By Poštovani,
u povodu Dana svih svetih i Dušnog dana javljam Vam se s osobnim svjedočanstvom. Nakon dugog putovanja zaustavio sam se u Bosiljevu, upalio svijeću pred spomen-obilježjem braniteljima i žrtvama komunizma, a istovremeno pratim što se događa u Rijeci. Oba događaja govore o istoj stvari: o pokušaju da se hrvatsko sjećanje i hrvatski identitet stavi pod kontrolu.
Tekst prilažem u nastavku. Ako smatrate da je prikladan za objavu, slobodno ga koristite. ______________________________
Bosiljevo, 31. listopada 2026.
Stao sam s puta. Nakon dugog putovanja, umoran, ali čistih misli, zaustavio sam se u Bosiljevu. Upalio sam svijeću. Jednu malu, crveno-bijelo-plavu, pred imenima koja više nitko ne smije izgovarati bez okolišanja. Pred onim križem s 1941. i 1945. koji i dalje stoji, unatoč svemu. Pred pločama na kojima piše da su 1.–3. srpnja 1944. godine branitelji Bosiljeva branili svoje selo, svoje kuće, svoje obitelji i da ih je, prema izvješću, poginulo 212, ranjeno 12, a 49 zarobljenih kasnije pogubljeno.
Tu sam stajao i mislio na svog didu.
Moj dida bio je domobran. Običan čovjek, iz obične hrvatske obitelji. Nije bio ničiji ideolog. Bio je vojnik svoje države onog trenutka. A kad je rat završio, naša obitelj je, kao i tolike druge, nosila križ. Nosila ga je tiho, godinama, desetljećima. Nosila ga je u vlastitoj domovini. I nosi ga i danas. Jer smo Hrvati.
Mnogi od tih domobrana nisu poginuli samo u borbama. Mnogi su završili u jamama. U Jazovki, na Macelju, u Jamama kod Sošica, u stotinama drugih jama diljem Hrvatske. Bacani su živi ili mrtvi, bez suda, bez imena, bez prava na grob. To nisu „žrtve rata“. To su žrtve poraća, žrtve komunističke odmazde. I dok se u Rijeci jednoglasno zabranjuje „Za dom spremni“, o tim jamama se i dalje šuti ili se relativizira.
U Rijeci su se svi složili.
Gradonačelnica Iva Rinčić predložila je zabranu pokliča „Za dom spremni“ i veličanja ustaštva na gradskim površinama. Oporba (Možemo!, SDP) je to htjela od početka. Rinčić je odbila njihov amandman, optužila ih za politički teatar, a onda predložila svoj praktički isti i svi su glasali za. Jednoglasno. Čak i Mostova vijećnica Petra Mandić. SDP joj čestita što je „napokon shvatila da je antifašist“.
Ovo nije antifašizam. Ovo je pokušaj da nam brišu domovinu.
„Za dom spremni“ nije samo ustaški pozdrav. To je bio poklič HOS-a 1991. godine. To je bio poklič ljudi koji su među prvima stali na branik Hrvatske, koji su ginuli od Vukovara do Dubrovnika, koji su nosili taj pozdrav dok su se borili protiv JNA i četnika. HOS je bio hrvatska postrojba. Njihovi borci su branitelji. A sada se u Rijeci zabranjuje pozdrav pod kojim su se ti isti branitelji borili kao da se Domovinski rat nije dogodio.
Dok se zabranjuje „Za dom spremni“, komunistički simboli i dalje prolaze. Crvena zvijezda, srp i čekić, Titovi portreti, partizanski spomenici koji slave one koji su bacali ljude u jame – sve to i dalje stoji, organizira se, veliča. RKS i radikalna ljevica i dalje rade svoje. Njih nitko ne dira.
Zato zahtijevam:
- Jednaka pravila za sve. Ako se zabranjuje „Za dom spremni“ na javnim površinama, neka se odmah zabrane i komunistički simboli crvena zvijezda, srp i čekić, svi simboli totalitarnog komunističkog režima.
- Službeno priznanje i zaštitu svih spomenika žrtvama komunizma i poraća, uključujući spomenik u Bosiljevu. Neka se prestanu pokušaji brisanja imena domobrana i civilnih žrtava.
- Javno i stalno obilježavanje jama. Svaka jama u kojoj su stradali Hrvati nakon 1945. mora biti označena, istražena i zaštićena. Neka se prestane s šutnjom.
- Priznanje da je HOS bio hrvatska obrambena postrojba čiji pripadnici imaju pravo na sjećanje, bez da im se retroaktivno oduzima dostojanstvo branitelja.
Ako nismo spremni braniti svoju domovinu i svoj identitet, za što smo onda spremni? Ako ćemo šutjeti dok nam zabranjuju pozdrave branitelja HOS-a, dok nam relativiziraju Domovinski rat, dok nam brišu spomenike domobranima i dok nam jame ostaju neoznačene – onda nema smisla govoriti o suverenitetu.
Ja neću šutjeti.
Bosiljevo danas stoji kao svjedok. Ne kao mjesto mržnje, nego kao mjesto istine. Istine da se u ratu ubijalo s obje strane, da se poslije rata ubijalo s jedne strane i da se to događalo u jamama i da se danas pokušava ubiti sjećanje. Ali svijeća koju sam upalio ne gori za ideologiju. Gori za ljude. Za mog didu. Za sve one čija imena stoje ovdje. Za sve koji su završili u jamama. Za sve HOS-ovce koji su 1991. uzeli oružje pod „Za dom spremni“.
Hrvatska se nije branila da bi se danas u njezinim gradovima zabranjivalo ono pod čim su ginuli njezini branitelji. Ni 1944. ni 1991.
Neka im je laka zemlja.
Neka im je vječna slava.
I neka se nitko ne usudi reći da ih nismo smjeli spomenuti.
Bosiljevo, 31. listopada 2026.
Jedan unuk. Jedna svijeća. Jedno sjećanje koje neće biti zabranjeno.
