By Što se, zapravo, događa sa umirovljeničkim biračkim tijelom? Ako je vjerovati redovitom mjesečnom istraživanju javnog mnijenja koje za Novu TV provodi agencija Ipsos na uzorku od 990 ispitanika, suočeni smo sa ozbiljnim paradoksom, ili preciznije, političkom nelogičnošću koja prelazi u samoponištavanje.
U uzorku ispitanika najmanje trećinu čine umirovljenici ili oni koji su na pragu umirovljenja. I upravo tu dolazimo do ključnog problema, „čak“ 2,1% ispitanika daje podršku HSU-u, stranci koja aktivno podržava politiku Vlade prema umirovljenicima, politiku koju isti ti umirovljenici u anketama ocjenjuju kao nepravednu i nedostatnu. Istovremeno, gotovo nitko se ne opredjeljuje za druge umirovljeničke stranke, pa ni za BUZ. To više nije politička zbunjenost, to je ozbiljan deficit racionalnog političkog ponašanja.
Ako je ovo realna slika odnosa prema umirovljeničkim strankama, onda problem nije samo u vlasti. Problem je i u biračima, posebno u samim umirovljenicima, jer naprosto nije logično niti održivo da više od 800 tisuća umirovljenika i još više radnika sa niskim ili nedostatnim mirovinama odnosno plaćama ne vidi potrebu podržati političke opcije, među kojima je svakako i BUZ, koje se bave njihovim statusom i rješenjima za njihove probleme.
Postavlja se jednostavno pitanje, kako je moguće da više od pola milijuna umirovljenika koji su najviše pogođeni niskim mirovinama i rastućim troškovima života, svoju političku podršku u najvećem broju daju upravo onima koji su takvo stanje proizveli i održavaju? To nije pitanje ideologije već i elementarne logike.
Ako umirovljenici prepoznaju probleme, a očito ih prepoznaju jer u anketama ističu niske mirovine i korupciju kao ključne teme, tada je političko ponašanje koje ide protiv vlastitog interesa teško objasniti drugačije nego kao pasivnost, rezignaciju ili potpuni gubitak povjerenja u mogućnost promjene.
Dakle postoji i druga dimenzija ove priče, a to je odgovornost. Svi oni koji kontinuirano podržavaju politike koje ih osiromašuju, a istovremeno se u javnosti deklariraju kao žrtve sustava, ulaze u zonu političke suodgovornosti. Jer sustav ne opstaje sam od sebe, opstaje kroz glasove, ponajviše onih koji su najviše pogođeni nepravdama sustava.
Umirovljenici i radnici imaju izbor. Ili će početi djelovati u skladu sa svojim interesima, što uključuje podršku onima, uključujući i BUZ, koji nude konkretna i provediva rješenja, ili će nastaviti održavati status quo uz sve njegove posljedice. Treće opcije naprosto nema.
Vrijeme je da se jasno kaže kako je nezadovoljstvo bez političke akcije isprazno. Kritika bez promjene ponašanja je licemjerje, a podrška politikama koje proizvode siromaštvo, bila ona svjesna ili nesvjesna, vodi samo u njegovo produbljivanje. “Kukanje” i podrška istoj toj politici ne mogu ići zajedno. To nije stav, to je kontradikcija.
Umirovljenici i radnici, ako želite drugačiji rezultat onda morate promijeniti političko ponašanje, a to, budite uvjereni, nitko neće učiniti umjesto vas.
U Zagrebu, 28. 04. 2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof.
