By Mnogo prije ovog vremena upozoravali su nas ljudi na dvoličnost, pokvarenost i licemjerje nekih koji čak u sebi i svom imenu ovu plahu životinjicu nose.
Sva ta upozorenja i ukazivanja potkrijepljena stvarnim vremenima i događajima nisu nas se baš nešto dojmila, već mi, kakav jesmo, ne obazirući se na to, te kao obično i dalje pomažemo riječju, preporukama i djelima, pa makar primatelji pomoći i jazavci bili.
S vremenom uviđamo da se davanje ne vrednuje, očekuje se više, očekuju se čak i pogledi na stvari, ljude, pojave i događaje kako ih to jazavci vide, a jazavci ko jazavci; glupi, tupi i neobrazovani; – e ne ide to više tako – sve ima svoju mjeru i svoj kraj!
Upozoriš jednom, upozoriš drugi put i treći put, ali sve za ludu, jer jazavci potom u svoj se brlog skriju. U brlogu svome oni svoju priču kroje, kopaju, ruju, krivotvore, lažu i mažu sve redom, a najviše oko prijatelja naših do kojih je nama stalo. To traje i traje i ne staje! Čim izmile iz brloga krenu spletke, a sve u cilju da bi se barem prividno održali na vrhu hranidbenog lanca – iako tu po realnim intelektualnim i inim osnovama nikako ne pripadaju.
U namjeri da ih se postavi tamo gdje im je mjesto, shvatiš da je već pomalo kasno, dolazi sumorna jesen, a skoro će i zima kad jazavci utihnu kopajući rupe svoje u koje se zavlače i u njima na lažnoj časti i tuđoj masti odspavaju još jedan zimski san.
Antun Berljak
