By - listopada 2026.
Dr. Josip Pečarić (u sredini), dr. Josip Stjepandić (desno) / Foto: HAZUDD
Istaknuti matematičar, nepokolebljivi hrvatski domoljub i neustrašivi branitelj hrvatskog nacionalnog identiteta i povijesne memorije
- rujna 1948. – 29. listopada 2026.
Odlaskom akademika profesora dr. Josipa Pečarića 29. listopada 2026. Hrvatska je izgubila ne samo jednoga od svojih najuglednijih matematičara i najplodnijih znanstvenika, nego i hrabrog intelektualca čija je duboka ljubav prema domovini oblikovala cijeli život javnog djelovanja, domoljubnog zauzimanja i odlučne obrane hrvatskog nacionalnog identiteta i povijesne memorije.
Malo je pojedinaca kojima uspije ostaviti tako snažan trag u dva naizgled različita svijeta: u preciznoj domeni matematike i u strastvenoj, često prijepornoj sferi nacionalne povijesti i javnoga života. Josip Pečarić pripadao je onoj rijetkoj skupini intelektualaca koji su znanstvenu izvrsnost i odgovornost prema vlastitom narodu smatrali komplementarnim obvezama, a ne suprotstavljenim nastojanjima.
Njegov život obilježili su intelektualna briljantnost, iznimna produktivnost, osobno uvjerenje i nepokolebljiva odlučnost da brani ono što je smatrao povijesnom istinom. Bilo da je istraživao matematičke probleme, osporavao prevladavajuća tumačenja hrvatske povijesti, branio pojedince za koje je smatrao da su nepravedno tretirani ili okupljao javnu potporu putem peticija i publikacija, Pečarić je pokazivao iznimnu nespremnost da svoje principe podredi pogodnosti ili javnom odobravanju.
Shvaćao je da intelektualna neovisnost nosi odgovornosti koje daleko nadilaze sveučilišne predavaonice i znanstvene časopise. Za njega je potraga za znanjem bila nerazdvojiva od hrabrosti da propituje ustaljene narative, suočava se s institucionalnim autoritetima i brani dostojanstvo vlastitoga naroda.
Njegova smrt označava kraj izvanrednoga intelektualnog puta, ali će utjecaj njegovih znanstvenih postignuća i javnih intervencija nedvojbeno trajati.
Briljantan matematički um međunarodnoga ugleda
Josip Pečarić rođen je 3. rujna 1948. godine u Kotoru, u povijesnoj Boki kotorskoj, regiji čija je hrvatska kulturna baština ostala duboko utkana u njegov identitet tijekom cijeloga života.
Nakon završetka školovanja u Kotoru, visoko obrazovanje nastavio je u Beogradu, gdje je 1972. diplomirao na Elektrotehničkom fakultetu s radom iz nuklearne fizike. Njegovi intelektualni interesi potom su se usmjerili prema matematici, području u kojem će steći međunarodno priznanje.
Magisterij je završio 1975., a doktorat matematičkih znanosti stekao 1982., specijalizirajući se za Jensenove i srodne nejednakosti. To područje postalo je temelj izvanredne znanstvene karijere.
Nakon rada u Geomagnetskom institutu u Grockoj i na Građevinskom fakultetu u Beogradu, Pečarić se 1987. preselio u Zagreb, gdje je nastavio akademski rad na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Vodio je i Seminar za nejednakosti i primjene na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, dajući značajan doprinos matematičkim istraživanjima, znanstvenoj suradnji i razvoju mlađih generacija istraživača.
Njegova znanstvena produktivnost bila je doista iznimna.
Tijekom života objavio je više od 1.200 znanstvenih radova u matematici te se afirmirao kao jedan od vodećih svjetskih autoriteta u području matematičkih nejednakosti. Takav opus svrstao ga je u vrlo uzak međunarodni krug matematičara čiji su doprinosi znanstvenoj literaturi bili iznimnog opsega.
Njegovi radovi bili su široko zastupljeni u međunarodno priznanim znanstvenim bazama podataka. MathSciNet bilježi više od 500 indeksiranih publikacija, Scopus 879, dok Google Scholar i ResearchGate navode preko 1.800 objavljenih radova.
Zapanjujuće je da njegova intelektualna energija nije jenjavala ni u razdoblju narušenoga zdravlja. Samo tijekom 2026. godine objavio je još devetnaest znanstvenih radova, pokazujući iznimnu predanost istraživanju sve do posljednjih mjeseci života.
Takva bi produktivnost bila impresivna i za čitavu istraživačku ustanovu, a kamoli za jednog pojedinca.
Kao glavni urednik međunarodnog časopisa Mathematical Inequalities and Applications imao je i značajnu ulogu u razvoju matematičke znanosti te promicanju međunarodne znanstvene suradnje.
Njegova postignuća prepoznale su i ugledne institucije. Godine 1992. izabran je za dopisnog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a 2000. postao je njezin redoviti član. Među međunarodnim priznanjima ističu se članstvo u Newyorškoj akademiji znanosti te dopisno članstvo Dukljanske akademije nauka i umjetnosti.
Godine 1996. primio je Državnu nagradu za znanost Republike Hrvatske za područje prirodnih znanosti. Tri godine poslije predsjednik Franjo Tuđman odlikovao ga je Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića.
Među matematičarima stekao je nadimak „Kralj nejednakosti”, prikladno priznanje za njegov izniman doprinos tom području.
No matematičke nejednakosti nisu bile jedine nejednakosti koje su zaokupljale njegovu pozornost. Izvan akademske zajednice golemu je energiju posvetio borbi protiv onoga što je smatrao nepravdama usmjerenima prema Hrvatskoj, njezinoj povijesti i njezinim ljudima.
Domoljublje kao trajna moralna odgovornost
Za Josipa Pečarića domoljublje nikada nije bilo tek sentimentalna povezanost sa zavičajem niti ceremonijalni izraz nacionalnog ponosa. Bilo je to duboko ukorijenjeno moralno uvjerenje koje je zahtijevalo intelektualno poštenje, osobnu hrabrost i aktivno sudjelovanje u javnom životu.
Vjerovao je da hrvatski nacionalni identitet, borba za neovisnost i žrtva onih koji su branili hrvatsku suverenost zaslužuju zaštitu od političkih manipulacija, povijesnih iskrivljavanja i nepravednih optužbi.
Posebno važno mjesto u njegovu javnom djelovanju zauzimao je Domovinski rat.
Obnovu hrvatske državnosti smatrao je jednim od ključnih postignuća moderne hrvatske povijesti te je vjerovao da žrtve podnesene u toj borbi stvaraju trajnu odgovornost budućih naraštaja.
To ga je često dovodilo u sukob s političkim institucijama, utjecajnim komentatorima i tumačenjima povijesti za koja je smatrao da štete hrvatskom nacionalnom dostojanstvu.
Umjesto povlačenja u sigurnost akademskog ugleda, dragovoljno je ulazio u javne polemike, često uz znatnu osobnu cijenu.
Kroz više od 200 knjiga, brošura i otvorenih pisama, kao i kroz peticije, eseje i javne istupe, Pečarić se afirmirao kao jedan od najplodnijih hrvatskih domoljubnih publicista.
Njegovi tekstovi bavili su se povijesnim osobama, političkim prijeporima, nacionalnim suverenitetom, kulturnim identitetom i statusom pojedinaca za koje je smatrao da njihova uloga u hrvatskoj povijesti nije pravilno predstavljena.
Nije se zadovoljavao promatranjem javnih rasprava. Nastojao je na njih utjecati argumentima, dokumentacijom, organizacijom i okupljanjem istomišljenika.
Za Pečarića šutnja pred onime što je smatrao nepravdom bila je oblik pristanka.
Obrana hrvatskih generala i Domovinskog rata
Među njegovim najodlučnijim javnim kampanjama isticala se obrana hrvatskih vojnih zapovjednika procesuiranih pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu.
Pečarić se snažno protivio tumačenjima koja su, prema njegovoj ocjeni, prijetila prikazivanjem hrvatskog oslobađanja okupiranih područja kao provedbe zločinačke nacionalne politike.
Takva je tumačenja smatrao uvredom za legitimnost hrvatske borbe za neovisnost i za žrtvu onih koji su branili zemlju.
Njegovo protivljenje nije bilo pasivno niti ograničeno na povremene javne komentare.
Pokretao je i podupirao peticije kojima je zahtijevao ono što je smatrao pravednim postupanjem prema hrvatskim generalima te veću odgovornost hrvatskih političkih institucija.
Jedna posebno značajna inicijativa tražila je odgodu referenduma o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji dok se ne donese odluka o slučaju hrvatskih generala.
Taj je apel prikupio gotovo 1.200 potpisa, uključujući više od 120 biskupa, nadbiskupa, akademika, sveučilišnih profesora i znanstvenika.
Druga inicijativa, upućena Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, prikupila je više od 2.300 potpisa.
Te su kampanje pokazale Pečarićevu iznimnu sposobnost okupljanja ljudi različitih struka i društvenih skupina oko ciljeva koje je smatrao bitnima za hrvatsko nacionalno dostojanstvo.
Vjerovao je da obrana povijesne istine i nacionalnog suvereniteta ne smije biti prepuštena isključivo političarima. Smatrao je da znanstvenici, vjerski vođe, intelektualci i obični građani dijele odgovornost za moralni smjer svojega društva.
Njegova potpora Dariju Kordiću, osuđenome pred međunarodnim sudom na dvadeset i pet godina zatvora, proizlazila je iz istoga uvjerenja.
Pečarić je dovodio u pitanje vjerodostojnost dokaza i svjedočenja iznesenih protiv Kordića te je javno osporavao sudske zaključke koje je smatrao nepravednima. Kordić je tijekom cijeloga postupka tvrdio da je nevin i odbio je ponuđeni sporazum o priznanju krivnje, što je Pečarić smatrao važnim u svojem javnom zagovaranju.
Njegovi istupi odražavali su uvjerenje da sudske presude, osobito one s dubokim povijesnim i političkim posljedicama, trebaju ostati otvorene kritičkom propitivanju.
Propitivanje povijesnih narativa
Pečarićev interes za hrvatsku povijest nije se zaustavljao na Domovinskom ratu, nego je obuhvaćao i duboko prijeporno nasljeđe Drugoga svjetskog rata i poraća.
Povezivao se s nastojanjima da se preispitaju prevladavajuća tumačenja koncentracijskog logora Jasenovac, podupirući publikacije i argumente koji su dovodili u pitanje ustaljene povijesne prikaze.
Njegovi su istupi na tom području bili kontroverzni i izazivali kritike, osobito zato što se povijest Jasenovca odnosi na dokumentirane masovne zločine počinjene pod ustaškim režimom.
Unatoč tome, Pečarić je smatrao da je preispitivanje prihvaćenih povijesnih interpretacija bitan element intelektualne slobode te da povijesne tvrdnje uvijek moraju ostati predmetom znanstvene provjere.
Njegov pristup odražavao je šire uvjerenje da nijedno tumačenje nacionalne povijesti ne smije biti izuzeto od preispitivanja samo zato što uživa institucionalnu ili političku potporu.
Bez obzira na to jesu li njegovi zaključci bili prihvaćeni ili osporavani, njegova spremnost da ulazi u vrlo osjetljive povijesne rasprave postala je jedno od obilježja njegova javnog identiteta.
Vjerovao je da narod može s povjerenjem gledati u budućnost samo ako je spreman istraživati vlastitu prošlost, braniti svoja legitimna postignuća i suprotstaviti se onome što smatra povijesnom nepravdom.
Obrana hrvatskih kulturnih, političkih i vjerskih osoba
Posebno mjesto u Pečarićevim domoljubnim spisima zauzimale su tri istaknute hrvatske osobe: Marko Perković Thompson, Franjo Tuđman i kardinal Alojzije Stepinac.
Iako su pripadali različitim područjima nacionalnoga života, svaki je od njih predstavljao vrijednosti i povijesna iskustva koja je Pečarić smatrao ključnima za hrvatski identitet.
Za njega je Marko Perković Thompson predstavljao mnogo više od popularne glazbe. Thompsonove pjesme prizivale su Domovinski rat, sjećanje na poginule branitelje, domoljubnu privrženost i emocionalna iskustva generacije oblikovane hrvatskom borbom za neovisnost.
Kada se pjevač suočavao s kritikama, kontroverzama i zahtjevima za ograničavanjem nastupa, Pečarić je postao jedan od njegovih najistaknutijih javnih branitelja.
U publikacijama poput Hajka na Thompsona i Thompson pjesmom za Hrvatsku osporavao je ono što je smatrao kampanjama političke i kulturne isključenosti.
Njegova obrana Thompsona odražavala je širu zabrinutost za slobodu umjetničkog izražavanja i mjesto domoljubne kulturne tradicije u hrvatskom javnom prostoru.
Franjo Tuđman, prvi predsjednik Republike Hrvatske, zauzimao je jednako važno mjesto u Pečarićevu razumijevanju moderne hrvatske povijesti.
Smatrao ga je ključnim političkim arhitektom obnovljene hrvatske neovisnosti i jednim od najvažnijih hrvatskih povijesnih ličnosti dvadesetoga stoljeća.
Pečarić je često branio Tuđmanova postignuća od interpretacija za koje je smatrao da umanjuju njegovu ulogu u stvaranju i obrani moderne hrvatske države.
Njegova predanost proširila se i na akademska institucionalna pitanja, gdje se protivio kandidatima čije je javne stavove smatrao neprijateljskima prema Tuđmanovu povijesnom nasljeđu.
Prema dostupnim opisima njegova djelovanja, njegove su intervencije u dva navrata pridonijele tome da takvi kandidati ne budu izabrani u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti.
Kardinal Alojzije Stepinac predstavljao je još jednu dimenziju Pečarićevih povijesnih i moralnih uvjerenja.
Smatrao ga je simbolom vjerske savjesti, osobne hrabrosti i otpora političkoj prisili.
Pečarić se zauzimao za obranu i rehabilitaciju Stepinčeva ugleda, osporavajući prikaze koje je smatrao ideološki motiviranima ili povijesno nepravednima.
Za njega je Stepinčevo nasljeđe bilo nerazdvojivo od širega iskustva Hrvatske pod totalitarnim režimima i borbe za očuvanje moralne neovisnosti u okolnostima političke represije.
Zajedno su Thompson, Tuđman i Stepinac predstavljali kulturno sjećanje, državotvornost i duhovnu savjest.
Pečarićeva obrana tih osoba odražavala je njegovo uvjerenje da nacionalni identitet opstaje ne samo kroz institucije i teritorijalni suverenitet, nego i kroz očuvanje povijesne memorije i priznanje pojedinaca koji su oblikovali kolektivno iskustvo jednoga naroda.
Neustrašivi glas u javnim kontroverzama
Josip Pečarić nije bio intelektualac kojemu je odgovarala ugodna neutralnost.
Njegovi javni istupi često su bili provokativni, njegova uvjerenja beskompromisna, a spremnost da se suprotstavi prevladavajućim mišljenjima nedvojbena.
Organizirao je peticije, širio otvorena pisma, poticao javne rasprave i okupljao mreže akademika, svećenika, književnika, umjetnika i građana spremnih podržati ciljeve koje je smatrao važnima.
Jedna od njegovih najkontroverznijih inicijativa dogodila se 2015. godine, kada je zagovarao uvođenje pozdrava „Za dom spremni” kao službenoga pozdrava Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Prijedlog je prikupio više od 4.300 potpisa potpore, ali i izazvao znatno protivljenje zbog povijesne povezanosti toga pozdrava s ustaškim režimom.
Pečarić je branio tu inicijativu vlastitim tumačenjem hrvatske povijesti, pokazujući spremnost da zastupa stajališta koja su ostajala duboko podjeljujuća u hrvatskom društvu.
Njegovi povijesni i politički stavovi često su bili osporavani i izazivali su snažne polemike.
No kontroverze ga rijetko kada odvraćale.
Slobodu izražavanja smatrao je neizostavnim temeljem demokratskoga društva, a vjerovao je i da intelektualci imaju posebnu odgovornost braniti pravo na propitivanje moćnih institucija i prevladavajućih ortodoksija.
U tom je smislu sebe sve više doživljavao kao svojevrsnog disidenta u suvremenom hrvatskom javnom prostoru.
Oni koji su mu bili bliski svjedočili su i osobnim teretima njegova aktivizma, uključujući nasrtaje koje je osjećala njegova obitelj.
Ipak, ostajao je postojan, suočavajući se s protivljenjima istom upornošću koja je obilježavala i njegov znanstveni rad.
Njegovo domoljublje nije se izražavalo samo riječima, nego i trajnim intelektualnim radom, organizacijskim naporima te iznimnom spremnošću da brani i nepopularna uvjerenja.
Boka kotorska: domovina unutar domovine
Premda je velik dio svojega profesionalnog života proveo u Zagrebu, Pečarić nikada nije napustio duboku povezanost s Bokom kotorskom i njezinom hrvatskom kulturnom baštinom.
Njegovo rodno mjesto ostalo je trajan izvor osobnog identiteta, povijesnog interesa i emocionalne pripadnosti.
Brojne je publikacije posvetio hrvatskoj zajednici toga kraja, njezinim povijesnim osobama, kulturnim postignućima i doprinosu ukupnom hrvatskom nacionalnom iskustvu.
Za Pečarića očuvanje te baštine nije bilo tek izraz regionalne nostalgije.
Smatrao ga je važnom odgovornošću prema zajednici za koju je vjerovao da zaslužuje veću prepoznatljivost i priznanje.
Njegova privrženost Boki kotorskoj pokazivala je kako nacionalni identitet može nadilaziti suvremene političke granice, a istodobno ostati duboko ukorijenjen u lokalnoj tradiciji, povijesnom kontinuitetu i kulturnom pamćenju.
Tu je povezanost nosio sa sobom tijekom cijeloga života, povezujući najranija iskustva iz Kotora sa svojim kasnijim postignućima i javnim djelovanjem u Zagrebu.
Nasljeđe koje nadilazi znanstvena postignuća
Nasljeđe akademika Josipa Pečarića ne može se mjeriti samo statistikama objavljenih radova, ma koliko one bile impresivne.
Njegov doprinos teoriji matematičkih nejednakosti osigurao mu je trajno mjesto u međunarodnoj znanstvenoj zajednici. Njegovo akademsko vodstvo pridonijelo je jačanju istraživačke suradnje i razvoju matematičkog znanja.
Njegovi brojni publicistički radovi ostavili su opsežan zapis o hrvatskim političkim i povijesnim raspravama tijekom više desetljeća.
Njegove peticije i inicijative pokazale su koliki utjecaj odlučan pojedinac može ostvariti intelektualnim angažmanom i kolektivnim djelovanjem.
Njegova stajališta nisu bila univerzalno prihvaćena niti lišena kontroverzi.
Ipak, čak i oni koji se s njime nisu slagali mogli su prepoznati iznimnu dosljednost, energiju i odlučnost s kojima je zastupao svoja uvjerenja.
Odbijao je odvojiti privilegije intelektualnog postignuća od onoga što je smatrao građanskom odgovornošću.
Njegov život podsjeća da znanstvena izvrsnost ne mora nužno značiti povlačenje iz društvenih i političkih pitanja vlastitoga naroda. U Pečarićevu slučaju upravo je znanstveni ugled dodatno osnaživao njegovu odlučnost da aktivno sudjeluje u tim raspravama.
No iznad svih javnih postignuća ostaje nemjerljiv osobni gubitak koji osjećaju oni koji su mu bili najbliži.
Njegove tri kćeri, zetovi i unuci izgubili su voljenoga oca, punca i djeda.
Njegovi prijatelji, kolege, suborci u javnom životu i poštovatelji izgubili su iznimnog čovjeka čija su intelektualna vitalnost, velikodušnost i odanost vlastitim uvjerenjima obogaćivali njihove živote.
Za njih njegova smrt predstavlja mnogo više od završetka jedne blistave akademske karijere.
To je gubitak poznatog glasa, pouzdanog saveznika i čovjeka čija je odlučnost djelovala kao da može nadvladati čak i ograničenja koja nameće narušeno zdravlje.
Oproštaj od iznimnog Hrvata
Smrću Josipa Pečarića Hrvatska se oprašta od znanstvenika međunarodnoga ugleda, iznimno plodnog autora, hrabrog javnog intelektualca i domoljuba čija je odanost domovini ostala nepokolebljiva do samoga kraja.
Njegov je život spojio preciznost matematike sa strastvenim neizvjesnostima povijesti i politike.
U jednom je području tražio dokazive istine kroz strogo znanstveno rasuđivanje. U drugome je osporavao prevladavajuća tumačenja i branio uvjerenja utemeljena na vlastitom razumijevanju hrvatske povijesti, suverenosti i nacionalnoga dostojanstva.
Ostavlja za sobom izvanredno znanstveno nasljeđe, opsežan korpus domoljubnih tekstova i sjećanje na čovjeka koji nije dopuštao da intelektualna postignuća postanu izgovor za javnu šutnju.
Buduće generacije nastavit će se susretati s njegovim matematičkim otkrićima, proučavati njegove knjige i raspravljati o njegovim povijesnim i političkim stavovima.
I to je dio ostavštine čovjeka koji je vjerovao da su ideje važne, da je povijest važna i da dostojanstvo vlastite domovine zaslužuje cjeloživotnu predanost.
Za sve nas koji smo imali privilegiju poznavati ga, diviti se njegovim postignućima i dijeliti njegovu zabrinutost za Hrvatsku, zahvalnost danas prati duboka tuga.
Josip Pečarić svoj je izniman um posvetio znanosti, a svoj strastveni glas Hrvatskoj.
Njegova znanstvena postignuća zaslužuju trajno priznanje, njegova intelektualna neovisnost zaslužuje sjećanje, a njegov doprinos hrvatskom javnom životu zaslužuje promišljeno povijesno vrednovanje.
Neka mu je laka hrvatska zemlja.
Počivao u miru Božjem, pridragi akademiče.
Josip Stjepandić, predsjednik
Ina Vukić, dopredsjednica
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori i domovini (HAZUDD)
