By Sjećam se, tih godina mladosti, kad brat uz brata stade, netko s lovačkom puškom, netko ni s njom.
Sjećam se srca junačka, kucalo kao jedno.
Sjećam se „Ante, Jure, Zokija, Mate, Mile, Jure, Ivice, Sanje, Ane, Lidije…
Sjećam se da bijasmo jedno srce i jedna duša.
Trideset godina kasnije i dalje se sjećam krvi prolivene, noći neprespavanih, ledenih vjetrova s Vile naše Velebitske.
Jauka, bolova, tuge, ali i radosti i veselja, smijeha…
Sjećam se da smo govorili; „Stvaramo je, napokon“
I stvorismo je…
Stvorismo je za uhljebe, komuniste, udbofašiste…
Stvorismo je za lopove i kriminalce…
Stvorismo je…Lijepu njihovu.
Gdje nestade ono srce, duša? Gdje ode mladost?
Ante, Zoki , Mile, Ana, Lidija……?
Nekad jedno srce-danas deseci tisuća srca.
Nekad jedna duša-danas bezdušnost.
Nekad krunica-danas psovka.
Ne mogu se pomiriti činjenicom da nas „nema“.
Znam da nas ima-znam da mnogi još dišu istim plućima ali gdje ste?
Ne mogu vas vidjeti, ne mogu vas pronaći.
Boli, užasno boli ovo što gledam…trideset godina gledam(o).
Gradili smo kuću, useliše je drugi.
Vojevali smo – bogatili se drugi.
I danas-postadosmo teret društvu?
Svaki dan, deseci umiru, od bolesti. A oboljeli nisu u foteljama.
Oboljeli nisu u Munchenu, Bruxellesu.
Oboljeli smo svjesno žrtvujući sebe, živote, zdravlje.
SVJESNO.
I danas šutimo.
Gdje nestade ona hrabrost, vrlina koja nas je u svijetu pokazala kao ratnike-a u domovini kao teret.
„Gdje je nestao čovjek?“
Danas, dok određeni slučajnici pljucaju po HOS-u a i ne samo HOS-u…
Danas dok spodobe bivšeg režima izjavljuju „ loše smo odradili posao 45-te“ mi to promatramo kao …NORMALNO?
NORMALNO njima-je li i vama?
Zar nije napokon vrijeme ujedinjenja ako ne svih patnika i ratnika, a onda bar onih koji nisu obraz oblatili?
Nije li vrijeme da razmislimo što ostavljamo djeci-našoj djeci, jer oni su svoju osigurali generacijama unaprijed?
NIJE LI VRIJEME DA ONAJ „MALI“ BRANITELJ PODIGNE SVOJ ŠATOR.
Šator u kojem nema mjesta za ispolitizirane HRVI, Dragovoljce i Branitelje već iskrene, one koji nemaju, one kojima smetaju ova događanja.
Jer oni koji podignuše šatore jednom, danas šute..nestadoše u mišjim rupama…
Oni koji ih povedoše u šator-gdje su sad?
Braćo moja…ili ćemo boj biti, ili nas neće biti…
HB Žan Glavurtić
