temeljce nove hrvatske države. U toj grupi Udbaša ostala je ipak jugo-nostalgija, pa kad je Ivo Josipović izgovarao zakletvu za predsjednika Hrvatske, izgovarajući ono „biti ću predsjednik svih Hrvata“, na kakve je to Hrvate tada mislio,,, na nas Hrvate zasigurno nije, nego na neke druge. A onda, knedla u grlu, užas što mora izreći da bi postao predsjednik, „tako mi Bog pomogao“. Joj kako mu je bilo teško, kao i našem sadašnjem Z.M., jer oni su tzv. ateisti pa na kakvog se to Boga oni sada zaklinju? E baš smo se dobro nasmijali gledajući tu scenu i izraz lica te trojice predsjednika Hrvatske. Ibaš tu leži početak cijele ove priče.

Zašto su fratri bili krivi?

Ma rekli bi, „krivi su što su živi“ pa da bi ih se lišilo krivnje trebalo ih je pobiti, i pobili su ih te sakrili tako da ih još nismo našli, ali naći ćemo ih. Ali zašto su ih pobili? Pa zar ste zaboravili kako su partizani, ti šumski ljudi bez prošlosti i bez korijena, odmah nakon ulaska u gradove rekli „nećemo hrvatsku Crkvu“, a kako je Crkva ipak bila tu, trebalo ju je anulirati na sve načine pa i likvidacijama. A mi vjernici potajice smo se šuljali na vjeronauk, krstili se, krizmali se, išli na ponoćku sakriveni, a na misu vrlo rijetko, jer ako te netko vidi,,, ajme. Ipak, čuo sam od „malih ljudi“ da se njima nije baš jako branilo, ali im se sugeriralo „nemojte u crkvu“. Stoga su obrazovani bili pod strogom prismotrom pa su stradavali na razne načine, kao primjerice, i najčešće, gubili su posao. Živjeli smo u potajnoj nadi i velikoj želji i potrebi za svojom Hrvatskom, i dočekali smo je,,, dobili smo šansu da je kroz Domovinski rat ostvarimo, i ostvarili smo je.

I sad smo sretni, kao svoj na svome?

Ne, nažalost. Ono što danas imamo teško je razočarenje. Imamo danas primjere da auto udari predsjednika Odbora za istraživanje zloćina partizana pri Hrvatskom Saboru, i da taj uskoro umre, a primao je poruke „ne kopaj po kostima“. Počinitelj se nije našao. Imamo danas primjere zloupotrebe položaja visoko pozicioniranih koji oduzimaju kolegama građanska prava, protjeruju ih sa posla, jer su Hrvati, ignoriraju sudske presude, ignoriraju pozive Sabora, a sustav ih mudro štiti. Imamo evo i primjer kada bivši Predsjednik Hrvatske opravdava likvidaciju svećenika, jer su se protivili stvaranju sustava radi kojeg smo se mi dragovoljci i branitelji dignuli i srušili ga. Ne znam što je potrebno da se to vidi i shvati kako takvi ruše hrvatsku državu, svih nas čine zabrinutima, a što je najgore, odgovora na ZASTO?, na to nema.

Ali zašto prof. dr. sc. Ivo Josipović tako postupa?

Kao prvo, on je dijete starog jugo-sustava koji mu je u gene utkao jednoumlje i pravo vladavine čovjeka nad čovjekom, i to samo zato što je vlast, pa i pravo na oduzimanje života neistomišljeniku. U njegovim je genima, kao i u genima njegovih sljedbenika, stvoren poseban gen mržnje prema Crkvi, a jednom sam tu mržnju vidio u očima jedne žene koja je pala, a prvi joj je u pomoć priskočio svećenik, na što je ona krknula „bježi u p.m.“. Da ste samo vidjeli njene oči bijesne i crvene! Teško je normalnom čovjeku shvatiti snagu takve mržnje, ali ona je činjenica. Sjećam se jedne prilike, komemoracije na poginule u čamcu u Domovinskom ratu u Dolima kod Slanog.

E sad se direktno obraćam Vama kolega prof. dr. sc. Ivo Josipoviću! Sjećate li se te komemoracije, tamo negdje 2016. godine ili 2017….? Došli su pripadnici 4. gardijske brigade koja je ratovala na tom terenu, kao i ja sa mojima iz HRMa koji smo pokrivali more i ratovali na moru. Bilo je okupljanje gore na groblju u Dolima ispred crkve, ali Vi niste došli tu ispred crkve. Došli ste dole na more, kada smo krenuli baciti vijenac u more za stradale Argentince, kao i dvojicu naših suboraca. Došli ste dole kod mora, i tu ste u mikrofon nevoljko promrmljali par hladnih nesuvislih riječi, kao da se sve skupa to Vas ne tiče. Uh kakva vam je to bila tlaka! Pitam se zašto ste uopće došli? Da budete viđeni? Hm,,, bolje da niste došli. Bila je zatim misa zadušnica, ali Vi ste nestali. Pobjegli ste od mise i crkve kao vrag od tamjana, jer zaboga,,, Vi i Crkva,,,grozno. I onda, budala je tko se ćudi ovim Vašim zločestim izjavama, a još je veća budala onaj tko Vam daje prostora u ovim našim hrvatskim medijima.

Što na sve ovo reći?

Sramite se kolega prof. dr. sc. Ivo Josipoviću. Jadni su naraštaju koji se odgajaju pod Vašom palicom uperenom protiv stupova ove naše hrvatske države.

Ipak, molim Boga za Vas i ne mrzim Vas, dapače, grlim Vas u tuzi što imate takva grozna viđenja Hrvatske, Crkve u Hrvata, kao i nas branitelja, jer Vi ovaj Domovinski rat uopće niste razumjeli!

Prof. dr. sc. Tihomir Luković


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema